Budućnost domaćeg kazališta u Vidri

Na prošlim Danima satire Kazalište Kerempuh pokrenulo je suradnju s Akademijom dramske umjetnosti i studentima dramaturgije, čije su tekstove u kasnom, festivalskom rasporedu pridodanom terminu, izvodili članovi ansambla. Želja iza tog eksperimenta bila je pronaći nove zabavne domaće tekstove, ali i čvršće povezati kazališnu praksu s edukacijom te otvoriti vrata onima koji iz škole tek izlaze, a tržište za njih još ne zna ili ne mari. Proces je nastavljen igranjem ispitnih produkcija s Akademije u Kazalištu Vidra, dvorani koja nema repertoarni pritisak svakodnevnog igranja. Serija je otvorena prošlogodišnjim ispitom klase Bobe Jelčića 'Sitno i tiho', dok se ovih dana na pozornici Vidre može, treba i mora vidjeti Moliereovog 'Tartuffea' u režiji Krešimira Dolenčića.

Razlog zašto je ova ispitna produkcija 'must' za sve vrste i slojeve publike najprije leži u činjenici da iako jest riječ o ispitnoj produkciji, ona predstavlja ključnu stepenicu u karijeri mladih izvođača koji jednom nogom već jesu u profesionalnim vodama i angažmanima. Hrvojka Begović, na primjer, igra u Zagrebačkom kazalištu mladih, odnedavno je, s 'Mojim duhom', tamo i Anđela Ramljak koju publika poznaje i kao apartnu majku u predstavi 'Zagreb gori' Dječjeg kazališta Dubrava. Nadalje, u 'Tartuffeu' igraju i Anja Đurinović, nova filmska zvijezda Tihana Lazović, ali i ne treba zaboraviti niti glumce poput Dade Ćosića, poznatog iz predstava Kazališta Mala scena ili Adriana Pezdirca, dijela sad već gotovo stalnog kora u režijama Tomaža Pandura. U nova lica, s nešto manje dosadašnjih pojavljivanja na 'otvorenoj sceni', ubrajaju se Lukrecija Tudor, Silvio Mumelaš i Ivan Ožegović, dok se Mateje Majerle nakratko proslavila kao vodeći vokal EXIT-ovog mjuzikla 'Nemirne noge'. Unatoč sporadičnim angažmanima i određenom iskustvu, riječ je o izvođačima koji još uvijek jesu u procesu 'naukovanja', kojeg bi 'Tartuffe' trebao biti kruna.

Dolenčić ipak nije sve podredio glumcima, nego si je dopustio i odmak, čak i od samoga sebe. Umjesto spektakla, 'Tartuffe' je komorna predstava s publikom na sceni, zbog čega ponekad dolazi i do neizbježne 'suigre' između izvođača i publike. Kostimirana moralka iz davnih stoljeća pretvorena je u mračnu suvremenu presliku svakodnevlja, s mobitelima koji neprekidno zvone, suvremenim opravicama, sasvim konkretno odigranom scenom lažnog zavođenja i gomilom alkohola, kao da su se na jednom mjestu našli i Tennessee Williams i Lars von Trier. Zgusnuti ton izvedbi daje ne samo komorna postavka, nego i njezin poluprivatni podtekst jer redatelj je očito inzistirao na odmaku, pa ispod stiha koji teče u poznatom smjeru, svaki izvođač usput mrmlja i nešto svoje, ironično i cinično, ponekad i sasvim izvan uloge koju tumači. No, nije riječ samo o udici za gledatelje, ili karti dodanoj klasičnom predlošku, nego o interpretativnom modelu koji 'pojašnjava' izvornik i lakše ga smješta u sadašnjost.

Uvijek režirajući iz sadašnje pozicije, gledajući i klasike iz vizure 'sada i ovdje', Krešimir Dolenčić zato nije morao nacrtati koliko je suvremena priča o licemjeru koji građanskoj obitelji na koncu oduzme sve, čak i obiteljsku povezanost samu. Kraj bez kralja i njegove čuvene intervencije u samom finalu izvornika, utoliko je čišća i točnije verzija i samog Molierea i njegove namjere s tekstom koji je bio i ostao kontroverzan upravo zbog svoje točnosti.

Unatoč sasvim sitnim slabostima razvojnog luka pojedine uloge, ili zanemarivim ostacima školskog psihološkog realizma, ispitni 'Tartuffe' veliki je adut ove kazališne sezone i dokaz da se i 'obična' ispitna produkcija može mjeriti s najboljim repertoarnim uspjesima velikih kazališta s profesionalnim ansamblom. Iako je u umjetnosti nezgodno bilo što prognozirati, a još gore tražiti pravilo, činjenica je da je zagrebačka kazališna ponuda dobila punopravnog konkurenta najboljoj prošlosezonskoj produkciji, a slučaj (!) je htio da to bude baš taj isti 'Tartuffe', ali u režiji Jerneja Lorencija u ZKM-u. Njegovi su aduti sadašnje zvijezda domaćeg glumišta, dok za predstavu u Vidri 'rade' oni koji dolaze. Parafrazom rečeno, kazalište koje ima ovakvu omladinu ne mora se brinuti za svoju budućnost!