Dugogodišnje zaštitno lice Prvog programa ruske nacionalne televizije i cijenjena dopisnica iz New Yorka i Pariza, Žana Agalakova desetljećima je bila "zupčanik u stroju" kroz koji je Kremlj oblikovao sliku svijeta za milijune Rusa. Jedna od najupečatljivijih figura ruskog novinarstva s karijerom koja se proteže kroz više od tri desetljeća, Agalakova se profesionalno formirala u razdoblju medijske liberalizacije 1990-ih, na "starom" NTV-u, tada vodećoj i najutjecajnijoj informativnoj televiziji u Rusiji, da bi potom postala jedno od najprepoznatljivijih lica središnje državne televizijske mreže, kao voditeljica središnjeg Dnevnika, te potom inozemna dopisnica.

Koliko je bila važna unutar ruskog medijskog sustava potvrđuju i priznanja koja je primila: visoka državna odlikovanja dodijeljena izravno iz Kremlja, među njima Orden prijateljstva i Medalja reda "Za zasluge za domovinu". Za javnost Agalakova nije bila tek neutralna prezenterica vijesti, nego novinarka kojoj se vjerovalo, lice koje je godinama simboliziralo profesionalnost i stabilnost informativnog programa. Upravo zbog toga, njezina ostavka u ožujku 2022. odjeknula je kao prvorazredna međunarodna vijest. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, javno je vratila državna odlikovanja i pozvala svoje sugrađane da "isključe televizore".

Koliko je taj čin doista bio izuzetan i koliko je Žanu Agalakovu stajao osobno i profesionalno, pokazuje njezin dokumentarni film Dolazi mali sivi vuk (2025.), započet kao obiteljsko putovanje Rusijom slijedeći istu putanju koju je dvadesetak godina ranije prošao Aleksandar Solženjicin, a pretvorio se u duboko intimno svjedočanstvo o kompromisima, odgovornosti i konačnom izlasku iz sustava kojem je godinama pripadala. Film je nastao u hrvatskoj koprodukciji, scenarij supotpisuje Tatjana Božić, a nakon svjetske premijere u Velikoj Britaniji, Dolazi mali sivi vuk zagrebačku će premijeru imati u subotu, 24. siječnja, u Dokukinu KIC, uz nazočnost autorice.

Tim povodom, s Alagakovom, koju je ruski režim u međuvremenu proglasio "stranom agenticom" te danas živi i radi u Parizu, razgovaramo o posljedicama Putinove vladavine na društvo, medije i moralni kompas te zemlje, granicama profesionalne odgovornosti i cijeni dugogodišnjih kompromisa, obiteljskom životu između kultura i jezika, ali i o nadi da će, unatoč svemu, jednog dana dočekati i vidjeti slobodnu Rusiju.

Tri godine nakon odluke koja vam je zauvijek promijenila život – odlaska s državne televizije i javnog istupanja protiv rata – gdje se danas nalazite; kako s ove vremenske distance gledate na sebe iz 2022. godine i na cijenu koju je ta odluka imala?

Danas mislim da je to tada bila jedina ispravna odluka. U tom sam trenutku bila uvjerena da se novinarstvu više nikada neću vratiti – sama pomisao na to bila mi je bolna. No potom me francuski tjednik L’Express pozvao da napišem nekoliko tekstova i osjetila sam da je važno otvoriti temu o kojoj se u Europi tada gotovo uopće nije govorilo. Mislim na težnje ruskih regija, osobito onih na rubovima zemlje, prema odcjepljenju ili barem većoj neovisnosti od Moskve. Tekst je nosio podnaslov "Sjedinjene Države Sibira". Bio je to, međutim, više fragmentiran nego potpun povratak profesiji.

