Na hrvatskim se pozornicama rijetko pojavljuju dramski tekstovi Gordana Mihića, jednog od ključnih autora jugoslavenske i postjugoslavenske dramske, filmske i televizijske scene, čiji su radovi – od Balkan ekspresa i Povratka otpisanih do Doma za vešanje i Crne mačke, belog mačora – duboko upisani u kolektivnu kulturnu memoriju regije. Predstava Samci, koju u zagrebačkoj Gavelli zajedno režiraju Nina Kleflin i Bogdan Diklić, to ispravlja: nastala kao koprodukcija s Gradskom kazališnom kućom Bjelovar, po prvi put u Hrvatskoj spaja dva Mihićeva dramska teksta – Gospodina Foku i Sirote male hrčke – u jedinstvenu scensku cjelinu.

Mihićevi likovi nisu junaci. To su ljudi koji čekaju, griješe u komunikaciji, zapinju zarobljeni birokratskim pravilima i rijetko uspijevaju reći ono što misle. Dok Siroti mali hrčki iz naizgled bezazlene uredske situacije pokreću groteskni politički mehanizam, Gospodin Foka ostaje intimna priča o samoći i neuspjelim pokušajima povezivanja. Zajedno, ti tekstovi tvore portret društva u kojem se nemoć komunikacije, banalnost moći i potreba za bliskošću isprepliću u prepoznatljivom spoju ironije i melankoličnog humora – svijetu koji nama danas djeluje iznenađujuće suvremeno.

Jednu od uloga u predstavi tumači Domagoj Janković, glumac koji je svoj umjetnički identitet i vidljivost gradio na nezavisnoj sceni, kroz eksperiment, autorske projekte i stalno propitivanje samog medija kazališta, da bi ulaskom u ansambl Gavelle 2024. godine, postao dio institucije snažne tradicije i repertoarne stabilnosti. Uoči premijere u utorak, 27. siječnja, s Domagojem Jankovićem razgovaramo o Gordanu Mihiću i njegovim "malim ljudima", o usamljenosti i apsurdu kao trajnim temama, melankoličnom humoru koji istodobno nasmijava i uznemiruje, radu s Bogdanom Diklićem, ali i o širem odnosu kazališta, društva i odgovornosti umjetnika danas.

Predstava Samci nastaje spajanjem dvaju Mihićevih tekstova koji u Hrvatskoj dosad nisu imali scenski život. Što vam se učinilo ključnim u toj odluci da se Gospodin Foka i Siroti mali hrčki čitaju zajedno, kao jedna cjelina?

Ključni zajednički nazivnik ta dva teksta pokazao se u temi usamljenosti i u nemogućnosti komunikacije. Riječ je o likovima koji su duboko sami, koji ne uspijevaju artikulirati ono što osjećaju ili trebaju, i upravo je ta nemoć ono što ih snažno povezuje. Ono što mi se činilo posebno važnim jest činjenica da ta usamljenost nije vezana uz određeno vrijeme ili povijesni kontekst – ona je univerzalna. Bez obzira na to koliko se svijet promijenio, tehnološki i društveno, koliko se ubrzalo vrijeme i koliko danas imamo različite načine komuniciranja, ta osnovna ljudska situacija ostaje ista. Upravo zato su se Gospodin Foka i Siroti mali hrčki prirodno spojili u jednu cjelinu: oba teksta govore o istom problemu, samo iz različitih kutova. Danas možda imamo više alata da nešto izgovorimo ili napišemo, ali to ne znači da znamo kako se doista obratiti drugome. U tom smislu, Mihić ostaje iznenađujuće suvremen.

Imate li dojam da smo danas postali još usamljeniji i otuđeniji nego prije pedeset godina, kad su te drame pisane?

