Kad je početkom devedesetih u Osijek stigao rat, Ivana Šojat imala je 20 godina, bila darkerica, studirala matematiku i fiziku i pjevala u bendovima. Mladalački idealizam preko noći je zamijenila egzistencijalna dilema koja je kompletan život svela na dvije opcije: ostati ili otići. Odabrala je ostanak. Budući da kao žena bez vojne obuke nije mogla pristupiti regularnim vojnim postrojbama, želeći sudjelovati u obrani svoga grada pridružila se HOS-u, što će je, bez obzira na kasniji književni rad, javni angažman i tematsku širinu njezine proze, pratiti do danas kao trajni identitetski pečat i točka prijepora.

Šojat o iskustvu rata govori otvoreno i iskreno, uporno ponavljajući da je ono rana koja se ne zacjeljuje zaboravom nego prisutnošću, stalnim suživotom s onim što se dogodilo. Mržnja, upozorava, ne gradi identitet, nego ga polako izjeda. Iz iskustva suočavanja s ratom, gubitkom i pitanjima smisla i kasnije potrebe da se razumije tjeskoba susreta sa smrću nastao je njezin novi roman Sanjao sam snijeg, intimna priča o gubitku, sjećanju i krhkosti obiteljskih veza upravo objavljena u izdanju Naklade Ljevak. U središtu je sin koji promatra umiranje majke i kasniju tihu patnju oca, pokušavajući razumjeti vlastitu krivnju i smisao života.

Kroz pažljivo nanizane prizore – tišinu kuće bez majke, miris njezina losiona, glas koji se vraća u snovima – Šojat gradi naraciju u kojoj se stvarnost i san stapaju, ne nudeći jednostavne utjehe nego hrabrost da se bol osluhne, imenuje i izdrži. Roman je premijerno predstavila na upravo završenom sajmu Interliber u Zagrebu, a tim povodom, u trenutku kad se javni prostor ponovno intenzivno bavi temom sjećanja, s ovom spisateljicom, prevoditeljicom, dramskom autoricom i jednom od najčitanijih suvremenih hrvatskih prozaistica, popričali smo o temama koje otvara u svom novom romanu, sjećanju, gubitku i tjeskobi koja se javlja u susretu sa smrću, ali i o načinima na koje društvo govori o traumama, etici pamćenja i podjelama koje se iz toga i danas hrane.

Poznajem čovjeka koji je u vrijeme rata u Vukovaru obnašao visoku funkciju, a nakon pada grada završio u logoru. Svake godine, uoči 18. studenoga, njegovo se tijelo i psiha slome i završi u bolnici. Što nam govori ta vrsta trajne, nepregledne traume i kako danas, tri desetljeća kasnije, govoriti o Vukovaru, a da ne zanemarimo tu razinu osobne i kolektivne boli?

Trauma nije nekakav prišivak našem bitku, jastvu, nije nekakva izraslina od koje se možemo odvojiti, prebroditi je kirurškim zahvatom, potezom uma. Ona se ugrađuje u naše biće kao teški metali u kosti, mijenja nas, oblikuje, kao uostalom i sve proživljeno. Heidegger je ustvrdio kako smo kao pojedinci zaokruženi u smislenu cjelinu tek u trenutku smrti. Zato ne možemo pobjeći od traume, ne možemo je zatajiti, možemo jedino potruditi se na nju reagirati na način da stanemo na kraj perpetuiranju zla koje nas je izmijenilo. Ne definira nas ono što nam se događa, nego način kako na to nešto reagiramo. A velika je trauma svih nas koji smo iskusili rat, najveća (ako je to moguće uopće mjeriti) onima kojima je rat odnio sve, njihove najmilije, mladost, zdravlje, ponos.

U povodu obilježavanja Vukovara ponovno se otvara pitanje kako se odnosimo prema simbolima rata i njihovim značenjima. Kako hrvatsko društvo može uspostaviti etički i moralni okvir za dostojno obilježavanje žrtava i heroja, a da izbjegne ideološke sukobe i revizionistička iskrivljavanja?

