Tog nedjeljnog jutra 1989. godine nekoliko žena u tišini je obilazilo stalni postav njujorškog Muzeja umjetnosti Metropolitan. Među običnim posjetiteljima nalazile su se i članice tada još uvijek slabo poznatog feminističkog umjetničkog kolektiva Guerrilla Girls. Imale su jasan zadatak: prebrojiti broj umjetnica naspram broja prikaza golih žena na izloženim djelima. Bile su na tajnoj misiji – potaknuti publiku da se suoči s rodnom i rasnom nepravdom u svijetu umjetnosti.

Danas, 40 godina kasnije, njihov najpoznatiji rad, 'goli plakat', i dalje ostavlja snažan dojam. 'Uvijek smo tražile ono što je nezaboravno', kaže jedna od osnivačica, poznata pod pseudonimom Käthe Kollwitz, u razgovoru za BBC, povodom izložbe u National Museum of Women in the Arts, kojom se obilježava četiri desetljeća njihova djelovanja.

Manje od pet posto umjetnica, ali 85 posto golih žena

Guerrilla Girls tada su prošle kroz sve dijelove muzeja – od antičke Grčke do ranoga kršćanskog razdoblja – ali pravi materijal za kritiku pronašle su u odjelu moderne umjetnosti i postavile ključno pitanje: tko ima pravo biti subjekt, a tko objekt u povijesti umjetnosti?

Na plakatu koji je proizišao iz te akcije stoji: 'Manje od pet posto umjetnika u odjelu moderne umjetnosti su žene, ali 85 posto prikazanih golih figura su žene.'

Uz tu statistiku prikazana je akt-silueta žene iz slike 'La Grande Odalisque' Jean-Auguste-Dominiquea Ingresa iz 1814., ali s glavom zamijenjenom zaštitnim znakom skupine – maskom gorile. 'Mislim da nitko tko pogleda taj plakat ne može ući u muzej, a da ne razmišlja o tome što je na zidovima – i zašto', kaže Kollwitz, naravno, pod maskom.

Plakat koji nitko nije htio – pa su ga same zalijepile

Plakat pod nazivom 'Moraju li žene biti gole da bi ušle u Met?' prvotno je trebao biti naručen za New York Public Art Fund. No kada su naručitelji vidjeli konačnu verziju, povukli su financiranje. Guerrilla Girls odlučile su same financirati njegovu distribuciju – zakupile su oglasni prostor na autobusima i osobno ga lijepile po njujorškim ulicama.

Taj potez donio im je nacionalnu vidljivost, a njihov spoj humora, statistike i agresivne reklamne estetike ubrzo je postao prepoznatljiv stil. Njihovi prvi plakati – 'Što je zajedničko ovim umjetnicima?' i 'Ove galerije izlažu manje od 10 posto umjetnica ili nijednu' – lijepljeni su posvuda: zidovima, stupovima i govornicama. Bez dozvole, naravno.

Od nemoćnog prosvjeda do gerilskog marketinga

Guerrilla Girls nastale su 1985., nakon prosvjeda ispred njujorškog Muzeja moderne umjetnosti (MoMa). Tadašnja izložba 'The International Survey of Recent Painting and Sculpture' predstavila je 169 umjetnika – od kojih su samo 17 bile žene, a osam nebijelci.

'Bile smo na prosvjedu i bilo je očito da nikoga nije briga. Ljudi su jednostavno ušli u muzej', prisjeća se Kollwitz.

'Svi ti transparenti o ženskoj umjetnosti – nitko ih nije shvaćao ozbiljno. To je bio naš aha-trenutak.'

Umjesto klasičnog aktivizma, odlučile su preuzeti jezik reklame i medijsku strategiju. Cilj im je bio provokacija, ali i jasnoća poruke.

Četiri desetljeća kasnije – promjene su vidljive, ali neravnoteža ostaje

Spomenuti plakat bio je prijelomna točka. 'Koristimo snažne vizuale, činjenice i humor da bismo privukle pažnju – a kad jednom pogledaš naše plakate, više nikada ne gledaš umjetnost istim očima.'

Autorica i podcasterica Katy Hessel u knjizi 'The Story of Art Without Men' piše da su umjetnice iz 1980-ih, odrasle uz televiziju, preuzele kontrolu nad prikazom ženskog tijela: 'Guerrilla Girls skrenule su pažnju na sustavne nejednakosti i postavile pitanje – kako su muzeji desetljećima slavili povijest patrijarhata umjesto povijesti umjetnosti?'

Njihova djela danas se izlažu upravo u institucijama koje su nekada bile predmet kritike. Anonimnost članica i dalje je ključna – ne samo kao zaštita, nego i kao simbol svih žena koje su bile izbrisane iz povijesti umjetnosti, a preuzimaju imena preminulih umjetnica poput Fride Kahlo i Zubeide Aghe.

Galerije i tržište i dalje favoriziraju muškarce

Iako je svijest o rodnoj (i rasnoj) nejednakosti narasla, stvarna zastupljenost žena i dalje je neujednačena. Izvješće Art Basela iz 2024. pokazalo je da su djela umjetnica činila samo 39 posto galerijske prodaje te da su stalne zbirke u velikim američkim muzejima i dalje 85 posto bijele i 87 posto muške. U Velikoj Britaniji tek je 2023. Royal Academy prvi put priredila veliku samostalnu izložbu jednoj ženi – Marini Abramović, srpskoj konceptualnoj umjetnici.

U ožujku 2025. Guerrilla Girls surađivale su s Bugarskim ženskim fondom na plakatu 'Zaslužuju li one više od tanke kriške vlasti?', kojim su kritizirale slabu zastupljenost žena u bugarskoj vladi. Kurator Tate Moderna, Michael Wellen, kaže: 'Promjena u načinu na koji muzeji predstavljaju umjetnost je neosporna – i velikim dijelom možemo zahvaliti Guerrilla Girls na tome što su te nejednakosti iznijele na vidjelo.'

Fokus njihova aktivizma se proširio – bave se i pitanjima okoliša, transparentnosti financiranja i etike donatora. Godine 2019. američka fotografkinja i aktivistica Nan Goldin bacila je tisuće recepata u aulu Guggenheima u znak prosvjeda protiv prihvaćanja donacija obitelji Sackler, vlasnika Purdue Pharme – proizvođača opioidnog analgetika OxyContin. Taj je čin dokumentiran u filmu 'Ljepota i krvoproliće'.

Guerrilla Girls danas djeluju kao decentralizirana mreža s oko 60 suradnica diljem svijeta – od Latinske Amerike do Azije i Europe. U studenom izlažu u Getty Research Institutu u Los Angelesu, a u pripremi je i grafički roman o njihovu radu.

Kada je pitaju zašto je odabrala ime Käthe Kollwitz, aktivistica odgovara: 'Zato što je bila politička umjetnica. I Guerrilla Girls su političke umjetnice. I ja sam.'

Naime Käthe Kollwitz, rođena 1867., bila je pacifistica i borila se za prava žena. Stil joj je bio drugačiji, ali tematski blizak njima.

Četiri desetljeća nakon osnutka Guerrilla Girls ne pokazuju znakove umora: 'Nikada nećemo prestati izazivati. Naša borba još traje', ističe Kollwitz.