U programatskom tekstu na portalu Heretica, koji na trenutke djeluje i pedagoški, Zvonimir Frka-Petešić se obračunava s tezom da 'Vlada previše sluša Bruxelles' te predodžbom da se radi o 'mračnom, birokratskom i nedemokratskom centru moći koji iz daljine upravlja Hrvatskom', pa detaljno razlaže zašto je ta slika pogrešna, a danas zapravo i politički opasna.

Pritom se koristi i zgodnim figurama – od u eurointegracijama često korištene fraze da 'ako ne sjediš za stolom, onda si vjerojatno na jelovniku', preko opisivanja 'suvereniteta s kamatom' kao svjesnog nacionalnog ulaganja da bi se dobilo veće poluge moći, pa do naslovne analogije s 'prvom ligom', a ona opisuje ambiciju da se Hrvatska mjeri u najzahtjevnijoj konkurenciji (naj)razvijenih i (naj)demokratski(ji)h zemalja. Barem dok je Plenkovićeve vlade, a onda i njega kao premijerova očito najdugovječnijeg i najpovjerljivijeg suradnika.

'Hrvatski branitelji nisu se borili zato da Hrvatska bude sama, slaba i nevažna. Borili su se upravo za ono što smo postigli: da Hrvatska sjedi za istim stolom s Njemačkom, Francuskom, Italijom, Španjolskom, Poljskom, Austrijom, Švedskom i drugima kao ravnopravna država, a ne da ostane na europskoj margini i tavori u zapećku povijesti', jedan je od njegovih citata.

Frka-Petešić u svom eseju dosta slikovito opisuje i mehanizme odlučivanja i moći u institucijama Europske unije, pritom razbijajući teze da se ondje odlučuje 'mimo država': tako Europsko vijeće uspoređuje s 'kontrolnim tornjem' u kojem šefovi država i vlada odlučuju o strateškom smjeru, stalna predstavništva i radne skupine po njemu predstavljaju 'strojarnice' u kojima se svakodnevno pregovara i brani interes, a Europska komisija prikazana je kao izvršna vlast s pravom inicijative, ali u okviru ugovora i s ulogom čuvara pravila.

Ključan pojam koji se provlači kroz njegov esej jest 'suverenitet', oko kojega Frka-Petešić ima vrlo čvrst i jasan stav: Europska unija nije nikakva 'tuđa vlast', već zajednički politički prostor u kojemu suverenitet ne samo da se ne smanjuje, nego se u realnom i operativnom smislu povećava do današnje razine, a nju opisuje 'najvećom u povijesti', premda toga građani možda 'nisu svjesni'.

I suprotno: izvan EU-a Hrvatska definitivno ne bi imala 'više suvereniteta', već manje utjecaja, sa svim posljedicama koje to sa sobom nosi. Bili bismo 'na stolu'.

U dobu tektonskih geopolitičkih poremećaja, upozorava Frka-Petešić, čak i Velika Britanija pragmatično traži puteve ponovnog približavanja europskoj jezgri, a obračunava se i s tezom o Bruxellesu kao središtu 'carstva', odnosno hegemonu koji bi Hrvatima navodno trebao zamijeniti nekadašnji Beč, Budimpeštu ili Beograd. Za razliku od spomenutih, piše premijerov predstojnik, ovdje Hrvatska ima vrlo konkretan 'povrat' uloženog: od konkretne uloge u strukturi odlučivanja EU-a, preko financijskog aspekta, jer je u prethodnom razdoblju neto korist od članstva usporediva s '38 Peljeških mostova s pristupnim cestama', pa do rasta standarda i europske 'sigurnosne mreže', a ona se već pokazala u različitim krizama.

I nažalost, po svemu sudeći mogla bi imati još puno prilika za dokazivanje.

