Američka sveučilišta ponekad su doista bizaran svijet. Barem u teoriji, mjesta su to na kojima se proizvodi znanje (namjerno koristim 'proizvodi', to bi trebao biti suptilni politički komentar nečega o čemu neću sad opširnije pisati), ondje se razmjenjuju ideje i ondje se budući liječnici, pravnici, fizičari i književni teoretičari pripremaju za život u stvarnom svijetu. U praksi, međutim, njihov je odnos sa stvarnim svijetom pomalo problematičan.

Ponekad, naime, djeluju kao nekakav paralelni svemir. Kao da je netko uzeo sve društvene rasprave i kulturne ratove koje inače vodimo po kafićima, na društvenim mrežama i u kolumnama, napuhao ih do grotesknih razmjera i zatim ih zatvorio u ograđeni ekosustav s travnjacima, knjižnicama i hektolitrima bademovog mlijeka koje se pije u kavama uz veganske sendviče.

U tom svijetu profesori pišu eseje o etici klimatske pravde dok istodobno pokušavaju parkirati Teslu na mjestu rezerviranom za osobe s invaliditetom, studenti pokreću prosvjede jer je netko na predavanju izgovorio riječ ‘civilizacija’, a dekan šalje elektroničku poštu dugu tri stranice u kojoj se ispričava zato što se netko negdje možda slučajno i usputno osjećao neugodno zbog načina na koji se netko drugi počešljao. Ondje se, dakle, oni slavni ‘first world problems’ uzdižu na pijedestal društvene pravde kakvu u stvarnom svijetu doista priželjkujemo, i to bi još možda moglo biti i simpatično kad ne bi bilo pomalo izvitopereno – kao da je prošlo kroz laboratorij ideološke akceleracije ad absurdum i izašla van kao Frankenstein.

Je li ovo stvarnost ili Nabokov?

U takvom poluizoliranom, polufikcijskom prostoru – gdje su ideali često veći od ljudi koji ih izgovaraju – sve je pomalo nalik romanu. Ili, još bolje, televizijskoj seriji. Zato nije nimalo čudno što se Netflixova nova serija 'Vladimir' događa upravo na jednom takvom kampusu. A još je manje čudno što u tih osam epizoda često nismo sigurni gledamo li stvarne događaje ili fantaziju nekoga tko je previše vremena proveo čitajući Nabokova i premalo razgovarajući s drugim ljudskim bićima.

Priča serije prati profesoricu književnosti srednjih godina – zanimljivo, lik nikada ne dobiva ime – koju igra Rachel Weisz s kombinacijom intelektualne arogancije i emocionalne nestabilnosti kakvu obično susrećemo kod ljudi koji su pročitali sve Foucaultove knjige, ali i dalje ne znaju gdje su ostavili ključeve od auta. Njezin suprug John, šef katedre za književnost (John Slattery), upravo je optužen za – kako to kampusi vole nazivati – ‘neprimjerene odnose sa studenticama’. Drugim riječima: profesor srednjih godina ponašao se kao profesor srednjih godina otkako postoje profesori srednjih godina. Odvratno, ali, nažalost, uobičajeno.

Flert, opsesija ili projekcija

U tom trenutku na fakultet dolazi Vladimir – mladi, karizmatični profesor književnosti kojeg igra Leo Woodall s toliko samozatajne privlačnosti da je jasno zašto ga protagonistica gotovo odmah počinje promatrati kao da je križanac Heathcliffa, Don Juana i doktorskog rada iz teorije žudnje. Jedini je problem što nismo sigurni koliko je toga iz njezine priče o privlačnosti doista stvarno. Serija se, naime, odvija kroz perspektivu protagonistice – nepouzdanog pripovjedača čija mašta ponekad radi prekovremeno. Flert? Možda. Opsesija? Vrlo vjerojatno. Projekcija? Gotovo sigurno.