Čini mi se da se prije svega promijenio kontekst, dok je samo iskustvo ostalo vrlo slično. Forma se promijenila, brzina se promijenila, ali sadržaj često ostaje isti. Usamljenost ostaje usamljenost. U tom smislu, Mihićev "mali čovjek" nije lik iz prošlosti, nego figura koju i danas lako prepoznajemo – ne samo na društvenoj margini, nego i u samima sebi. Naša predstava u tom smislu ne pokušava ponuditi jednostavne odgovore niti rješenja. Ne bih rekao da ima izrazito pesimističan ton, ali ne nudi ni utješne poruke. Likovi, osobito gospodin Foka, pate upravo zbog vlastite usamljenosti i nemogućnosti komunikacije, i ta se patnja ne ublažava niti uljepšava.

Koliko ste se u procesu gradnje svojeg lika oslonili na identifikaciju s tom vrstom patnje?

Uvijek se nastojim identificirati s likom kojeg igram, ali ne u smislu da ga svodim na neku opću temu ili ideju. Moj je posao prije svega igrati konkretnog čovjeka kakav je napisan u tekstu. Ne pokušavam "igrati usamljenost" ili neku apstraktnu poziciju, nego se bavim likom sa svim njegovim ograničenjima, reakcijama i načinima razmišljanja. Upravo je to, po meni, jedna od velikih kvaliteta Mihićeva pisma – sve je već u tekstu, što je danas rijetkost. Lik koji ovdje tumačim funkcionira unutar jasno postavljenog hijerarhijskog sustava i definiranih pravila, ali istodobno otkriva koliko su ti sustavi krhki i koliko se lako lome kada naiđu na nešto što ne mogu razumjeti ili kontrolirati. Bez ulaska u samu radnju, zanimljivo mi je kako se u tom svijetu ponavljaju isti obrasci ponašanja na različitim razinama. Kao da se isti mehanizam stalno reproducira, bez obzira na poziciju ili funkciju, i upravo se kroz tu ponovljivost otkriva nešto vrlo precizno o odnosima među ljudima i o načinu na koji sustavi funkcioniraju. To je kazališno iznimno zahvalno, a glumački vrlo izazovno.

Mihić je autor koji je obilježio jugoslavensku televiziju i film, ali se rjeđe promatra iz perspektive kazališta. Kako čitate njegovo mjesto u povijesti dramskog pisma i što mislite da kazalište može izvući iz tog nasljeđa?

Mislim da se u njegovu slučaju vrlo brzo dolazi do jedne jednostavne, ali važne stvari: dobar tekst je uvijek dobar tekst. Bez obzira čitamo li ga danas ili u trenutku kada je nastao, on korespondira s vremenom u kojem se izvodi. Upravo to smatram Mihićevom najvećom kvalitetom – tu svevremenost. Zato smo i ovu predstavu odlučili postaviti kao dramu epohe, bez pokušaja da se pravimo da se događa u nekom drugom vremenu. Nismo se bavili osuvremenjivanjem niti intervencijama u tekst, nismo ga mijenjali, prilagođavali ili nadograđivali, nego smo pokušali igrati ono što je napisano. Nema suvremenih rekvizita ni znakova današnjice; predstava funkcionira kao period-piece. Jer kontekst se može mijenjati, ali ono temeljno u ljudima ostaje isto.

Ti su tekstovi nastali iz iskustva tadašnjeg jugoslavenskog društva i birokratskog sustava. Što vi u tom mentalitetu i načinu razmišljanja prepoznajete kao nešto što vam je danas i dalje blisko?

Prije svega, prepoznajem ljude i njihove odnose. Radnja se događa unutar birokratskog, komunističkog sustava, što u nekim trenucima ima gotovo kafkijanski, apsurdan prizvuk, i to mi je vrlo snažno. No istodobno, ne mogu reći da taj svijet doživljavam isključivo kao "jugoslavenski" jer me jednako podsjeća na širi srednjoeuropski kontekst – na društva iza Željezne zavjese, na češke ili slovačke komedije koje sam gledao kao dijete. Taj tip birokratskog apsurda i mentaliteta nije bio ograničen samo na Jugoslaviju. Mada, ja i nisam dovoljno živio u Jugoslaviji da bih mogao precizno govoriti o nekom jedinstvenom "našem" mentalitetu. Ono što prepoznajem jest sustav koji oblikuje ljude na sličan način, bez obzira na nacionalni okvir.

Kad već spominjete neke uzore, što je formiralo vaš vlastiti osjećaj za humor?