Presudan hrvatski utjecaj u tri pitanja

Frka-Petešića tportal je zamolio da na konkretnom primjeru ilustrira, recimo, tezu o Hrvatskoj koja je u europskom kontekstu 'igrač', odnosno neku od zajedničkih odluka u kojima je hrvatski utjecaj bio presudan ili barem jasno vidljiv. Strogo formalno, kaže, u Europskoj uniji rijetko postoji odluka koja je 'djelo' jedne države, no postoje situacije u kojima je hrvatski utjecaj bio politički vidljiv, pa i presudan. Pritom navodi odluku o otvaranju pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom, koja nije donesena automatizam, već je 'rezultat sustavnog političkog rada i lobiranja, uključujući osobni angažman premijera Plenkovića'. Kao drugi primjer navodi pregovore o formiranju europskih institucija 2019. godine, kada je premijer bio jedan od glavnih pregovarača koji su se oduprli snažnim političkim pritiscima da se odstupi od načela da vodeća funkcija u Europskoj komisiji pripadne političkoj obitelji koja je osvojila relativnu većinu na europskim izborima.

Kao treći primjer navodi demografiju jer je upravo na hrvatsku inicijativu 2019. godine prepoznata kao strateško pitanje na razini EU-a, a Frka-Petešić spominje i razdoblje pandemije covida, u kojemu je upravo Hrvatska kao predsjedajuća pokazala 'institucionalnu inovativnost i hrabrost' te osigurala da Unija u kriznom trenutku nastavi funkcionirati bez paralize, što je postignuto 'uvođenjem pravnog okvira i procedura koje su omogućile da odluke donesene na daljinu budu i pravno valjane'.

Hrvatska danas, kaže Frka-Petešić, sasvim sigurno ima dovoljne institucionalne kapacitete za aktivno sudjelovanje u svim europskim institucijama: više od 150 radnih skupina i odbora sudjeluje u radu Europskog vijeća i europsku politiku ne vodi samo jedna institucija, nego cijela državna uprava. No, podvlači, kapacitet se ne mjeri veličinom, već sposobnošću izgradnje savezništava i kredibilitetom.

'Crveni gumb' i aktualna ratna kriza

U tom kontekstu jedna od ključnih europskih tema svakako jest jednoglasnost, odnosno pravo veta svih država članica, što on opisuje kao 'crveni gumb' i slikovito uspoređuje s nuklearnim oružjem: ono zapravo postoji kao instrument odvraćanja, a sama mogućnost njegova korištenja dovodi do pregovora i kompromisa.

'Što se tiče veta, on je stvaran alat, ali nije za svakodnevnu uporabu. To jest uistinu 'crveni gumb' manjih država ili instrument strateškog odvraćanja. Njegova snaga leži u samoj mogućnosti uporabe, a sama činjenica da bez vašeg pristanka odluka ne može biti donesena prisiljava partnere na kompromis. Naravno da postoji politička dinamika i da velike države imaju veću težinu. Ali sustav je konstruiran tako da nitko ne može sam nametnuti rješenje. Država koja stalno dolazi samo s vetom, bez spremnosti na kompromis, dugoročno gubi utjecaj. Suverenitet u EU-u ostvaruje se kroz kombinaciju čvrstoće i konstruktivnosti', objašnjava Frka-Petešić za tportal, dajući pritom na znanje kako će se Hrvatska postaviti u budućim pregovorima oko eventualnog preustroja EU-a.

No je li Unija zbog toga previše spora, složena i neučinkovita? Posljednjih dana, po reakciji na izraelsko-američko pokretanje rata protiv Irana, s kojom se 'čekalo do ponedjeljka', mnogi su je proglašavali upravo takvom.

'Prvo, činjenice su važne. Ministri vanjskih poslova država članica razgovarali su već u nedjelju putem videoveze. U ponedjeljak je održan sigurnosni kolegij europskih povjerenika, a u međuvremenu su se vodile intenzivne bilateralne konzultacije i naš ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman bio je u stalnom kontaktu s kolegama. Dakle nije bilo institucionalne tišine, već se odvijao proces usuglašavanja među državama članicama. Ovdje je ključno jedno: ne može se istodobno tražiti trenutačna reakcija i zadržati pravo svake države članice da sudjeluje u oblikovanju zajedničkog stava', kaže nam Frka-Petešić.

