Gregory Porter, uz potporu Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, u rasprodanom Lisinkom, otvorio je sinoć sedamnaesto izdanje Zagreb Jazz festivala
Drugi put u nešto više od godinu dana Porter, tada je bio u Kinu SC, ponovno je stigao u Zagreb i, nakon što je u proteklom desetljeću obišao sve koncertne hramove u zagrebačkoj okolici, od Beča i Budimpešte, preko Ljubljane, Beograda i Sofije, u Lisnski, gdje odavno pripada, stigao tek sada.
Prilagodba filharmoniji
Set-lista je ovoga puta, sasvim očekivano, bila ponešto drugačija, jer je uz svoj peteročlani bend iza leđa imao i filharmonijski orkestar pa je bila prilagođena široj zvučnoj slici.
Američki glazbenik u Zagreb je stigao tek dan i pol prije koncerta i održao svega nekoliko proba s filharmonijom, koja je nešto ranije dobila materijal za uvježbati. I tu greške nije bilo. Ono što se činilo problematičnim jest to da neke pjesme naprosto nisu bile za to. Uvodne Painted on Canvas i On My Way to Harlem zazvučale su kao da je previše začina na jednom mjestu. S druge strane, Take Me to the Alley i When Love Was King ostavile su dojam kao da su s orkestrom oduvijek.
vezane vijesti
![[FOTO] Gregory Porter oduševio rasprodani Lisinski: Pogledajte kako je bilo](/media/thumbnail/500x300/2670750.jpeg?cropId=0)
Baš kao i Modern Day Apprentice te posebice dva klasika, proslavio ih je Nat King Cole, Nature Boy i Smile, pisana u vremenu kad je orkestar na pozornici bio standard. Potonju je izveo samo s Filharmonijom na prvom bisu, bariton je okružio dvoranu, a glazbenici su dobili forte da se razmašu. Pitate li mene, Smile je bio vrhunac sinoćnjeg koncerta. Devedeset godina nakon što je napisana kao tema za film Moderna vremena Charlieja Chaplina i 72 godine nakon što joj je Cole dao svoj pečat, bezvremenski klasik u sinoćnjoj je izvedbi dobio novu dimenziju.
Igra, a ne sviranje
Da oni koji ga nikad nisu gledali samo s bendom ne ostanu zakinuti, Porter je samo sa svojom petorkom izveo Hey Laura, Be Good i Liquid Spirit i pokazao zašto imaju oko dvjesto nastupa godišnje. Dok ih gledate kako suvereno šetaju kroz jazz, soul, gospel i blues, Porter, pijanist Chip Crawford, orguljaš Ondřej Pivec, Jahmal Nichols na basu, saksofonist Tivon Pennicott i bubnjar Emmanuel Harrold, imate dojam da ne sviraju, već da se igraju.
Prepoznala je to jučer i publika te je nakon dva bisa tražila još. I dobila je. Za kraj su ostavili Stingovu It's Probably Me. Dirigent i orkestar samo su cupkali te pustili bend i Portera da si daju oduška još jednom, za kraj. I potpunu ekstazu i smile na licima prisutnih u dvorani.
![[FOTO] Bivši predsjednik, ministri i političari: Pogledajte tko je došao na promociju knjige Jadranke Kosor](/media/thumbnail/500x300/2669669.jpeg?cropId=0)
