U Buenos Airesu, četvorica prijatelja, baš kao i svakog tjedna, igraju karte. To je njihov ritual. Noć je hladna, prolaznici ubrzano hodaju ulicom, tražeći zaklon u toplini svojih domova. I dok se vani osjeća neka čudna, neizgovorena napetost, unutar stana prijatelji se smiju, kartaju i nalijevaju vino. Ništa ne naslućuje nadolazeću katastrofu.

A onda – eksplozija. Sudar automobila na ulici. Mrak. Nestanak struje. Snijeg počinje padati, ali ne bijeli i nježan, već gust, fluorescentan, otrovan. Tko god stupi u dodir s njim, umire. To nije kraj jedne večeri. To je početak kraja. Invazija. Noćna mora. Apokalipsa. ONI su došli.

Tako počinje Eternaut. Na prvu, fikcija. Ali nije to bilo kakva fikcija. To je fikcija s tragičnim korijenima, s krvavim tragovima, fikcija s bolnom memorijom. Eternaut je upravo to – argentinski strip, objavljen 1957. godine, remek-djelo Hectora Germana Oesterhelda i crtača Francisca Solana Lopeza, koje je predvidjelo sudbinu svog autora, njegove obitelji i cijele nacije. Distopijska saga koja će, dvadeset godina kasnije, postati krvava stvarnost (u Hrvatskoj je Fibra objavila ovaj kanon stripa još 2008.).

Kako ekranizirati proročanstvo?

Ali kako prenijeti čisto proročanstvo na ekran? Duh Hectora Oesterhelda nije nestao. On se vratio. Ove godine. U novom obliku – Netflixovoj hit seriji. Redatelj Bruno Stagnaro znao je da ne snima običnu seriju. Bio je svjestan da je pred njim ne samo zadatak, već suočavanje s avetima prošlosti, s djelom genija, s boli čitave zemlje. I zato zaslužuje pohvale. Jer je duhovnu baštinu izvornika prenio s poštovanjem, ali i nadogradio je suvremenim impulsima. Moderna Argentina, još uvijek duboko ranjena, dobila je novu priliku da se suoči s vlastitom prošlošću kroz ovu seriju.

Glumačka postava nije samo elitna – ona je najbolje što Argentina ima. I to nije fraza – to je činjenica. U središtu svega stoji Ricardo Darin. Ne samo glumac, već institucija. Njegov opus – Oskarom nagrađeni El secreto de sus ojos (Tajna u njihovim očima), Argentina, 1985., Relatos salvajes (Divlje priče) – remek-djela koja su uzdigla argentinsku suvremenu kinematografiju.

U Eternautu, Darin ne glumi Juana Salvu, (anti)junaka priče. On ga živi. Šapatima, pogledima, pokretima. Eternaut nije priča o superheroju. U njemu nema velikih junaka. Samo je jedan čovjek. Običan, mali čovjek. Juan Salvo je jedan od nas. Otac, muž, sin. Njegova supermoć nije u nekoj nadljudskoj sposobnosti, već u njegovoj ljudskosti – u tome što je, unatoč rušenju svijeta oko njega, sposoban boriti se. Boriti se za ono najvažnije – svoju obitelj. Jer to je ujedno i metafora za Argentinu, zemlju koju je, kao i svoju obitelj, potrebno zaštititi od zla koje dolazi. I jedino što Juan pokušava sačuvati, jedino što može obraniti, jest ona ljudska povezanost koja je u njegovim očima jača od svakog vanzemaljskog snijega.

Oesterheld – prorok stvarnosti

Hector German Oesterheld je kroz crtež i riječi ispisao jednu od najvažnijih stranica latinoameričke kulture, ali istovremeno, ne sluteći – ili možda itekako svjestan – bio je prorok svoje sudbine.

Njegov strip Eternaut na prvi pogled čini se kao znanstveno-fantastična priča o vanzemaljskoj invaziji, smrtonosnom snijegu i otporu običnog čovjeka. No, ispod te površine krije se nešto puno snažnije. To je krik. To je vizija budućeg užasa. To je karta prema paklu koji će uskoro progutati Argentinu. Eternaut nikada nije bio samo SF. To je alegorija o diktaturi. O tiraniji. O kolektivnoj boli i zajedničkom otporu – o borbi koja nadilazi fikciju i postaje stvarnost.

Otpor kolektiva

Oesterheld je bio čovjek koji nikad nije znao šutjeti. Nije znao biti neutralan. Bio je 'uvik kontra', kako bi rekao legendarni bard Miljenko Smoje. Strip mu je bio sve – oružje, štit, glas, utopija. A kroz njega je izazivao i provocirao postojeće norme žanra. U njegovim ranijim pričama, kauboji su bili tlačitelji, a Indijanci borci za pravdu. Junaci nisu nosili plašteve, nego poniznost, solidarnost, otpor. Sve je to u Eternautu podigao na višu dimenziju.

