Luka Pavićević bio je košarkaški genij. Playmaker kakav se ne pojavljuje često - igrač koji je vidio potez prije nego što bi ga drugi i naslutili. Zato je i imao karijeru kakvu je imao.

Za Budućnost je debitirao sa samo 14 godina i pritom srušio rekord Dražena Petrovića. Već tada bilo je jasno da se rađa nešto posebno.

Nosio je dres Cibone, igrao u tandemu s Draženom, bio dio slavne generacije svjetskih juniorskih prvaka iz Bormija 1987. godine. No vrhunac karijere doživio je u Splitu. S Jugoplastikom je osvojio tri uzastopna naslova prvaka Europe i postao dio jedne od najvećih dinastija u povijesti europske košarke.

A onda je došao rat.

Kao Crnogorac smatrao je da bi možda bilo bolje da ode iz Splita, premda i danas kaže, nitko ga na to nije tjerao. I danas govori da su to bili najteži trenuci njegova života - odlazak iz grada i kluba u kojem je ostvario vrhunac karijere i ispisao povijest.

S jedne strane njegovi splitski prijatelji stupali su u Hrvatsku vojsku, s druge su njegovi crnogorski prijatelji odlazili u pričuvni sastav JNA. Bio je to trenutak u kojem je, kako kaže, sve izgubilo logiku.

'Da, neke su odvodili i protiv njihove volje. Bila je to noćna mora, ali ja nisam morao ići. Nisam imao osjećaj da sam ugrožen. Nažalost, ratovi se koriste da bi neki ljudi vladali, zarađivali novac. Stvara se snažan sukob, produbljuju se podjele i ljude se svrstava na suprotne strane kako bi nekome bilo bolje. Primjerice, Češka i Slovačka razdvojile su se mirnim putem, a kod nas ispada kao da smo se pobili zbog nekoliko odmarališta i nekoliko poduzeća. U to jednostavno ne vjerujem. Mudre i stabilne države znaju kako ostati izvan takvih scenarija, dok se mlade i nedovoljno učvršćene zemlje lakše uvlači u ratne procese kojima se rješavaju interesi i računi koji su nama, običnim ljudima, često posve nelogični', rekao je Pavićević u velikom intervju za Večernji list s kolegom Draženom Brajdićem.

Kontakti sa Splićanima koji nisu bili dio momčadi s vremenom su izblijedjeli. Ne zbog nedostatka emocija, nego zbog osjećaja nelagode i težine vremena u kojem su se svi našli.

'Taj kutak je izblijedio. Ne iz nedostatka ljubavi, nego iz osjećaja neadekvatnosti u tim trenucima. Zbog doze začuđenosti i srama što smo svi dio toga, što moram birati strane, što moraš gledati svu tu muku. Morao sam se okrenuti svojoj obitelji koja je tada živjela u Podgorici.'

Posebno emotivan bio je trenutak rastanka sa Splitom i Jugoplastikom. U klupskom uredu dočekao ga je direktor, okružen novinarima. Atmosfera je, prisjeća se, bila teška i ozbiljna, kao da su svi znali što slijedi.

'Biba me dočekao u svom uredu s novinarima. Svi su bili jako ozbiljni, valjda su slutili. Ja sam ih zamolio da izađu na pet minuta da se pogledam s Bibom oči u oči. Ne, nisam osjećao nikakvu ugrozu, ali ne bi bilo fer da ostanem u Splitu kada se sve drugo raspada, kada moje prijatelje vode u rat. Činilo mi se da bi bilo nepristojno da ja ostanem i igram Kup prvaka s Jugoplastikom. I zato sam Bibi vratio ključeve od stana i izrazio mu zahvalnost za svu podršku koju mi je pružio. A on nije izdržao i počeo je plakati. Pa sam zaplakao i ja. Trebalo nam je malo vremena da se sredimo i vratimo pred novinare.'