Sigurno je tu bilo svega – od čeških komedija i jugoslavenskih filmova i serija – ali moram reći da je mene ipak najviše oblikovala američka pop kultura. Odrastao sam uz američke serije i američke komedije; one su mi bile najdostupnije i najprisutnije. Europskim filmom i europskim komedijama počeo sam se ozbiljnije baviti tek kasnije, jednostavno zato što ranije nisu bile toliko dostupne. Što se mene osobno tiče, Zagreb je također imao velik utjecaj na moj osjećaj za humor. Lokalni, zagrebački humor, ali i televizijski humor uz koji sam odrastao, recimo onaj Perva­na i Malnara kojemu sam bio izložen, humor koji nije urođen, ali je sigurno duboko usvojen.

Kako biste onda opisali vlastiti komični ili glumački izraz? Gdje pronalazite svoj "drive" za stvaranje?

Iskreno, teško mi je govoriti o vlastitom "specifičnom izrazu". Ne osjećam se kao netko tko bi to trebao sam definirati. Mislim da je to nešto što uvijek procjenjuju drugi. Ono što mogu reći jest da moj poriv dolazi iz same ljubavi prema kazalištu i glumi. Volim biti na sceni, volim proces rada, i to je ono što me pokreće. Nemam osjećaj da svjesno gradim neku poetiku ili prepoznatljiv stil. Svaki novi rad vodi me negdje drugdje i otvara nova pitanja; najvažnije mi je ostati znatiželjan i otvoren u svakom novom projektu.

Kako čitate Mihićev specifičan spoj humora i apsurda?

Njegov humor u velikoj mjeri počiva na nekoj vrsti melankolije. To je humor koji danas možda najlakše opisujemo pojmom dramedije, gdje istodobno gledamo ljude koji su tužni i usamljeni, ali su nam u isto vrijeme i smiješni. Dok im se smijemo, mi s njima i suosjećamo, jer prepoznajemo njihove probleme. Zato taj humor nikad nije lagan ili površan. Ti su problemi u isto vrijeme i "slatki" i smiješni, ali i teški. Ne radi se o tome da se samo smijemo onome što se događa, nego se istodobno i smijemo i osjećamo nelagodu, ponekad i tugu. Upravo zato što smo i sami bili u situacijama koje su iznutra bolne ili neugodne, a kad ih gledamo izvana, postaju duhovite.

U ovoj predstavi surađujete s Bogdanom Diklićem, koji je ujedno i koredatelj i glumac u komadu. Koliko je za vašu interpretaciju važna njegova izravna poveznica s duhom srpske komediografije?

Bogdan Diklić započeo je svoju karijeru prije nego što sam se ja uopće rodio. Ja sam kao dijete već gledao njegove filmove, poput Maratonaca, i mnoge druge uloge po kojima je obilježio to vrijeme. Kasnije sam, kao student, čitao i njegovu knjigu o glumi, a danas imam privilegij s njim surađivati. Ono što mi je u tom procesu bilo posebno važno jest osjećaj da je on doista "bio tamo". Ne doživljavam ga samo kao redatelja, nego kao nekoga tko je to vrijeme vidio, proživio i razumio iznutra. Na neki način ga doživljavam kao svjedoka tog svijeta, gotovo kao nekoga tko je izašao iz samih Mihićevih drama. Zbog toga mu potpuno vjerujem – ne samo u redateljskom smislu, nego i u razumijevanju tona, humora i mjere, u tome kako se taj svijet treba igrati.

U balkanskom kontekstu, humor je često bio način nošenja s nemoći i političkom represijom; kako vidite njegovu funkciju u društvima koja su ponovno snažno polarizirana? Kako se u takvom okruženju snalazi umjetnik koji ne želi biti ni glasnogovornik, ali ni neutralni promatrač?