Treba pronaći mjeru, a to je, kako se čini, najteže. Teško je pronaći pravu mjeru u dvije zapravo oprečne istodobnosti kada je riječ o Vukovaru. Vukovar je istodobno prostor na kojemu se događala smrt u najstrašnijim oblicima, ali i urbanitet sazdan od života koji se vratio i kojemu treba dati prostora. I treba znati razlikovati politiku kao brigu o javnom, općem dobru, od politikanstva koje prečesto sije razdor u svrhu prikupljanja prljavih bodova u javnom prostoru. Treba nam razuma i empatije, razumijevanja i milosrđa.

U romanu Sanjao sam snijeg jedan od ključnih motiva jest ideja da pojedinac može pronaći mir tek kad jasno i iskreno pogleda u vlastitu prošlost, bez uljepšavanja, poricanja ili prebacivanja krivnje. Može li se ta metafora primijeniti i na Hrvatsku? Gdje su najveće pukotine između onoga što bismo trebali vidjeti o devedesetima i onoga što si prikazujemo, i kako to iskrivljeno samorazumijevanje doprinosi današnjoj političkoj konfuziji i podjelama?

Surovi kapitalizam utjelovljen u konzumerizmu razbio nas je na "proste faktore", na pojedince koji okrenuti sebi samima zapravo žude za tim da drugi njihovu vrijednost prihvate prema vanjskim simbolima i statusima. Slabo marimo za druge. Čini se da smo prihvatili "naputke" kvazi-gurua instant-psihologije. "Zavoljeli" smo sebe, pojednostavili pojam identiteta i sveli pojedinca na njegovu ideološku, nacionalnu ili seksualnu pripadnost kao da čovjeka kao pojavnost ne sačinjava toliko toga drugoga. Lakoća kojom odbacujemo ljude i bacamo ih u limb mržnje je začudna, čudovišna zapravo. Huxley na jednom mjestu kaže kako se prava borba vodi u nama samima i da je povijest samo simptom naše bolesti. Moramo prevladati tu "naviku" koju smo stekli da ljudima pristupamo kao neprijateljima.

Vaš novi roman uključuje elemente transgeneracijske traume i sjećanja na prošle živote, s posebnim naglaskom na traumu Auschwitza. U ranijim ste djelima istraživali povijesne istine Slavonije i rata; zašto ste ovoga puta odabrali holokaust kao povijesni "ožiljak"?

Holokaust nas je ubio u pojam, probudio nas iz "civiliziranog sna" i pokazao da u nama čuči zvijer sposobna činiti najgore užase. Dugo smo, naime, bili uvjereni da nas od divljaštva čuva prosvijećenost, učenost, intelekt, a u Drugom svjetskom ratu se razvidnim pokazalo da upravo elita, ona intelektualna, bez ikakve dvojbe staje uz totalitarizme i diktature, da ih hrani argumentima, podržava. Također, holokaust nam je pokazao koliko je lako za potrebe bilo koje ideologije dehumanizirati dio čovječanstva i tako olakšati rabotu krvnicima. Doista, naime, nije isto ubiti leptira ili žohara, kako je to napisao Nietzsche.

S dvadeset godina pristupili ste HOS-u, mladenačka odluka koju ste često opisivali kao čin čistog impulsa da obranite svoj grad. Kako danas, s vremenskim odmakom, gledate na taj izbor?

Povijesne i životne etape uvijek treba razmatrati u kontekstu vremena, baš kao i umjetnička djela. HOS-u sam pristupila uslijed činjenice da kao žena, djevojka, nisam mogla pristupiti regularnim postrojbama Hrvatske vojske. Bilo mi je tad 20 godina i doista nisam bila upućena u skrivene političke igre. Nisam imala vremena razmatrati ih. Moj grad je gorio, ljudi su ginuli, svijet mi se raspadao kao i svima u to vrijeme u Slavoniji.

Tada niste bili svjesni šireg, paravojnog i političkog okvira te postrojbe. Kako gledate na današnji društveni i institucionalni odnos prema pozdravu "Za dom spremni", osobito u kontekstu njegovog povijesnog tereta i činjenice da se sve češće pokušava predstaviti kao prihvatljiv ili čak legitimni simbol?

Bit ću kratka: u javnom prostoru našeg trenutka nema mjesta za taj pozdrav.

U našem se društvu sporni ratni simboli i narativi često romantiziraju i postupno normaliziraju, što se vidi i kroz masovnu popularnost glazbenika poput Marka Perkovića Thompsona. Treba li država na toj granici "slobode izražavanja" povući jasnu crtu i intervenirati, i što o nama govori činjenica da se to uporno ne događa?