Eternaut nije nikada bio strip o pojedincu. Juan Salvo nije Superman. Nije ni Rambo. 'Jedini junak koji vrijedi je junak u skupini', pisao je Oesterheld. 'Pravi junak je kolektiv. Nikad pojedinac.' I upravo zato njegova priča nikad ne stari. Jer ona nije bajka. Nije fantazija. Ona je uputstvo za preživljavanje u svijetu bez nade.

>>> Ogledne stranice Eternauta možete besplatno pročitati OVDJE

Netflixova serija vjerno slijedi Oesterheldovu osnovnu zamisao – smrtonosni snijeg, invazija, preživljavanje – ali premještena je u suvremeni Buenos Aires. Neke teme i dijalozi su, naravno, drukčiji. Brži je ritam, više je akcije. Televizija je to. Medij spektakla. I to nije nužno loše. Ali... U toj brzini, u tom efektu, ponekad se izgubi ono najvažnije: unutarnja drama. Introspekcija. Oesterheldova filozofska jezgra koja je ključna za ispravno čitanje klasika.

Serija je, bez sumnje, dobra. Možda i odlična. Fantastično snimljena, još bolje režirana i maestralno odglumljena. Ali strip… To je nešto sasvim drugo. Strip je neopisivo iskustvo. Strip je bol u kostima, grč u želucu, jeza po cijelom tijelu. Strip je tjeskoba koja ne popušta. Strip je ubojita tišina fluorescentnog snijega koji ubija.

Nemojte, dakle, kriviti Stagnara ako vam serija nije uspjela prenijeti dojam samog stripa. Uzeo je na sebe gotovo nemoguć zadatak – i uspio, koliko god to bilo moguće. Jer Eternaut nije samo strip. Poput Mausa Arta Spiegelmana ili Persepolisa Marjane Satrapi, pripada onoj rijetkoj vrsti umjetnosti (kad već pričamo o stripu) koja educira, uznemiruje, ali i oduševljava. Koja nas mijenja.

Tu je kao upozorenje. U svijetu u kojem živimo, gdje se svakodnevno suočavamo sa strahovima od ponovnog ponavljanja krvave povijesti, taj je strip poput alarma koji nas poziva na budnost. Jer, koliko god se trudili ne priznati, plešemo na rubu. A pitanje je jesmo li toga uopće svjesni.

Eternaut – od nacionalnog blaga do podsjetnika na najmračniju povijest Argentine

Za jedne je Eternaut nacionalno blago. Za druge – sramni podsjetnik na najmračnije razdoblje argentinske povijesti. I točno je jasno tko su jedni, a tko drugi. U Argentini, kad se spomene Eternaut, nitko nije ravnodušan. Nitko. Zato se, od samog početka, čitavom projektu pristupilo s potpunom ozbiljnošću. Jer najmanja greška – najmanja! – bila bi svetogrđe koje bi Argentina doživjela kao izdaju.

Za Argentinu, Oesterheldov Eternaut važan je poput Borgesova pera, Maradonine lijeve ruke i Messijeve lijeve noge. Za većinu Argentinaca to nije strip. To je sveti tekst. To nije pop-kultura. To je duša nacije. Memorabilija u koricama koja čuva kolektivnu bol, ponos i otpor. Komad čiste genijalnosti koji je odavno razorio granice žanra i uzdigao se u nešto puno veće od običnog umjetničkog djela – u kolektivni glas čitave jedne nacije.

Proročanstvo koje postaje stvarnost

Oesterheld, u trenucima kada je stvarao Eternaut, već je duboko osjećao neizbježnost smjera u kojem ide njegova zemlja. U vremenu kada vanzemaljci preuzimaju imaginarni Buenos Aires, Oesterheld nije samo predvidio događaje – on je osjetio sudbinu koja se oblikovala pred njegovim očima, sudbinu koju je, ne sluteći, poslao u svijet tušem i perom. I ono što je on stvorio nije bila samo fikcija, već svjedočanstvo koje će postati krvava stvarnost kada je argentinska hunta dva desetljeća kasnije krenula ispisivati najmračnije i najkrvavije poglavlje u povijesti zemlje.

Vojna hunta generala Jorgea Rafaela Videle preuzela je vlast u Argentini 1976. godine, nakon državnog udara koji je svrgnuo demokratski izabranu vladu Isabel Peron. Povod za ovaj udar bio je rastući društveni i politički kaos, uključujući nasilje, ekonomske teškoće i prosvjede radničkih organizacija, što je omogućilo vojnim snagama da opravdaju preuzimanje vlasti pod izgovorom obnove reda i borbe protiv navodne komunističke prijetnje.