'Europska unija nije SAD. Američki predsjednik ne mora se ni s kime dogovarati ako to ne želi jer je na čelu jedne države. Europska unija nije i ne želi postati 'Sjedinjene Europske Države'. Ona je unija suverenih država koje traže zajednički stav kroz kompromis, a temelj njezina djelovanja nije nadglasavanje, već uvažavanje svih država članica i pronalaženje zajedničkog nazivnika. To ponekad traje, ali daje veću političku težinu konačnom stavu. Što nas je više oko stola, to je logično da je za dogovor potrebno više vremena. To nije teško shvatiti. Jedna krajnost bila bi brzina bez uvažavanja stajališta država članica, a druga nepopustljivost svake države koja inzistira na potpunom prihvaćanju vlastitog stajališta. Između te dvije krajnosti nalazi se ravnoteža u traženju konsenzusa, što je proces koji traži vrijeme, ali osigurava legitimnost i političku težinu zajedničkoj odluci koja je prihvatljiva svima', objašnjava sugovornik tportala.

'Europa više brzina već postoji'

Na koncu, zanima nas njegov stav o strateškim dilemama koje se danas postavljaju: je li potrebno 'više Europske unije' kako bi ona bila funkcionalnija i sposobna apsorbirati nove članice? Je li izgledna realizacija ideje o 'Europi s više brzina' i gdje je tu Hrvatska te postoji li opasnost da se ponovno nađe 'na jelovniku'?

'Prvo, Europska unija ima ovlasti onoliko koliko su joj ih dale države članice kroz ugovore – ona nije nadnaravni centar moći, već zajednički projekt država koje su odlučile zajedno koristiti dio svojih ovlasti. Zatim, Europa više brzina već postoji: kroz europodručje, Schengen i pojačane suradnje. Hrvatska je danas u užem integracijskom krugu. Dakle nismo na periferiji, već u najvišoj brzini i nema opasnosti da se vratimo 'na jelovnik', osim ako bismo sami na to pristali, primjerice odustajanjem od prava veta u pitanjima gdje je potrebna jednoglasnost. To smo jasno odbacili, a takva se promjena ne može dogoditi bez našeg pristanka jer bi zahtijevala promjenu Ugovora Europske unije ili jednoglasnu odluku država članica. Istodobno Hrvatska ne zlorabi polugu prava veta. Kada bi je koristila za sve i svašta, postala bi izolirana, glavna blokatorica, svojevrsna 'crna ovca' koja sjedi u magarećoj klupi. Od toga bismo imali samo štetu', odgovara Frka-Petešić te Plenkovićevu politiku opisuje kao 'konstruktivnu politiku modernog suverenizma'.

Ona, naime, koristi sve mehanizme koje nam pruža članstvo u EU-u – od prava veta do savezništava, od europskih fondova do institucionalnog utjecaja – kako bi se ojačalo pozicioniranje Hrvatske u Europi i svijetu te ubrzao razvoj zemlje. 'Suvremeni suverenitet ne znači izolaciju, već sposobnost da iznutra oblikujete pravila igre, a Hrvatska to danas čini, i to čini sve bolje', zaključuje premijerov najbliži suradnik.

Njegov će esej, premda se radi o sasvim osobnom autorskom pogledu na suverenitet u europskom kontekstu, bez sumnje poslužiti i kao programatski tekst kojim će se definirati – ili barem nastojati definirati – HDZ i Hrvatska u Plenkovićevo doba. Tu je i rečenica koja će u idućem razdoblju sigurno biti korištena kao lajtmotiv stranačkih skupova, razumljiv i HDZ-ovom biračkom tijelu, a koje možda nije sklono ili vično čitanju i razumijevanju na akademskoj razini. Ponovit ćemo je:

'Hrvatski branitelji nisu se borili zato da Hrvatska bude sama, slaba i nevažna. Borili su se upravo za ono što smo postigli: da Hrvatska sjedi za istim stolom s Njemačkom, Francuskom, Italijom, Španjolskom, Poljskom, Austrijom, Švedskom i drugima kao ravnopravna država, a ne da ostane na europskoj margini i tavori u zapećku povijesti.'