Tu je i Vladimirova supruga Cynthia (Jessica Henwick), koja djeluje kao jedina osoba u priči koja je svjesna da svi ostali igraju neku čudnu psihološku šahovsku partiju u kojoj nitko nije siguran tko je kralj, a tko pijun. Kako epizode napreduju, protagonistica sve dublje tone u opsesiju – prati Vladimira po kampusu, mašta o njemu, pokušava ga zavesti, a paralelno pokušava napisati roman koji bi joj mogao spasiti karijeru. Ako vam se čini da se stvarnost i fikcija počinju opasno miješati – čestitam. Upravo ste shvatili poantu serije.

Pitanje ženske želje

'Vladimir' je, naime, adaptacija istoimenog romana autorice Julije May Jonas, dramaturginje i kazališne redateljice koja je knjigom iz 2022. godine izazvala priličnu senzaciju u književnim krugovima. Roman je bio hvaljen zbog briljantnog unutarnjeg monologa i oštre satire akademskog svijeta – što je možda i razumljivo, s obzirom na to da Jonas sama predaje na sveučilištu Columbia i očito je imala priliku izbliza promatrati tu osebujnu ekosferu.

U netflixovski ekreniziranoj verziji Jonas sudjeluje kao kreatorica i scenaristica, a među redateljima pilota nalaze se Shari Springer Berman i Robert Pulcini – autorski dvojac poznat po filmovima 'American Splendor' i 'The Extra Man'. Njihov stil – pomalo neurotičan, izrazito karakteran i uvijek pomalo literaran – savršeno odgovara materijalu koji balansira između psihološke drame, satire i erotske fantazije.

Sve to dovodi do pitanja koje je zapravo središnje za 'Vladimira' – pitanje ženske želje. Ili, preciznije, pitanje što se događa kada žena srednjih godina poželi nešto što društvo tradicionalno dopušta samo muškarcima.

Pozadinski lik u vlastitom životu

Feministička teorija već desetljećima govori o onome što Laura Mulvey naziva ‘muškim pogledom’ – načinu na koji kultura strukturira želju i moć. 'Vladimir' tu jednadžbu okreće naglavačke. Ovdje je žena ta koja promatra, fantazira i projicira – često s istom mješavinom narcizma i nesigurnosti kakvu inače pripisujemo muškim protagonistima. Istodobno, serija govori o još jednom vrlo stvarnom problemu – nevidljivosti žena nakon određene dobi. Protagonistica je intelektualno briljantna, seksualno živa i emocionalno kaotična, ali svijet oko nje sve više reagira kao da je postala pozadinski lik u vlastitom životu. A to, kako znamo iz povijesti književnosti i psihologije, nikad ne završi dobro.

Rezultat je serija koja je često iznimno duhovita, povremeno neugodno iskrena i gotovo uvijek zanimljiva. Rachel Weisz nosi cijeli projekt s lakoćom – njezina je interpretacija istodobno komična i pomalo zastrašujuća, kao da gledamo nekoga tko bi mogao napisati briljantan esej koji će svi hvaliti zbog dubine uvida, a zatim impulzivno i bez ikakvog uvida zapaliti ured jer joj se ne sviđa interpunkcija u studentskom radu. Serija, međutim, ima i jednu očitu slabost – sam Vladimir kao lik ostaje pomalo nedorečen. Razumljivo je da je zamišljen kao projekcijska površina za protagonističine fantazije, ali u jednom trenutku ipak poželimo znati tko je taj čovjek zapravo. A ne saznajemo.

Pametno, provokativno i kontroverzno

Unatoč tome, 'Vladimir' je osvježavajuće drugačiji od većine algoritamski proizvedene Netflixove konfekcije. Pametan je, provokativan i spreman baviti se temama koje streaming platforme obično zaobilaze – poput seksualnosti žena srednjih godina ili moralne zbrke suvremenog akademskog svijeta. Drugim riječima – serija nije savršena. Ali je dovoljno neobična, duhovita i intelektualno razigrana da je vrijedi gledati.

A ako vas nakon gledanja uhvati lagana želja da napišete roman, zavodite kolegu s katedre ili barem preispitate vlastite fantazije – ne brinite. To je samo akademska stvarnost koja vam se uvukla pod kožu. Uostalom, svaki bi vam profesor književnosti vrijedan svoje titule znao reći – fikcija je često samo stvarnost koja je odlučila biti malo zanimljivija. Tako je i s 'Vladimirom'.