Imam dojam da je prostor stvarnog djelovanja sve uži i da se pojedinac koji bi želio nešto promijeniti vrlo brzo sudara s vlastitim ograničenjima. Nije uvijek jasno kome se obratiti, gdje uopće adresirati probleme i na koji način ih pokušati rješavati. Čini mi se da danas svi imaju mišljenje i da ga svi izgovaraju, ali da ono vrlo brzo ishlapi, poput kapi vode na dlanu. Ostaje zabilježeno negdje na internetu, ali rijetko proizvodi stvarne posljedice u stvarnom svijetu. To, naravno, ne znači da ne bismo trebali govoriti – naprotiv, mislim da bismo trebali govoriti još i više – ali često imam osjećaj da se, poput tih "sirotih malih hrčaka", neprestano vrtimo u istom krugu, bez stvarnog pomaka. Zato mi je u ovoj drami važno to što je mehanizam obrnut: promjena, odnosno pad vlasti, ne dolazi odozgo, nego odozdo, od "malih" ljudi. Nisam siguran može li se to danas doista dogoditi, ali volio bih da može.

Vaš dosadašnji kazališni rad, osobito suradnje s Ivanom Penovićem u projektima poput Katalonca i Flexa, često se bavio apsurdom suvremenog svijeta. U čemu vidite razliku između tog "suvremenog", zagrebačkog apsurda i onog Mihićevog, koji je snažno ukorijenjen u beogradski i jugoslavenski kontekst i mentalitet?

Čini mi se da, iako se neke temeljne ljudske stvari nisu uopće promijenile, sam se apsurd ipak znatno promijenio. Ono što je prije sedamdeset godina bilo apsurdno, danas često više uopće ne doživljavamo kao apsurd. Ili nam je barem postalo normalno. Imam dojam da je Mihić u svoje vrijeme apsurd na neki način predmnijevao – pisao je o stvarima koje su tada djelovale pretjerano ili pomaknuto, a koje su nama danas postale sastavni dio svakodnevice. Kod Mihića je, rekao bih, apsurd bio više anticipiran nego proživljen, dok mi danas živimo unutar njega. U suradnjama s Penovićem, taj svijet koji je već sam po sebi apsurdniji mi smo zapravo samo konstatirali i ismijavali.

Znači da vjerujete da kazalište još uvijek ima snagu utjecati na društvo...

Nadam se da je tako. Bilo bi mi prilično grozno misliti da kazalište nema nikakav utjecaj. S druge strane, mislim da je pretenciozno očekivati da će svaka predstava promijeniti svijet. Lijepo je pokušavati utjecati, postavljati pitanja i otvarati prostor za razmišljanje. Hoće li i na koji način neka predstava doista utjecati na društvo, to na kraju ne ovisi samo o kazalištu. To će, u konačnici, procijeniti vrijeme i samo društvo.

Ako se vratimo na vaše odrastanje: što je najviše oblikovalo vaš pogled na ljude i svijet, i na kraju vaš interes za glumu?

U najranijem djetinjstvu živio sam na rubu grada, gdje je moja obitelj vodila restoran, što me sigurno posebno obilježilo, jer sam od malih nogu bio okružen vrlo različitim ljudima, različitih socijalnih statusa, nacionalnosti i životnih priča, i mislim da mi je to otvorilo široku sliku karaktera i odnosa. To iskustvo kasnije mi se pokazalo izuzetno vrijednim u glumačkom poslu. Kasnije sam se preselio u centar Zagreba, koji me isto tako oblikovao, i u ljudskom i u umjetničkom smislu, i koji doživljavam kao svoje prirodno stanište.

Pretpostavljam da je postojalo očekivanje da nastavite obiteljsku ugostiteljsku tradiciju.

Naravno da jest. Djed je bio ugostitelj, restoran je bio važan dio obitelji, pa su se očekivanja podrazumijevala. S druge strane, završio sam Pravni fakultet, tako da je u igri bilo raznih očekivanja i mogućih puteva. Na kraju sam sve to, kako bih rekao, uspio "upropastiti" tako što sam se odlučio za glumu.

Također ste i suosnivač umjetničkog kolektiva KunstTeatar, prostora za nezavisnu i eksperimentalnu kazališnu produkciju koji je vrlo brzo postao jedno od življih mjesta zagrebačke scene, autorski i generacijski prostor, ali i mjesto prepoznatljiva duha. Odakle, po vama, taj duh dolazi i što je potrebno da se on dugoročno ne potroši?

