Ovogodišnje izdanje Berlinalea završilo je dodjelom Zlatnog medvjeda filmu Yellow Letters (Žuta pisma) njemačkog redatelja turskog podrijetla İlkera Çataka, no okolnosti u kojima je nagrada dodijeljena – festival je deset dana bio poprište polemika o odnosu filma i politike, Gazi te granici između aktivizma i umjetnosti – izbor drame koja tematizira politički pritisak na umjetnike i lom osobnih odnosa pod teretom vlasti djeluje kao odluka koju je nemoguće promatrati izvan šireg političkog okvira.

Upravo je na tu dimenziju upozorio i predsjednik žirija Wim Wenders, rekavši da film izaziva "trnce" upozorenjem na "znakove despotizma" i prijetnju represije "koja bi se mogla dogoditi i u našim zemljama". Dodao je: "Ovaj će film biti razumljiv diljem svijeta, obećavam vam."

Film o braku pod pritiskom države

Radnja Žutih pisama smještena je u Tursku, iako je film snimljen u Njemačkoj – Berlin je "glumio" Ankaru, a Hamburg Istanbul. Producenti su istaknuli da odluka o snimanju izvan Turske nije bila motivirana strahom od represije, nego željom da se naglasi univerzalnost teme. U središtu priče je bračni par umjetnika – glumica Derya (Özgü Namal) i pisac Aziz (Tansu Biçer) – čiji se brak počinje raspadati nakon što zbog političkih stavova ostaju bez posla. Ona dobiva otkaz, njegove drame prestaju se izvoditi.

Sele iz Ankare u Istanbul i preživljavaju radeći poslove daleko ispod svoje profesionalne pozicije; Aziz vozi taksi. Prijelomni trenutak nastupa kada Deryi ponude ulogu u popularnoj televizijskoj seriji bliskoj vladi – pod uvjetom da ukloni sporne objave s društvenih mreža. Naslov filma referira se na boju službenih otkaznih pisama. No u redateljevu tumačenju, žuta pisma nisu samo simbol loše vijesti, nego i potencijala transformacije: u filmu jedan lik uzima takvo pismo i pretvara ga u kazališnu predstavu, sugerirajući da umjetnost može preoblikovati tamu u svjetlo.

Između ideala i opstanka

Çatak u razgovorima naglašava da ga ne zanima zauzimanje strana. Njegova je pozicija, kako kaže, učiniti postupke likova razumljivima, a ne suditi im. "Kao filmaš i pripovjedač, smatram da moj posao nije da sudim, već da učinim postupke svojih likova razumljivima; želim da publika shvati zašto moji likovi donose određene odluke", izjavio je redatelj. Iako bi, priznaje, volio stati uz Aziza kao idealističkog umjetnika, svjestan je da takva pozicija može biti ograničena i teško održiva kada je riječ o obiteljskoj egzistenciji. Film pritom ne osuđuje one koji rade za komercijalne ili politički bliske mreže, ali postavlja pitanje osobne odgovornosti i potrebe da umjetnik zna gdje stoji.

U tom smislu Žuta pisma nisu samo priča o Turskoj. U intervjuu za Variety Çatak je istaknuo da problem političkog pritiska na umjetnike nije specifičan za jednu zemlju. Spomenuo je i primjere iz Sjedinjenih Država, sugerirajući da se i ondje postavlja pitanje odnosa umjetnika prema institucijama i administracijama s kojima surađuju. "Morate se zapitati s kim zapravo ulazim u krevet? Tko je ta osoba ili institucija? I s kim su povezani?“", rekao je, naglašavajući da je to pitanje danas sve glasnije.

Kako proći kroz život bez srama?

Govoreći o filmu, Çatak je istaknuo kako je njegova središnja dilema kako proći kroz život bez srama. Otpor i dostojanstvo, prema njegovim riječima, uvijek su povezani s pitanjem na što je pojedinac spreman pristati i koliko je spreman žrtvovati. Ekonomska nužda otežava otpor, ali ne ukida osobnu odgovornost. "Osobno mrzim kada se ljudi skrivaju iza fraze ‘samo slijedim naredbe’, jer u tome nema nikakve logike; to je način na koji autoritarni i totalitarni režimi oduzimaju ljudima osobnu odgovornost", ustvrdio je.

