Jadranka Kosor, nekadašnja premijerka i žena koja je potpisala pristupni ugovor Hrvatske s Europskom unijom, u svojoj trećoj autobiografskoj knjizi Žene koje mašu rukama (Fraktura, 2026.) progovara iz javnosti rijetko viđene pozicije – pozicije žene koja se, nakon desetljeća političke moći i stalne javne vidljivosti, iznenada suočava s vlastitom fizičkom nemoći i društvenom nevidljivošću. Perspektiva koja briše uobičajene hijerarhije snage i autoriteta otvara joj prostor za govor o ranjivosti i tijelu koje više ne sluša.

Riječ je o trećem dijelu njezina autobiografskog ciklusa, nakon knjiga Premijerka (2020., Ljevak), u kojoj detaljno rekonstruira svoje političko djelovanje i ključne odluke tijekom premijerskog mandata, i Kraljica: Života ima i izvan politike (2023., Ljevak), u kojoj se odmiče od politike i kroz osobne epizode i simboliku maske propituje identitet žene nakon izlaska iz javne moći. U Ženama koje mašu rukama Kosor ide korak dalje: odustaje od sigurnosti političke ili simboličke maske i piše iz iskustva izravne fizičke ranjivosti. Polazeći od iznimno osobnog iskustva operacija obaju koljena, boravka u toplicama i dugotrajnog, iscrpljujućeg procesa rehabilitacije, ne piše samo o medicinskim zahvatima, nego i o društvu koje svoje slabije članove sustavno gura na rub vidljivog.

No, Žene koje mašu rukama istodobno su i oštra društveno-politička kronika u kojoj se Kosor paralelno vraća sjećanjima na premijerski mandat, diplomatska putovanja i složene privatne odnose iz prošlosti, preplićući razmišljanja o prolaznosti života i prirodi samoće s analizom kulture zaborava, relativizacije povijesti i suvremene hrvatske zbilje. Kosor ne ostaje u privatnom registru: on joj postaje okvir za promišljanje odnosa moći i nemoći, samoće, ali i suvremene političke stvarnosti, uključujući oštru kritiku aktualnog vodstva HDZ-a, političkog konvertitstva i relativizacije prošlosti.

Od banskih dvora do bolničkih štaka

Sve to postaje ključni povod za razgovor o tijelu, starenju i promjeni javne i osobne perspektive. No, iako se govoreći o iskustvu bolesti i oporavka stalno povremeno vraća društvu i politici, Kosor jasno razlikuje današnju poziciju pisanja od razdoblja u kojem je javnim temama pristupala iz institucionalne uloge.

"Politika i, kako kažete, 'javna pitanja' u knjizi Žene koje mašu rukama sporedne su teme koje dotičem usput", ističe. "U politici sam aktivno bila od kraja 1995. do 2015., kad sam završila svoj posljednji zastupnički mandat u Hrvatskom saboru. U tom razdoblju dogodilo se mnogo toga, za tri života, tako da je normalno da politiku i kako ona utječe na naše živote, ne prestajem pratiti. Pa i usput, u knjizi čiji je fokus na životu svakidašnjem."

Ipak, taj "svakidašnji život" u knjizi donosi i jasnu spoznaju o prolaznosti političke moći. Rođena 1953. u Pakracu, Jadranka Kosor profesionalni je put započela vrlo rano, kao gimnazijalka i najmlađa dopisnica Večernjeg lista, nakon čega je uslijedila novinarska karijera na Hrvatskoj radioteleviziji. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1995. godine ulazi u visoku politiku kao saborska zastupnica HDZ-a.

Činjenice se ne mogu izbrisati iz povijesti

Tijekom dva desetljeća političkog djelovanja obnašala je dužnosti potpredsjednice Sabora, potpredsjednice Vlade te ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, da bi u srpnju 2009. bila izabrana za predsjednicu Vlade Republike Hrvatske. Završetak i potpisivanje Pristupnog ugovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju ostao je najvidljiviji čin njezina premijerskog mandata. U tom se kontekstu dotiče i činjenice da je njezino ime gotovo u potpunosti uklonjeno iz službene povijesti stranke koju je vodila. Iz današnje perspektive, oslobođene institucionalne zaštite i kruga interesa koji okružuje političku moć, ona taj proces promatra bez gorčine.