'Moraju nestati. Nemamo nikakvih problema s time. Oni koji nisu s nama, protiv nas su i zaslužuju nestati. Prvo ćemo pobiti subverzivne, potom njihove simpatizere, pa njihove prijatelje, a na kraju i sve one koji se prave neutralnima,' čuvena je izjava generala Iberica Sainta Jainea, jednog od glavnih zločinaca hunte. Ova jeziva mantra zločina savršeno odražava brutalnost režima koji je punih sedam godina ubijao sve one koji nisu bili 's njima'.

Oesterheld – žrtva svoje borbe

Hector German Oesterheld i čitava njegova obitelj nisu bili 's njima'. Otvoreno su bili protiv režima, zbog čega su, naravno, morali 'nestati'. Oesterheld nikad nije skrivao da je sklon ljevičarskoj ideologiji. Iako je na početku karijere pažljivo birao riječi kako bi izbjegao cenzore, s vremenom, kako je Argentina tonula u pakao, postao je otvoreni gerilac – čovjek od akcije, kakvim se nekad divio i o njima pisao. Poput Chea.

Oesterheldov dom nikad nije bio samo obiteljsko gnijezdo; bio je utočište za argentinske umjetnike i intelektualce. Brojne su noći prolazile u žustrim raspravama o stripu, književnosti, politici, životu… Kuća Oesterheldovih bila je zanimljivo mjesto gdje se ozbiljno i strastveno razmatrala sve mračnija stvarnost i smjer u kojem će zemlja krenuti.

A upravo u tom ambijentu, okružene neprestanim i strastvenim raspravama, odrastale su Oesterheldove kćeri. Taj odgoj oblikovao je njihove živote, postavio temelje na kojima su gradile vlastiti svjetonazor. Odrasle su među idejama koje su hrabro izazivale status quo, među riječima koje nisu bile isprazna tišina, i samim tim, kao klinke, jasno su prepoznavale razliku između dobra i zla.

Takav je odgoj odredio smjer njihove sudbine. I dok su brojni drugi šutjeli i okretali glavu, one su znale gdje će biti kad dođe zlo doba, kad se strane budu morale birati.

Beatriz, Diana, Estela i Marina – bile su strastvene sudionice gerilskog pokreta Montoneros, koji je bio trn u oku hunti. Hectorova supruga Elsa, svjesna opasnosti, često je molila muža da se povuče iz politike, jer su njezine kćeri bile duboko uključene u revoluciju.

Oesterheld je odgovarao: 'Ne mogu se isključiti iz borbe u kojoj sudjeluju svi mladi, uključujući i moje kćeri. Borimo se za bolju zemlju – a to je uvijek bila i moja borba.' To će ga na kraju koštati života, a obitelj će biti uništena na najstravičniji mogući način.

Tragedija koja nadmašuje fikciju

Dvije Oesterheldove kćeri rodile su djecu u zatočeništvu prije nego što su brutalno ubijene. Diana Oesterheld imala je 23 godine i bila je u šestom mjesecu trudnoće kad je oteta 1976. godine. Njezina sestra Marina imala je 20 godina i bila je u osmom mjesecu trudnoće kad je oteta 1977. godine.

Pod diktaturom, trudne su zatvorenice često ostavljane na životu sve dok ne rode – potom su ubijane, a njihove bebe predavane obiteljima bliskima režimu. Procjenjuje se da je ukradeno oko 500 beba.

Elsa, žena od čelika, pokopala je samo jednu kćer – Beatriz. Ostale nije mogla jer joj tijela nikada nisu vraćena. Hector je otet 27. travnja 1977. godine, a kasniji sudski procesi otkrili su da je mjesecima bio živ, premlaćivan i premještan iz logora u logor.

Izvješće Nacionalne komisije za nestale osobe iz 1984. godine spominje da mu je bilo dopušteno zapaliti cigaretu na Badnjak 1977. godine. Eduardo Arias, psiholog koji je bio s njim, prisjeća se: 'Hector je, kao najstariji, želio stisnuti ruku svakom zatvoreniku ponaosob. Taj stisak ruke nikad neću zaboraviti.'

Bio je to njegov zadnji stisak. Neposredno nakon toga je ubijen.

Martin Mortola Oesterheld imao je samo tri godine kada je posljednji put vidio svog djeda Hectora. Bilo je to 1977. godine, u jednoj od mnogih noćnih mora koje su oblikovale krvavu povijest argentinske vojne hunte.

Tog dana, Martin je završio u zloglasnom centru za pritvaranje El Vesubio, nakon što su ga zajedno s obitelji koja ga je privremeno udomila oteli krvavi aparati diktature. Njegovi roditelji, Estela Oesterheld i Raul Mortola, već su bili ubijeni.