Prošle jeseni javili su mi se bivši kolege i ponudili da vodim informativni blok na YouTube kanalu The Breakfast Show. Riječ je o neovisnom ruskom kanalu s gotovo milijun pretplatnika i vrlo dobrim ugledom među opozicijski orijentiranom rusofonom publikom. Danas se svako jutro budim u 5:30 kako bih u sedam sati bila u programu s kratkim pregledom vijesti od pet do sedam minuta. Imam osjećaj kao da sam se vratila trideset godina unatrag, na sam početak svoje karijere, kada sam vodila vijesti na NTV-u, prvom privatnom saveznom kanalu u Rusiji. I taj mi je osjećaj iznimno drag. Danas imam potpunu slobodu u odabiru tema i vijesti.

U svojem ste istupu tada pozvali Ruse da "isključe televizore", no uslijedila je lavina negativnih reakcija. Kako ste se nosili s tom vrstom javnog pritiska?

To uopće nisam očekivala. Svi s kojima sam razgovarala u prvim danima nakon početka ruske intervencije bili su šokirani onim što se događa. Nitko nije podržavao rat. Nitko. Vjerojatno ste čuli za tzv. tvornicu trolova koju su vlasti potajno organizirale. Više sam nego sigurna da su Putinovi trolovi tada pokušavali – i da i dalje pokušavaju – diskreditirati svaki oblik prosvjeda. To se jasno vidi po identičnim frazama koje su pisali i po klišejiziranom jeziku kojim se služi ruska propaganda. To je mržnja za novac.

Upravo ste vi, kao vodeće lice Prvog programa ruske televizije godine 2000. objavili rezultate predsjedničkih izbora. Da li vam se tada dolazak Vladimira Putina na vlast činilo dobrim za Rusiju? Gledajući unatrag, što mislite, zašto je Rusija tada prestala biti demokratska zemlja i postala diktatura?

Znate, razdoblje osamdesetih, a osobito devedesetih, nakon raspada Sovjetskog Saveza, bilo je iznimno teško za ljude u Rusiji. Nije bilo hrane, nije bilo novca. Sjećam se dugih redova za mlijeko i kruh. To je bilo doista brutalno vrijeme. U tom je smislu bilo lakše biti mlad nego star – vlastitim sam očima gledala starije ljude kako kopaju po kontejnerima tražeći nešto za pojesti. Kad je Putin došao na vlast, njegov se uspon poklopio s nečim novim. Bio je mlad, za razliku od Jeljcina nije pio, i prvi put smo imali dojam da zemlju vodi netko "pristojan". Njegov dolazak na vlast vremenski se poklopio i s promjenama na tržištu nafte. Cijene nafte počele su rasti i Rusija je postupno počela postajati bogatija. Ljudi su si mogli priuštiti više: putovanja, automobile, stanove, pristojan život.

I tada se pojavio osjećaj stabilnosti – nečega što nam je očajnički nedostajalo tijekom osamdesetih, a osobito devedesetih. No ta je stabilnost došla uz cijenu sve veće kontrole. Prije svega nad medijima. I ljudi su na to pristajali, jer su bili strašno umorni od kaosa koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza. Putin je mnogo toga obećavao. Ljudi su počeli putovati, govorilo se čak o potpunom ukidanju viza, što je bilo iznimno važno. Postojale su i ozbiljne rasprave o mogućem ulasku Rusije u NATO. Zamislite – Rusija u NATO-u. O tome se tada doista razgovaralo. Putin se sprijateljio s Tonyjem Blairom, primali su ga najmoćniji ljudi svijeta.

Sav onaj nacionalni ponos s kojim smo odrastali počeo se ponovno buditi. A to je važno – mislim da je za svaku naciju, za svaki narod, važno biti prihvaćen, imati svoje mjesto u svijetu. Rusija je devedesetih to mjesto izgubila. I sve se to spojilo s diskursom o tome da je Rusija pobijedila u Drugom svjetskom ratu, da je imala ključnu ulogu u porazu fašizma, da smo "velika zemlja" koja je spasila svijet. Svi ti narativi zajedno postupno su "pokvarili" ljude. Zatvorili su oči pred onim što se istodobno događalo s ljudskim pravima i slobodama u Rusiji. Eto, tako se to dogodilo.