Postoji nešto što se zove "mitologijsko nasilje". Njemu pribjegavaju apsolutno sva društva i sve ideologije. Treba stvoriti nekakav unificirajući kontekst za jedinstvo sličnih. To je, recimo, normalna pojava. Pretpostavljam da se ovdje referirate na pjesmu Čavoglave koja je nastala u strašno vrijeme, iskočila iz mora čamotnih pjesama koje su nas na bojišnici, u opkoljenim gradovima bacale u još veću depresiju i beznađe. Čavoglave je bila pjesma koja je vrištala inat, dizala nas iz klonuća. To je neprijeporno kao i činjenica da za medije na "drugoj strani" nisu postojali Hrvati, nego samo Ustaše koje je trebalo istrijebiti. Dovoljno je pogledati arhivske snimke s početka devedesetih. I što sad učiniti s tom pjesmom? Beethoven je treću simfoniju namjeravao posvetiti Napoleonu, pa joj je naknadno, razočaran vojskovođom koji se prometnuo u cara, promijenio ime. No, nije morao mijenjati njezin sadržaj. Nije uvijek lako biti mudar.

U posljednje vrijeme kulturne se prakse sve češće procjenjuju kroz ideološke filtere, a oko Dana sjećanja to se dodatno zaoštrilo. Kako odgovoriti na tu novu agresivnost?

To etiketiranje nije novotarija, ono je ključna alatka u postupanjima obje krajnosti političkog spektra, samo što je to do sad prolazilo "ispod radara" budući da su se sve do nedavno između sebe mlatili "intelektualci". Sad se to prelilo na šire mase i požar je teško lokalizirati. Nesretna kultura koja inače zanima manjinu odjednom je postala točka prijepora i tjeranja inata. Moj stav je da svako kulturno događanje ima svoju publiku kojoj treba omogućiti slobodan pristup onome što ju zanima.

Javni prostor sve je skloniji etiketiranju i jednostavnim dihotomijama, a autori koji odbijaju pripadati bilo kojem "bloku" lako završavaju na margini, bez institucionalne potpore. Čini se da i vi svjesno ostajete izvan dominantnih književnih krugova. Koje posljedice nosi takva autonomija?

Svaka pozicija ima svojih prednosti i mana. S jedne strane, ne moram pravdati mračne strane nekog tabora – svaka stranačka pripadnost ili pripadnost bilo kojoj interesnoj skupini za sobom povlači i suočavanje s nekim mrljama ili "pogrešnim koracima" njezinih pripadnika. S druge strane, sama sam. Primjerice, kad sam prije godinu i pol primila prijeteće pismo jedne osobe s vidno krajnje desnog političkog spektra, osobe koja je znala moju adresu, kad sam to pismo objavila na društvenim mrežama, nitko nije ustao u moju obranu, nijedno udruženje pisaca ili književnika, nijedna udruga za ženska prava, nijedan medij. Očigledno su svi smatrali da sam ili na neki način zaslužila to što mi se dogodilo, ili da sam dovoljno jaka da se sama s tim borim, takva "ničija".

Ove godine niste dobili stimulaciju Ministarstva kulture i medija, što ponovno otvara pitanje kriterija dodjele. S obzirom na to da se vaša proza kontinuirano bavi društvenim pukotinama i ostaje izvan zone "poželjne" književnosti, smatrate li da je izostanak institucionalne podrške povezan sa svjetonazorskim filtriranjem?

Prvo je nužno razjasniti da se te stimulacije dodjeljuju odlukom komisije u kojoj uglavnom sjede moji "kolege" pisci, a ne ministrica. Moji kolege svojim odlukama samo pokazuju koliko ih u tim njihovim prosuđivanjima vodi osobni odnos prema osobi koja stvara književnost, jer diskvalificirali su knjigu koja je lektirni naslov u mnogim školama, koja je ušla u finale čak dvije važne književne nagrade. Nije mi, međutim, teško pisati dalje. O vrijednosti mojih djela govore čitatelji koji moja djela kupuju i posuđuju u knjižnicama, a govore i prijevodi, sjajne recenzije mojih knjiga na talijanskom, slovenskom, poljskom, turskom, njemačkom.