'Stanje mu je bilo užasno. Grozan je trenutak bio kad su Hectoru donijeli malog unuka', svjedočio je jedan od preživjelih zatočenika. 'To su malo i nevino biće nakon smrti njegove četvrte kćeri i šogora donijeli kod nas u pakao.'

Danas, Martin zna zašto su ga ubojice njegovih roditelja odvele u tajni logor na periferiji Buenos Airesa. To je trebala je biti snažna poruka njegovom djedu: 'Ubili smo ti i četvrtu kćerku. Tek sad ti dolaziš na red.' Činjenica koja mu je bila jasno stavljena pred oči – kako bi, u tom najmračnijem trenutku, shvatio dubinu užasa kojem je bila izložena njegova obitelj.

Elsa Oesterhald, žena od čelika

Hectorova priča, čak i nakon njegove smrti, ostaje duboko tragična. Elsa, žena čije ime postaje simbol nepokolebljive borbe, posvetila je ostatak svog života ne samo traženju pravde, već i neprekidnoj potrazi za unucima koje su joj fašisti oteli.

Godinama je odgajala Martina i Fernanda, unučad čiji su roditelji i djetinjstvo odveli oni isti ljudi koji su pobili njezine kćeri. Bez imalo straha, usprkos svom gubitku, Elsa je uzela svoje unuke pod svoje krilo, pokušavajući ih odgojiti u svijetu koji joj je uzeo sve. Unatoč Martinu i Fernandu, srce joj nije bilo spokojno. Njena duša nije mogla naći mir jer su joj, osim dvoje unučadi, još dvoje nestali – oteti u logorima.

Početkom 1980-ih, Elsa se pridružila pokretu Bake s Plaze de Mayo (Abuelas de Plaza de Mayo). Bile su to žene koje nisu imale što izgubiti, žene koje nisu smjele stati, žene koje su hodale s imenom svojih nestalih na usnama i s pravdom u očima. Tragačice, borci, hrabre žene koje su se borile za svakog nevino ubijenog, za svako dijete koje je nestalo.

Elsa je neumorno tražila svoje otete unuke, ali i pravdu za svoju obitelj, do svoje smrti 2015. godine, u 90. godini života. Nije prestala, nije odustala.

'Tražila ih je do zadnjeg dana', rekla je Claudia Victoria Poblete Hlaczik, i sama jedna od djece ukradenih pod diktaturom, koja je godinama kasnije pronašla svoju pravu obitelj.

Na pitanje kako je izdržala sve što joj je učinjeno, odgovarala bi: 'Psiholozima sam misterij. Mislim da me spasio Martin. Imao je tri godine, a ja sam morala brinuti o njemu.'

H.I.J.O.S., organizacija koju su osnovala djeca nestalih roditelja tijekom hunte, nakon njezine smrti je poručila:

'Nitko ne zna kako je ta sićušna žena mogla biti toliko velika, unatoč svemu što su joj učinili. Elsa je sve preživjela, uvijek borbena, uvijek za pravdu.'

'Eternaut je paralela s onim što se dogodilo Argentini, s onim što se dogodilo. Moja je obitelj uništena, kao i naša zemlja', rekla je Elsa neposredno prije smrti.

Konačna borba skoro 50 godina kasnije

Točno jedno desetljeće nakon Elsine smrti, Eternaut se ponovno vraća u život. Ali sada, više nije samo strip. Niti samo serija. To je potraga. To je pravda. I čitav pokret koji se stvorio.

Na promotivnim plakatima serije koji su preplavili Buenos Aires, osvanule su poruke: 'Rođen si između studenog 1976. i siječnja 1978.? Možda si jedno od nestale djece. Javi se Bakama s Plaza de Mayo!'

Ni sami autori serije, iako je Martin, Oesterheldov unuk, bio angažiran u njenom stvaranju, nisu mogli ni zamisliti kakav će utjecaj ona imati. Nisu očekivali da će Eternaut postati pokretač nečega što je gotovo 50 godina bilo potisnuto u prošlost.

Mračna priča koju su mnogi smatrali da je ostala u zaboravu sada se ponovno pojavljuje – snažnija i življa nego ikad.

Ako ova serija pomogne da se pronađe barem jedno oteto dijete, ona će biti najvažnija serija u povijesti.

I tada bi, Hector, baš kao i Eternaut, taj Vječni Putnik, u nekom paralelnom svemiru, napokon u miru, spokojno i zadovoljno, mogao dovršiti onu cigaretu koju je zapalio na Badnjak 1977. godine, u jednom od brojnih logora hunte čekajući smrt.

Možda bi tada, nakon svega, napokon mogla završiti patnja usamljenog putnika kroz vrijeme. Napokon bi se moglo zaustaviti besmisleno lutanje vječnošću, jer bi sve to, napokon, našlo smisao.