Jedan vaš sugovornik u filmu govori o tome kako mnogi danas veličaju Staljina. Što je to u ruskom društvu što omogućuje da se i Putin i Staljin i dalje percipiraju kao "snažni vođe"?

Kada je diskurs o pobjedi u Drugom svjetskom ratu ponovno izbio u prvi plan, s njim se vratila i Staljinova figura. Dominantni narativ oduvijek je bio da je Staljin "dobio" Drugi svjetski rat. To je nasljeđe sovjetske propagande iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Mislim da bi se Putin rado poistovjetio s njim – kao snažnim vođom, pobjednikom. Propaganda je, još jednom, učinila ostalo.

U filmu se osjeća snažan ponos na profesionalni identitet koji ste gradili godinama. Kada ste prvi put osvijestili da ste samo "zupčanik u stroju" koji služi sustavu? Spominjete priču o "razapetom dječaku" iz 2014. kao prijelomnu točku – zašto ste i nakon toga ostali na Prvom programu državne televizije još osam godina?

Prvi put sam vrlo jasno osjetila da se nada mnom manipulira još 2005. godine. Putinov drugi predsjednički mandat tek je započeo, a mi smo u redakciji već znali tko će biti sljedeći predsjednik, iako su izbori bili udaljeni još tri godine. Tu je osobu trebalo svakodnevno prikazivati u informativnom programu. Nisam željela sudjelovati u takvoj kampanji niti snositi odgovornost za nju. U to sam vrijeme bila voditeljica središnjeg Dnevnika, pa sam od uprave kanala zatražila da me pošalju u Pariz kao dopisnicu iz inozemstva. Tada vijesti iz Europe još nisu bile cenzurirane.

Zašto sam ipak ostajala? U filmu postoji scena u kojoj odgovaram upravo na to pitanje. Nije bilo lako donijeti tu odluku, zaista nije. Taj je proces trajao dugo. Ideju o odlasku imala sam već nakon što je započeo sukob u Ukrajini. No moja kći Alice – o tome govorim i u filmu – tada je bila u školi, i to u jako dobroj školi. Nisam mogla zamisliti da je jednostavno "istrgnem" iz njezina svijeta i preselim u neku sasvim nepoznatu situaciju. Rekla sam sebi: u redu, nije još toliko kritično, pričekat ću malo. Završit će školu pa ćemo vidjeti. I tako se to razvlačilo godinama. Razgovarala sam i s kolegama koji također nisu bili sretni radeći ono što su radili. Svi smo bili u sličnoj poziciji: netko je čekao službenu mirovinu, netko je tražio drugi posao.

I ja sam bila takva – i ja sam htjela otići, ali istodobno sam bila dobro plaćena, imala sam službeni automobil, stan koji je plaćala kuća, sve je bilo osigurano. Uvjeti su bili vrlo dobri. Bila sam, mogu to reći, na neki način korumpirana tim komforom. Tako da su mi trebale godine da napravim taj korak. Sve je to bilo strašno teško. Danas shvaćam da je to bio kompromis sa samom sobom. A granice tog kompromisa svaki su se put pomicale sve dalje i dalje. Bio je to postupan proces. No nisam htjela biti odgovorna za ubojstva koja je Rusija započela u Ukrajini. Nisam htjela snositi odgovornost za to. Jednostavno nisam bila spremna biti suodgovorna za te zločine. I zato je veljača 2022. postala ta točka bez povratka.

Vratili ste državna odlikovanja, uključujući Orden prijateljstva, što djeluje kao svojevrsni trenutak katarze, otpuštanja. Nakon što vas je rusko Ministarstvo pravosuđa prije godinu dana proglasilo "stranom agenticom", postoji li u vašem svakodnevnom životu realan osjećaj straha? Osjećate li se sigurnom?

