Zamislimo da je pariški Musée d’Orsay primio darovnicu od 68 djela svojih najznačajnijih impresionista ili da je bečka galerija Belvedere obogaćena za jednako toliko novih djela umjetnika iz razdoblja secesije. Takva bi činidba odjeknula kao svjetska senzacija te privukla brojne nove i stare posjetitelje u te slavne muzejske institucije. Ako je Bukovac naš Renoir, Kraljević naš Manet, a Becić Cézanne, Galerija Klovićevi dvori slavi upravo takav svečani trenutak, postavši bogatija za 68 dragocjenih djela hrvatske moderne umjetnosti, kazala je to Petra Vugrinec, kustosica izložbe 'Zbirka Kviz – mala riznica hrvatskog slikarstva'.

'Nama je sada neugodno, zaista nam je neugodno, imam dojam da svi pišu o nama, kao da nitko drugi ne postoji u ovoj državi', kaže mi Jelva Kviz na vratima kuće na zagrebačkom Pantovčaku.

A kako se i ne bi pisalo o ovom bračnom paru zagrebačkih intelektualaca: kolekciju od 68 slika hrvatskih autora, koju su desetljećima skupljali, poklonili su Klovićevim dvorima. Svih ovih godina djela iz Zbirke Kviz mogli smo katkad vidjeti izložena uz napomenu 'privatno vlasništvo'. Sada ne samo da znam tko se krije iza tog privatnog vlasništva, već će ta bogata i velika kolekcija ostati cijeloj zajednici. Velikodušna je to i tako rijetka gesta.

U Klovićevim dvorima mogu se pogledati djela iz njihove kolekcije sve do 29. lipnja, i to pod naslovom 'Zbirka Kviz – mala riznica hrvatskog slikarstva'. U kolekciji su 'Autoportret' Josipa Račića, koji je godinama bio izgubljen, 'Pet ćutila' Vlahe Bukovca, 'Požeške doline' Miroslava Kraljevića, nekoliko djela Miljenka Stančića, Ljube Babića, Zlatka Šulentića, Emanuela Vidovića i drugih hrvatskih slikara.

Prvu su sliku kupili 1972. godine, otkriva Boris Kviz (94), umirovljeni profesor sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike.

'Stančić je tih sedamdesetih godina bio veliko ime. Njegove su slike to sivo i tjeskobno vrijeme činile boljim. Mene su umirivale. Bile su dopadljive, žive, humane, bliske čovjeku. U tim slikama bilo je sve ono što je čovjek tih godina htio doživjeti, a nije mogao nigdje osim u njegovim slikama', kaže Kviz za tportal.

'Nismo imali djecu pa smo ulagali u slike'

Nisu, dodaje Boris, imali poseban plan u životu da postanu kolekcionari - bili su, kako kaže, ljubitelji umjetnosti.

'Nismo imali djecu, nažalost. I prvu ušteđevinu koju smo imali potrošili smo na sliku Miljenka Stančića. I tako je to počelo. U to doba nisu se kupovale nekretnine, nije ih ni bilo na prodaju kao danas, ali jesu slike. To je bilo čak i moderno tih godina. I tako smo kupili jednu, pa drugu, i došli do devet njegovih djela u kolekciji', objašnjava Boris.

Supruga Jelva Kviz, inače profesorica talijanskog i francuskog jezika i književnosti te prevoditeljica, koja je s rodnog Supetra na Braču došla na studij u Zagreb i ostala više od šezdeset godina, napominje da je ona kumovala tom kolekcionarstvu.

'Silno sam htjela studirati povijest umjetnosti, ali roditelji mi nisu dali. I tada se to smatralo promašenim fakultetom jer su mogućnosti zapošljavanja bile uske, skoro da ih nije ni bilo, a danas je možda malo bolje. Ali mislim da i sada roditelji savjetuju djeci da to ne upisuju jer kod nas takvi fakulteti slabo prolaze', kaže Jelva (90).

Od Stančićevih Interijera III do kolekcije od 68 slika

I onda su počeli skupljati jednu po jednu sliku. Pažljivo su i pomno birali i autore i njihova djela. Kupili su i pročitali na stotine tomova knjiga o povijesti umjetnosti, pratili relevantne likovne kritike i osvrte.