U filmu se to reflektira kroz lik Aziza, koji pod pritiskom pokazuje mračnije crte karaktera. Çatak pritom citira tursku izreku prema kojoj se karakter otkriva pod pritiskom. Jedna od snažnijih metafora filma jest usporedba roditeljstva i države: "Na roditeljstvo gledam kao na svojevrsnu minijaturnu državu; roditelji djetetu postavljaju pravila i daju mu životnu filozofiju, baš kao što država čini građanima." Kada su roditelji pod pritiskom, taj pritisak prenose dalje, na dijete.

Nihilisti našeg vremena prijete sa svih strana

İlker Çatak rođen je 1984. u Berlinu, u obitelji turskih imigranata. S dvanaest godina seli se u Istanbul, potom se vraća u Njemačku. Isprva je studirao ekonomiju, ali je odustao i posvetio se filmu. Njegova drama The Teachers' Lounge bila je nominirana za Oscara za najbolji međunarodni film, a nagrađivani su i njegovi kratki radovi. Primajući Zlatnog medvjeda, Çatak je rekao da je pripremio politički govor, ali ga je odlučio ne održati jer su "mnogi pametni ljudi već rekli mnogo pametnih stvari". Umjesto toga, želio je pozornicu prepustiti suradnicima na filmu, koje je nazvao "pravim herojima ove nagrade".

Ipak, osvrnuo se na podjele među umjetnicima, poručivši da oni nisu neprijatelji jedni drugima te da je prava prijetnja u autokratskim tendencijama i jačanju krajnje desnice. "Filmski autori protiv drugih filmskih autora, umjetnici protiv kreativaca. Ali mi nismo neprijatelji. Mi smo saveznici. Prava prijetnja nije među nama. To su autokrati. To su desničarske stranke. To su nihilisti našeg vremena koji pokušavaju doći na vlast i uništiti naš način života."

Berlinale između umjetnosti i aktivizma

Festival, koji se ove godine održao od 12. do 22. veljače i prikazao ukupno 220 filmova, bio je obilježen polemikama. Izjave predsjednika žirija Wima Wendersa da filmaši "moraju ostati izvan politike" jer se u suprotnom film pretvara u političko djelovanje, izazvale su oštre reakcije. Indijska spisateljica Arundhati Roy, koja je na festival bila pozvana kako bi predstavila restauriranu kopiju filma iz 1989. godine čiji je scenarij napisala, povukla se s Berlinalea, ocijenivši njegove riječi "zapanjujućima" i "neoprostivima", prenosi Guardian.

U međuvremenu je niz međunarodnih filmskih autora potpisao otvoreno pismo u kojem se kritizira "šutnja" festivala o Gazi. Ravnateljica Berlinalea Tricia Tuttle odbacila je optužbe o cenzuri, ističući da je emocionalna napetost dokaz da festival i dalje obavlja svoju funkciju.

Širi spektar društveno angažiranih naslova

Iako je Zlatni medvjed pripao filmu koji najizravnije tematizira odnos umjetnosti i političke moći, i drugi nagrađeni naslovi otvarali su društveno osjetljive teme. Velika nagrada žirija dodijeljena je filmu Salvation turskog redatelja Emina Alpera, drami o dugogodišnjem zemljišnom sukobu u planinskom području, dok je nagrada žirija otišla američkom redatelju Lanceu Hammeru za londonsku dramu Queen at Sea, koja se bavi demencijom i starenjem. Srebrni medvjed za režiju dobio je britanski redatelj Grant Gee za film Everybody Digs Bill Evans o jazz glazbeniku Billu Evansu, a glumačka priznanja također su otišla filmovima s izraženim društvenim kontekstom.

U tom širem okviru odluka da se glavna nagrada dodijeli Žutim pismima ne djeluje kao izoliran izbor, nego kao dio festivalske linije koja ove godine jasno preferira filmove usmjerene na društvene procese i njihove posljedice. U trenutku kada se rasprava o granicama između umjetnosti i aktivizma vodi i izvan kinodvorana, izbor filma koji izravno tematizira odnos moći i odgovornosti uklapa se u dugogodišnju orijentaciju Berlinalea prema naslovima koji interveniraju u aktualne društvene rasprave, čak i kada te rasprave istodobno potresaju samu instituciju festivala.