U Francuskoj se osjećam sigurno. Moj osjećaj "ugroženosti" neusporediv je s onim što svakodnevno proživljavaju Ukrajinci, koje se dan za danom bombardira i koji su usred jedne od najhladnijih zima u posljednjim desetljećima ostajali bez struje i grijanja.

Vaša kći jasno odbacuje "ruski kulturni kod" koji joj uporno pokušavate prenijeti, suprug vam je Talijan – stvorili ste obitelj koja je po svemu "zapadna" i pluralna. Kako danas gledate na svoj "ruski ponos", s obzirom na činjenicu da je funkcionirao unutar propagandnog aparata?

Rekla bih to ovako: svaki štap ima dva kraja. Što se tiče kulturnog koda, Alice, kojoj su danas 23 godine, uvijek se predstavlja kao ruska Talijanka. U tome nema nikakvog posebnog ponosa ni razmetanja, to je jednostavno činjenična konstatacija. Tek kad ode u banju, rusku saunu u kojoj je 80 ili 90 stupnjeva, ili kad izađe van na ledenu hladnoću bez kape i šala, tada kaže: "Mama, ja sam Ruskinja!" I onda se zajedno smijemo.

Ipak, gledajući film, imam dojam da vam je moralo biti jako teško nositi to u sebi, praktički posve sami. Pretpostavljam da ste se zbog toga morali osjećati prilično izolirano… Kako danas gledate na taj život prije loma, na te "paralelne" stvarnosti koje ste živjeli?

Zapravo, nije bilo baš tako. U vrijeme kada smo započeli ta putovanja, Rusija je i dalje bila prihvaćena u svijetu, unatoč situaciji u Ukrajini, izazvanoj ruskim djelovanjem. I znate što me najviše iznenadilo u New Yorku? Kad bih ponekad snimala na ulici, ljudi bi mi prilazili i pitali odakle sam. Kad bih rekla da sam iz Rusije, često bi – osobito Afroamerikanci – reagirali s: "Ah, Putin", i nekako bi to izgovorili s odobravanjem, kao da je riječ o snažnom vođi. Sve je to imalo utjecaja i na mene: osjećaj da smo "velika i moćna zemlja". Ali Alice je sve to dovodila u pitanje.

A kada smo bili u Rusiji, i sami su Rusi bili ponosni na svoju zemlju. Tako da u tom smislu nisam živjela dvostruki život. Taj dvostruki život odnosio se na nešto drugo. Nije to bilo: ja sam ponosna na Rusiju, a svi oko mene govore da je to užasna zemlja. Ne, nije bilo tako. Dvostruki život značio je to da sam profesionalno radila protivno novinarskoj etici, dok sam istodobno duboko cijenila slobodu govora u Americi, kao i slobodu općenito – ljudska prava i ljudsko dostojanstvo – a sve je to u Rusiji postupno nestajalo. Eto, to je bio taj dvostruki život.

Što se dogodilo s vašim osjećajem pripadnosti sada, kada je Rusija postala globalno izolirana i percipirana kao agresor?

I dalje bih razdvajala Rusiju od Putina, iako je on moju zemlju privatizirao i u ime Rusa čini monstruozna djela. Pripadala sam Rusiji i i dalje joj pripadam – Rusiji bez Putina. I ostat ću Ruskinja gdje god živjela, sa svojim navikama, smislom za humor i kulturnom pozadinom.

Aleksej Navaljni jednom je rekao nešto slično, da odvaja zemlju od režima i da voli Rusiju sada jednako kao što ju je uvijek volio. Da li i vi volite Rusiju kao što ste ju uvijek voljeli?

Ne. To je prije nalik ljubavi koju osjećaš prema teško, gotovo beznadno bolesnoj osobi koju voliš. U toj ljubavi ima mnogo tuge.

Kako se nosite s time što se ne možete vratiti?