'Do Stančićevih slika nije se moglo tek tako doći. A on opet nije mogao napraviti onoliko koliko se tražilo jer je već bio bolestan. Počeli smo s njime. Ali supruga je rekla da se ne smijemo ograničiti samo na njega, pa smo kupili od supruge pokojnog Zlatka Šulentića neka njegova djela, odnosno pet slika', dodaje Boris.

Najbolje Šulentićeve slike, objašnjava Boris, ipak su poklonjene tadašnjoj JAZU, ali je bilo kvalitetnih radova koji su se mogli kupiti.

20 godina čekanja na Dolinu Horvatsku Ljube Babića

'Ljubav prema slikama je presudila da se u to tako damo, i jedno i drugo. Zadnju smo sliku kupili prije četiri godine, iako smo imali pauzu od dvadeset godina. Prvu sliku smo kupili 1972. godine', dodaje Boris.

Gotovo dvadeset su godina, otkriva Jelva, čekali na 'Dolinu Horvatsku' Ljube Babića.

'Ta je slika oporučno ostavljena Borisovom prijatelju. Njegova je obitelj bila poznata hrvatska obitelj jer je gospođa, inače vlasnica te slike, i htjela da dođe u ruke isključivo hrvatske obitelji. Taj čovjek koji ju je naslijedio, a od kojeg smo je pokušavali kupiti, nikad nije bio spreman odreći se te slike. Preselio se u Švicarsku, sliku je ponio sa sobom i sve do smrti bila je u njegovom kabinetu. Njegov sin prodao nam ju je prije četiri godine, kad je vlasnik preminuo', dodaje Jelva.

'Uvijek sam znala da će to završiti u nekom muzeju ili galeriji'

Nikada nije, ističe Jelva, bilo dvojbe što će uraditi jednog dana s kolekcijom.

'Uvijek sam znala da ćemo to pokloniti nekoj galeriji, muzeju, državi, da to ostane našem narodu. Ta zbirka ne bi možda imala vrijednost kada bi se tako fragmentirala. A i da smo poklanjali nekim privatnim osobama, one bi ih možda rasprodale. A tko danas ima prostora u stanu držati 68 slika', kaže Jelva.

Ni oni sami, dodaje Boris, nisu imali mjesta za tolike slike.

'Takva kolekcija traži prostor. Kod nas te slike godinama stoje, ali samo njih osam može stati na zidove. Sve drugo je skladišteno u stanu iznad. Ali nije u tome smisao, to mora biti vani, dostupno, da ljudi vide', ističe Boris.

'Nijednu sliku nismo prodali ni mijenjali'

Iako su u braku šezdeset godina, razmirica i svađa je bilo, ali nikada oko izbora likovnih djela.

'Imali smo konzultacije. Danima bismo raspravljali koju ćemo kupiti, pa onda kupimo, razgovaramo jesmo li dobru izabrali, pa se opet grizemo. Nismo kupovali napamet, već smo se vodili stručnom literaturom, likovnom kritikom. Pratili smo likovnu scenu i tako određivali prioritete', dodaje Boris.

Nikada nijednu sliku iz kolekcije nisu mijenjali ni preprodavali.

'Nas to nije zanimalo jer nismo trgovci. Imali smo svoje poslove. Ovo je bio jedan segment našeg života koji je brak činio boljim i ugodnijim', kaže Jelva.

Ovaj samozatajni bračni par svoje umirovljeničke dane provodi u vrtu obiteljske kuće prisjećajući se uspomena iz djetinjstva.

60 godina braka: Danas ne postoji više mi, nego ja i ja

'Više nemamo nikakve obveze. U takvim smo godinama da čovjek više i nema obveze. Boris nažalost sve manje može hodati, više gotovo da i ne vidi. Ne može čitati, ne može gledati filmove', kaže Jelva.

Na koncu me zanima koja je tajna dobrog braka jer su zajedno točno šezdeset godina, a Jelva kroz smijeh pita: 'Otkud vam to da smo u dobrom braku?'

Boris pak kaže da je ključni problem nedostatak tolerancije.

'Trebaju uskladiti mišljenja i želje. Danas mi se čini da je moda da su bračni partneri jedan protiv drugog, a ne jedan za drugog. Drugačije se živi. Ne postoji 'mi' nego 'ja' i 'ja'. To nikad nije dobro', zaključuje Boris Kviz.