"Činjenice koje spominjete samo sam dotaknula; ovo nije knjiga o mom političkom ni stranačkom životu. Sve je to prošlost a povijest je pokazala da se ljude ne može iz povijesti izbrisati", kaže Kosor. "Političari koji misle da će zauvijek vladati i da brisanjem tuđega rada i zasluga postaju važniji i veći, silno griješe. Jer su svi prolazni, sve prolazi pa se samo moramo truditi ostaviti rezultate iza sebe. Tako sam razmišljala i kao aktivna političarka, kao predsjednica Vlade, a danas sam još uvjerenija da je sve tako, baš tako."

U Ženama koje mašu rukama Kosor se više puta vraća prijelazu iz svijeta u kojem je bila okružena zaštitom, pažnjom i stalnom blizinom ljudi, u prostor u kojem se ta mreža moći i interesa raspada. Taj se prijelaz ne tematizira kroz dramatične slike gubitka moći, nego kao dio šireg životnog tijeka u kojem se mijenjaju okolnosti, odnosi i oblici prisutnosti u javnosti. Iz te perspektive Kosor govori o razdoblju nakon politike, o kontinuitetu vlastitog odnosa prema javnosti i o načinu na koji danas gleda na svoju političku prošlost.

"Nije to bio 'nagli prijelaz'; odlazak iz politike bio je samo kraj jednog razdoblja u mom životu za koji sam znala da će doći, za koji sam se pripremala", govori bivša premijerka. "Odlaskom iz politike nisam međutim ušla u prostor 'gotovo potpune samoće' i to nikako nije promijenilo moj odnos prema javnosti. A ne znam ni kako bi promijenilo moj odnos prema vlastitoj prošloj ulozi političke moći. Ponosna sam na sve što sam radila, osobito na činjenicu da sam sa svojom vladom deblokirala pregovore, završila ih i potpisala Pristupni ugovor za ulazak RH u Europsku uniju. To ipak nitko ne može izbrisati, zar ne?"

Lekcije iz toplica: O ljudima izvan politike

Ta sigurnost u vlastite političke odluke i dalje je jedno od čvrstih uporišta njezina javnog identiteta. Ipak, u knjizi se jasno vidi kako se s nestankom političke funkcije mijenjaju i odnosi među ljudima. Kosor piše o prijateljstvima koja su trajala dok je bila ministrica i premijerka, ali su se raspala onoga trenutka kada više nije bilo koristi, moći ni potrebe za "sirovim komplimentima". Taj gubitak ne promatra kao osobnu izdaju, nego kao lekciju o prirodi odnosa koji se grade oko politike i položaja.

"Sve sam o odnosima među ljudima pa i u politici davno savladala i ništa novo već dugo nisam naučila o ljudima koji se bave politikom", napominje Kosor. "U knjizi pišem kako sam mnogo naučila, u vrijeme rehabilitacije oba koljena, o ljudima koje sam sretala u toplicama, na primjer i koji su mi imali potrebu govoriti o tegobama s kojima se bore. Od njih i o njima, o ljudima izvan politike sam mnogo naučila, o njima pišem u knjizi i oni su mi važni i njima se divim."

U tom se kontekstu u knjizi pojavljuje i pitanje izolacije koja slijedi nakon izlaska iz politike, često tumačene kao posljedica gubitka funkcije i mreže odnosa vezanih uz moć. No Kosor taj okvir ne prihvaća bez zadrške te se, govoreći iz današnje perspektive, jasno odnosi prema vlastitim političkim odlukama i razdoblju nakon njih. "Ne živim izolirano, naravno. Dapače. Sve što sam radila kao ministrica i predsjednica Vlade Republike Hrvatske, opet bih ponovila."

Prijateljstva iz interesa i strah od starenja

U središnjem dijelu knjige Kosor znatan prostor posvećuje ljudima koje susreće tijekom rehabilitacije, onima čije se sudbine rijetko pojavljuju u javnom govoru. Među njima su i žene i muškarci s kojima dijeli svakodnevicu toplica, razgovore u prolazu, ispovijedi o gubicima i životima obilježenima bolešću, siromaštvom i samoćom. Te priče u Ženama koje mašu rukama nisu usputne epizode, nego način da se fokus s velikih političkih tema pomakne prema iskustvima "običnog svijeta", čije su boli jednako stvarne, iako nikada neće postati politička agenda.