Zamislite da živite u nekoj kulturi koja nije vaša. Iako cijenim europsku kulturu, francusku, talijansku i druge, istodobno shvaćam da ja ne mogu postati ni Francuskinja ni Talijanka. Četrdeset godina života provela sam u Rusiji. Taj nedostatak slobode koji me duboko pogađa, činjenica da se ne mogu vratiti u svoju zemlju, da ne mogu vidjeti ljude koji su mi dragi – a zbog Putina s većinom njih više ni nemam kontakt, jer bi to za njih bilo opasno… Kako se čovjek uopće može osjećati u takvoj situaciji?

Što za vas osobno danas znači pojam "doma"?

Moja obitelj je moj dom.

Kako je došlo do snimanja Malog sivog vuka? Film počinje daleko prije vaše odluke od prije tri godine.

Počeli smo snimati tijekom našeg prvog putovanja u Rusiju 2015. godine. Moj suprug Giorgio, koji je koproducent filma i njegov snimatelj, naišao je na članak u New York Timesu o Solženjicinu, koji se 1994. vratio u Rusiju nakon dvadeset godina egzila. On je tada dva mjeseca putovao kroz cijelu Rusiju, od istoka prema zapadu. Giorgio je rekao: to je dobra ideja, napravimo isto i snimimo dokumentarni film. Jako mi se svidjela ta ideja. Počela sam tražiti ljude koji su u ono vrijeme susretali Solženjicina; našla sam možda jednu ili dvije osobe, ne više od toga, i ta je ideja zapravo završila prije nego što je uopće zaživjela.

Ali općenito, vidjeti kakva je Rusija bila u tom trenutku bilo mi je iznimno važno, jer već je bila 2014., sukob u istočnoj Ukrajini je započeo i svi su znali da Rusija stoji iza tog konflikta. Sve vijesti bile su prepune informacija o Ukrajini – naravno, negativnih – ali ne i o Rusiji. Za mene, koja sam tada živjela u inozemstvu, u New Yorku, to je značilo da sam imala pristup gotovo isključivo provladinim kanalima. Nisam imala stvarnu sliku o tome što se u Rusiji doista događa. Naravno, postojali su i neki nezavisni mediji, ali ja sam željela situaciju vidjeti vlastitim očima.

Tako smo krenuli na to putovanje. Kontaktirala sam Solženjicinovu udovicu, koja me povezala s njezinim sinom Jermolajem, koji je bio s ocem cijelo vrijeme tijekom dvojmjesečnog putovanja. On mi je dao popis mjesta koja su tada posjetili. Pomislila sam: u redu, to je moja mapa puta. I tim smo se putem i zaputili. Za mene je bilo presudno osobno razgovarati s ljudima. Odlučila sam da neću tražiti marginalizirane skupine, ekstremne situacije ili ono što se u Rusiji cinično naziva "prosječnom temperaturom u bolnici" – taj čudan, apstraktan prosjek. Nisam tražila ništa spektakularno. Jednostavno sam odlučila da ću razgovarati s ljudima koje usput sretnem, s običnim, slučajnim ljudima. To je bila prvotna ideja. A onda se ona postupno transformirala u nešto drugo, mnogo osobnije.

I, što je ste vi vidjeli na tom istom putu 20 godina kasnije, što se toliko drastično razlikovalo od slike koju je prikazivala državna televizija? Kakva je "stvarna" Rusija? Što vas je najviše iznenadilo kada ste ju počeli gledati kroz oči svoje kćeri?

To koliko su ljudi siromašni. Koliko su ljudi doista siromašni. To me tada najviše pogodilo. Jer u vijestima smo prikazivali kako se otvara nova bolnica, kako se provode nova znanstvena istraživanja. No postupno su se informativne emisije svele gotovo isključivo na vijesti o vlasti – o sastancima u Kremlju, o Putinovim susretima, o birokratima. To zapravo nisu vijesti. Prave vijesti bile su ekološke katastrofe koje su se događale, činjenica da ljudi mjesecima nisu primali plaće. To su bile stvarne vijesti. To su bili stvarni problemi zemlje. A kada se o tim problemima ne govori, kada se oni sustavno prešućuju, to neizbježno vodi u katastrofu kakvu danas imamo.