KunstTeatar nije nastao iz ljutnje ili ogorčenosti, nego iz osjećaja da se u kazalištu može događati i nešto drugačije. Ne nužno "bolje", jer to je uvijek nezgodno reći, ali drugačije. Htjeli smo pokazati da postoji prostor za drukčiji pristup, za drugačiji tip rada i energije, i mislim da smo to u nekoj mjeri i uspjeli. Ako je u tome bilo i nekog bunta, onda se iskreno nadam da će za deset ili dvadeset godina doći neki novi klinci kojima ćemo mi biti dosadni, sterilni ili prevladani, i koji će osjetiti potrebu da naprave nešto svoje i drugačije. Volio bih da se taj proces stalno ponavlja. Nadam se da će postojati još dvadeset KunstTeatara, da će svaki otići dalje od nas i da će nove generacije govoriti o nama onako kako smo mi govorili o onima prije nas. To mi se čini kao jedini zdrav način da scena ostane živa.

Kad već spominjete mlađe generacije, kakvi su vaši dojmovi o mlađoj publici danas? Kako ona gleda na kazalište i koliko su njezine potrebe i očekivanja drugačiji od onoga što se tradicionalno nudi na sceni?

Mislim da mladih ljudi u kazalištu ima i da ih zanima što se u kazalištu događa, čak mi se čini da se u posljednje vrijeme broj mlađe publike povećao. Ne bih rekao da teme kojima se kazalište bavi uopće ne zanimaju mlade ljude, ali je jasno da oni kazalište doživljavaju drugačije – i to mi se čini pozitivnim. Mislim da smo s KunstTeatrom uspjeli dovesti u kazalište dio publike koja je kazalište inače doživljavala kao nešto staromodno, dosadno ili prenaglašeno. Ljudi su dolazili gledati predstave i shvatili da kazalište može izgledati i funkcionirati drukčije. To smatram i osobnim uspjehom i uspjehom KunstTeatra. Ne mislim da mlade ljude zanimaju isključivo eksperimentalne predstave; mislim da ih mogu privući i klasične dramske predstave, ali iz drugih razloga i s drugačijim očekivanjima. Važno je da im se ponudi nešto što im ima smisla.

Pokretanje nezavisnog kazališta često zvuči romantično, ali u praksi podrazumijeva vrlo konkretne borbe. Ulaskom u ansambl Gavelle 2024. postajete dio institucije s jakom tradicijom i stabilnim repertoarnim okvirom. Kako sad vidite odnos između institucionalnog kazališta i nezavisne scene, iz pozicije nekoga tko istodobno pripada objema?

Rad u institucionalnom kazalištu također je i istodobno i veliki privilegij i određeni komfor za umjetnika, jer znači stalna primanja, znači da se ne moram iz mjeseca u mjesec pitati hoću li imati posla ili ne. To su egzistencijalne stvari koje s vremenom postaju sve važnije. Ali, kao glumac, institucionalno kazalište uvijek sam doživljavao prvenstveno kao neku vrstu vlastite nadogradnje. Kao prostor u kojem mogu napredovati, raditi drukčije stvari nego na nezavisnoj sceni, baviti se konkretnijim dramskim tekstovima i ulogama. Ne mislim pritom na "velike" uloge u smislu obujma, nego na činjenicu da su kod Shakespearea ili Krleže gotovo sve uloge velike po svom značenju.

Na nezavisnoj sceni, s druge strane, više se bavimo novim tekstovima, mladim autorima, eksperimentalnim formama – stvarima koje još nemaju potvrdu da su "velike" ili kanonske, ali mi osjećamo da su važne, inače se njima ne bismo bavili. Od institucionalnog kazališta sam očekivao da me podigne na jednoj razini, i u tom smislu ga doživljavam kao važan korak, ali nisam se maknuo s nezavisne scene time što sam ušao u Gavellu. Naravno, prvo moram ispuniti svoje obveze u kazalištu, ali i dalje radim paralelno, bavim se sinkronizacijama, snimam seriju za RTL, a u KunstTeatru i dalje pomažem i u producentskom smislu, oko organizacije i brige za sam prostor. Uglavnom stalno trčim na sve strane, ali mislim da je to danas na neki način sudbina glumca. Navikneš se na taj ritam i naučiš funkcionirati unutar njega.