"Svi smo mi običan svijet samo neki političari na vlasti često misle da su važniji i bolji. Uvijek je to tako", rezolutna je. "Pisala sam o ljudima koje sam sretala i koji su željeli sa mnom razgovarati o svojim bolima i tragedijama jer im se, ponavljam, iskreno divim. Mnogi žive teško, s malim mirovinama, bolesni i sami, a tako puni života i optimizma. Ta spoznaja me opčinila."

Uz te susrete, knjiga otvara i jednu intimniju epizodu iz njezine prošlosti: priču o muškarcu iz mladosti koji joj se javio nakon gotovo šest desetljeća, ali se povukao kada se suočio s njezinom bolešću i operacijama. Taj se susret ne razvija u narativ ponovnog zbližavanja, nego služi kao povod za bilježenje okolnosti u kojima se odnosi mijenjaju pod pritiskom dobi, straha i zdravstvenih ograničenja. "To je jedna nježna priča o životu, starenju, starosti i obožavanju ali i o strahovima s kojima se ljudi svakodnevno bore", kaže Kosor. "Kad ostare, ljudi ne postanu ni bolji ni gori nego što su bili cijeli život samo neke možda obuzima strah od odlazaka. A i mi svi drugačije gledamo i vidimo druge, često umišljajući da smo bolji i da možda ljepše starimo. Knjiga je iskrena i, ponekad, autoironična."

Nema kajanja, samo konstatacije

Ne zaustavlja se na osobnim odnosima, nego vrlo jasno povezuje vlastito iskustvo bolesti s prostorom u kojem se ta bolest odvija. Kosor piše o kasnom suočavanju sa zdravstvenim problemima, ali i o društvu koje nije pripremljeno za starije, bolesne i teško pokretne – o stepenicama koje postaju nepremostiva prepreka, o ravnodušnosti okoline i o tome kako se pogled na svakodnevicu mijenja tek kada se čovjek sam nađe u poziciji nemoći.

"Nema u knjizi kajanja, samo konstatacije", ističe. "Nakon svog hoda na dvije štake počela sam uočavati brojne ljude na štakama, s hodalicama, ljude koji jedva savladavaju prepreke a zdravi ih ne primjećuju. Pa se i meni katkad događa da priskočim nekom u pomoć, osobito sam to činila kad je bilo ledeno i smrznuto. Slabo smo, kao društvo, još uvijek, senzibilizirani na nemoćne, na sve bezbrojne kojima treba tuđa pomoć, ljubav, ruka, razgovor, razumijevanje."

Naslov knjige sugerira oslobađanje od štaka, ali i od nametnutih uloga. U toj se slici prelamaju iskustvo fizičke nemoći, potreba za osloncem i proces ponovnog uspostavljanja vlastite autonomije. Iz današnje perspektive, Kosor taj naslov ne veže uz politički oproštaj, nego uz osobno iskustvo slobode i samoodređenja, koje nadilazi političke etikete. "Uvijek sam nastojala biti svoja, radila sam najbolje što sam umjela i znala. Naslov knjige govori prije svega o slobodi koju sam osvojila nakon bolnog kretanja na dvije štake, a u knjizi propitujem i koliko se često u životu oslanjamo na druge, koliko se i na koga uopće možemo osloniti. Moj život je bio takav da sam uglavnom sve morala sama, nisam se oslanjala ni na koga i to mi je sigurno davalo dodatnu snagu kad sam morala započeti život hodajući uz pomoć dvije štake. I u naslovu je puno stvarnog života a malo politike", kaže Kosor.

Čuvanje ustavnih vrednota kao moralni imperativ

U poglavljima u kojima opisuje ljeto oporavka i povratak kretanju bez štaka, osobna naracija povremeno se prekida kratkim bilješkama o političkom i društvenom kontekstu u kojem se taj proces odvija. Bilježi činjenice i vlastita sjećanja iz razdoblja u kojem je sudjelovala u oblikovanju državne politike, koristeći ih kao referentni okvir za promišljanje odnosa prema ustavnim temeljima, povijesnim interpretacijama i granicama prihvatljivog u javnom prostoru.