Slavonija već godinama bilježi demografski pad i odlazak mladih. U romanu Sanjao sam snijeg odlazak Milka – Cveleta u Australiju djeluje kao bijeg ne samo od prostora, nego i od vlastitog života. Može li se taj "izlazak iz magle" čitati i kao metafora bijega od lokalnog klijentelizma i korupcije koji oblikuju društvenu i političku stvarnost Slavonije?

Milko odlazi iz nekih drugih razloga, zbog nekih unutarnjih ratova koji mu u glavi bukte zbog bolesnih obiteljskih odnosa. Osobno smatram da je najlakše otići, pobjeći. Treba se boriti protiv svih društvenih pojavnosti koje narušavaju dostojanstvo i temeljne etičke vrijednosti. Umjesto da nosimo plave kuverte korumpiranima, trebali bismo ih raskrinkavati, urušiti taj nakazni "sustav preokrenutih vrijednosti".

Politika se sve češće pretvara u medijski spektakl u kojem retorika nadvladava sadržaj, a javni govor gubi mjeru i odgovornost. Kako u takvom globalnom okruženju mediji i građansko društvo mogu zadržati profesionalnost i fokus na stvarnim problemima, a ne postati dio političkog "cirkusa"?

Cirkus se raspojasao. Pa pogledajmo samo diskurzivnu razinu komunikacije u Saboru. Sve se to sustavom spojenih posuda prelijeva na društvo. Prostački govor kao da je postao odlika hrabrosti. Stvorilo se divljenje nasilnicima koji ne serviraju nikakav stvarni sadržaj, samo šuplju formu, davno prevladane krilatice upokojenih ideoloških sustava. Ljudi na šuplje fraze padaju kao šiparice na laskanje prokušanih kurviša. Ne zato što su nužno naivni, nego zato što čeznu za nadom, za nečim za što će se uhvatiti. Čini se kako u ovakvoj situaciji profitiraju samo najdrskiji.

U politološkim analizama sve se češće spominje pojam stabilokracije – situacije u kojoj EU tolerira autoritarne ili nacionalističke prakse lokalnih elita radi privida stabilnosti, često nauštrb pravde i demokratskih standarda. U tom se kontekstu smatra da Zapad izbjegava teške teme kako Srbija ne bi pala pod veći ruski ili kineski utjecaj. Pragmatična taktika ili ozbiljna strateška pogreška?

Nisam geopolitička stručnjakinja. Mogu samo temeljem promatranja reći kako se europska politika prema trenutnoj političkoj vlasti u Srbiji ponaša na način da im je nekako lakše "baratati" s dobro poznatim političkim entitetom, nego se upustiti u empirijski susret s nečim što im po svim stavkama predstavlja potpunu nepoznanicu. Osim toga, mislim da ne treba mistificirati. Iza te europske politike stoje ljudi, a ljudski je griješiti, pogrešnim procjenama dovesti do katastrofalnih posljedica. Dovoljno je sjetiti se Chamberlaina i njegove potpuno pogrešne procjene Hitlera.

Rat u Ukrajini mnogima je na ovim prostorima otvorio stare rane i probudio potisnute traume. Kako danas pomirujete mladenačke ideale borbe za slobodu s iskustvom da je poraće obilježeno urušavanjem vrijednosti za koje ste riskirali život? Gdje pronalazite prostor za nadu ili otpor?

Rat u Ukrajini je mnogima od nas bio okidač za buđenje trauma. Mjesecima sam bila u psihotičnom stanju, jer Putinov narativ je gotovo istovjetan Miloševićevu. Iste fraze su se ponavljale, vraćale nas u ono u čemu više ne želimo boraviti. Sami po sebi, ideali su pojmovno nedostižni, u sebi nose ideju koju je nemoguće konkretizirati u materiji, u stvarnosnom kontekstu. Ne zanosim se više mišlju da je idealno društvo ostvarivo, jer već to idealno je subjektivan kontekst. I Francuska Luja XVI. je jednima bila idealna, a drugima pakao poniženja. Činjenica je da si velikim dijelom sami kreiramo stvarnost. Biram ciljeve koje mogu ostvariti. Trudim se biti uz napuštenu djecu, štititi životinje, stabla, prirodu, ljude koje je zadesila zla kob, pružiti stvarnu pomoć, ukazati na nepravde riječima, djelima. Upinjem se širiti vlastite horizonte. To je ono nad čime imam nadzor.