Tijekom godina surađivali ste s redateljima vrlo različitih poetika, od Indoševog performativnog radikalizma do Ferlinove tjelesne preciznosti. Što je zajedničko tim suradnjama, a što svjesno tražite da bude različito?

U te sam suradnje ušao vrlo rano, praktički odmah nakon Akademije, i tada mi je bilo važno prije svega raditi na sebi kao glumcu. Iskreno, i danas se tako osjećam. Ta raznolikost poetika – od Indoša i Kiće, preko Brezovca, Planinića, Penovića, Kurspahića – nudila mi je prostor za istraživanje i eksperiment. Nikad nisam bio pobornik ideje da se "nešto glumi ovako ili onako". U to jednostavno ne vjerujem. Upravo me zanimalo vidjeti kako se nešto može igrati na različite načine, kako se mijenja odnos prema tijelu, tekstu, prostoru, publici. Sve te suradnje su mi to omogućile i u njima sam stvarno uživao. Mislim da su me oblikovale ne samo kao glumca, nego i kao čovjeka, jer su mi otvorile drukčije poglede na svijet i pokazale da postoje alternativni načini mišljenja od kojih se ne treba braniti, nego ih treba čuti.

Radili ste i s Borutom Šeparovićem, čije kazalište polazi od stvarnih društvenih i političkih konflikata i ne računa na identifikaciju publike, nego na suočavanje, često neugodno i zahtjevno. Kako se to iskustvo upisalo u vaš odnos prema kazalištu, publici i pitanju odgovornosti umjetnika u javnom prostoru?

Volim takvo kazalište. Volim ga gledati, a volim i sudjelovati u njemu. Ne mislim pritom samo na Borutove predstave, nego na svako kazalište koje aktivno uključuje publiku i ne ostavlja je ravnodušnom. U takvim se predstavama često događa da netko iz publike ustane i ode usred izvedbe. Na prvu bi čovjek pomislio da je to poraz za glumca, ali ja to ne doživljavam tako. Upravo suprotno – taj čin znači da je predstava nekoga dovoljno pogodila da je morao reagirati, pa makar i odlaskom. I to mi se čini legitimnim. Vrijednost takvih predstava je upravo u tome što se ne sviđaju svima.

Ne sviđaju se nužno ni izvođaču u svakom trenutku, jer te često stavljaju u vrlo neugodne pozicije. Ako igram, primjerice, uvjerenog nacista ili silovatelja, to ne znači da time opravdavam takve stavove ili postupke. Igram nešto što je u potpunoj suprotnosti s mojim osobnim uvjerenjima, ali šira slika i kontekst u kojem se to događa otvaraju pitanja koja su važna za društvo. Naravno, ne mislim da će svaka takva predstava promijeniti svijet – to bi bilo pretenciozno. Ali mislim da je važno pokušavati, postavljati pitanja i ne bježati od nelagode. Ako kazalište barem otvori prostor za suočavanje, već je napravilo nešto važno.

Kad ovu predstavu promatrate u širem, lokalnom i globalnom kontekstu u kojem danas živimo, koje vam se pitanje čini ključnim za razumijevanje našeg vremena?

Za razumijevanje našeg vremena? Opet se, čini mi se, vraćamo na pitanje usamljenosti. I na to da je ta usamljenost danas možda još vidljivija i izraženija nego ikad, a opet, istodobno mi se čini pomalo i utješnom spoznaja da se ljudi nisu promijenili onoliko koliko volimo misliti da jesu. Društvo se promijenilo, ali ljudi su ostali isti: jednako patimo, jednako volimo, jednako smo usamljeni, jednako smo nesretni, ali i jednako sretni.

Je li to dobra ili loša vijest?

Mislim da nije toliko loše jer, bez obzira na okolnosti, čovjek je zadržao svoju temeljnu ljudskost, što znači da se ljudska svijest ipak nije tragično izobličila.