"U knjizi, govoreći o ljetu u kojem sam počela hodati bez štaka, pišem među ostalim kratko i o događajima kojima smo svjedočili, pišem o činjenicama", pojašnjava. "Dr. Tuđmanu sam bila jedna od suradnica, pa sam i u knjizi, kao što i inače javno često govorim, spomenula da je baš on napisao Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske i naznačio antifašizam kao jedan od stupova države, da je bio partizanski general i da je govorio o štetnosti ZDS za ugled i priznanje Hrvatske. I u ovoj knjizi govorim o važnosti čuvanja Ustava i ustavnih vrednota i kako ih mnogi danas jednostavno gaze."

Jedan od konkretnih primjera na koje se u knjizi vraća vezan je uz događaj iz 1996. godine, kada je, kao tadašnja stranačka dužnosnica, napustila skup na kojem su se pjevale pjesme povezane s ustaškim zločinima. Taj se događaj u tekstu pojavljuje kao rana referenca za način na koji su se tada povlačile granice politički prihvatljivog, ali i kao mjerilo za usporedbu s današnjim javnim prostorom. Iz te vremenske distance Kosor u knjizi bilježi postupno pomicanje tih granica, osobito kada je riječ o toleriranju ustaških simbola i pozdrava "Za dom spremni", koje promatra kao proces, a ne kao izolirane incidente. Kako je prvi put osvijestila da se takva promjena doista događa i što joj ona govori o društvu u kojem danas živimo, kaže ovako:

"Mi smo kao narod bili na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu, a u Domovinskom ratu smo se također borili protiv fašizma. Svako relativiziranje povijesnih činjenica, grubo falsificiranje i nametanje nove paradigme domoljublja kroz obožavanje jednoga pjevača i njegove pjesme, meni je neprihvatljivo. Bila sam ministrica branitelja i znam koje su ih i kakve vrijednosti snažile kad su branili domovinu. To svakako nije bilo koketiranje sa simbolima propale, izdajničke NDH kako nas danas žele uvjeriti mjerači domoljublja. Moji stavovi o svemu tome uvijek su bili i ostali isti, baš na tragu Tuđmanovih stajališta o tim pitanjima i problemima."

Sloboda bez protokola i unuk kao čista radost

Pisanje se pojavljuje kao praksa koja autorici omogućuje drugačiji oblik artikulacije iskustva nego što je bio moguć unutar političke funkcije: izvan institucionalnog okvira, prostor govora širi se na teme koje su u političkom diskursu uglavnom potisnute ili izostavljene – intimne, tjelesne i svakodnevne situacije. Iz tog pomaka proizlazi i pitanje što joj je pisanje omogućilo da izgovori ili promisli na način koji ranije nije bio moguć? "Autorica sam knjige, knjigu treba moći napisati i to nema nikakve veze sa poslom koji sam radila kao predsjednica Vlade. Jer ni onda nisam bila, pa nisam ni sada, ni ranjiva ni slaba", kaže Kosor, i dodaje: "Jer nije slabost pisati o slabostima o kojima mnogi ljudi ne žele ni govoriti ni pisati. To je moje mišljenje, pa se nadam – a i sigurna sam – da će se mnogi u knjizi pronaći."

Posljednje poglavlje posvećeno je odnosu s unukom i nizu svakodnevnih situacija koje prate razdoblje oporavka i povratak rutini. U tim se zapisima pojavljuju prizori kuhanja, šetnji, zajedničkih odlazaka u park, ljetovanja i učenja izgovora slova, ali i jedno bolničko sjećanje u kojem unuk, maskiran u klauna s crvenim nosom, dolazi nasmijati je nakon druge operacije. Završna scena, u kojoj razred njezina unuka prolazi ispod balkona na putu prema knjižnici, a ona im odmahuje i šalje poljupce, zaokružuje knjigu u vedrom, svakodnevnom tonu, daleko od politike i usmjereno na odnos s unukom i obitelj kao središnje točke autoričina privatnog svijeta. "Taj odnos je čista radost, kao što sam u knjizi i napisala."