Nakon pada SSSR-a, kao što ističete u filmu, postojao je snažan osjećaj da je započelo novo doba – svijet bez zidova, bez ideoloških blokova, s mogućnošću stvarne promjene. Vi pripadate toj perestrojka-generaciji. Kad se sad prisjećate tog osjećaja nade i otvorenosti, možete li zamisliti drugačiju Rusiju?

Ali ja i jesam vidjela drukčiju Rusiju. Ja znam da ona postoji. Ali zakopana je, nalazi se duboko, duboko ispod površine. Ona je podzemna. I nadam se da je upravo taj podzemni pritisak prava Rusija, a ne ljudi koji veličaju Putina i govore: "Hajdemo ubiti sve Ukrajince". Jer ja ne vjerujem da je to prava Rusija. Ne želim u to vjerovati.

Bi li Rusija na čijem bi čelu bio netko drugi umjesto Putina bila neka sasvim drugačija zemlja?

Mislim da je nemoguće živjeti bez tog uvjerenja. No bojim se da ja osobno novu i drugačiju Rusiju neću doživjeti; šteta nastala tijekom dvadeset i pet godina Putinove vladavine naprosto je prevelika.

Znači da niste nimalo optimistični da Rusija još uvijek nosi potencijal za stvarnu promjenu?

Ne. Zbog goleme štete koju su joj nanijele Putinove odluke i njegova vladavina. Njezinoj etici, njezinu načinu života, njezinim moralnim temeljima. On je pokvario i razorio sve ono dobro što smo kao nacija imali. A takve se rane ne mogu zaliječiti brzo. Znate, imam šezdeset godina. Nisam sigurna da ćemo u sljedećih pet ili deset godina vidjeti prosperitetnu, snažnu, poštenu i dobru Rusiju. Nisam toliko idealistična osoba.

Neki vjeruju da bi konačno nasljeđe Vladimira Putina mogao biti raspad Rusije. Je li tako nešto po vama realno moguće i što bi to predstavljalo vama?

Pravno gledano, Rusija je federacija. U stvarnosti, ona funkcionira kao izrazito centralizirana država s kritično moćnim središtem. Regije već dugo osjećaju tu neravnotežu; u jednom će trenutku pritisak iz centra postati neizdrživ. Ljudi trebaju slobodu i poštovanje vlastitog identiteta.

U jednom od najintenzivnijih prizora filma snimili ste temperamentnu prepirku sa suprugom Giorgiom u automobilu. Zašto ste odlučili upravo tim prizorom uokviriti film?

To je ono što smo oboje u tom trenutku osjećali. Ista ona nemoć i užas koje i danas osjećam svaki put kada čitam vijesti iz Ukrajine.

Film je nastao u hrvatsko-nizozemsko-francuskoj koprodukciji s producenticama Tatjanom Božić i Magdalenom Petrović. Koliko vam je bila važna ta vanjska, ne-ruska perspektiva u oblikovanju vaše vrlo intimne priče?

Pokušale smo priču učiniti univerzalnom, razumljivom u bilo kojoj zemlji. Nakon projekcije filma na Liburnia Film Festivalu u Opatiji prošlog kolovoza, prišao mi je čovjek sa suzama u očima i rekao: "Ja sam s prostora bivše Jugoslavije, ali već dugo živim u Londonu i znam kako se osjećate." Nije precizirao odakle je točno, ali razumjela sam. Zagrlili smo se – dvoje emigranata iz prokletih zemalja čije su vlade počinile strašne zločine. Taj trenutak nikada neću zaboraviti.

Trenutno pripremate dva nova filma koja se ne bave Rusijom. Znači li to da ste završili svoju potragu za "iskupljenjem"?

To nikada neće završiti. Tako ja to osjećam.