U povijesti fotografije najradikalnije pomake nisu uvijek donosili akademski formirani autori, nego samouki fotografi, oni koji su u medij ušli instinktivno, bez pravila, oslobođeni očekivanja i školskih matrica. Henri Cartier-Bresson studirao je slikarstvo, ali nikada nije formalno učio fotografiju. Sebastião Salgado diplomirao je ekonomiju. Vivian Maier bila je dadilja. Robert Frank radio je u dućanu prije nego je promijenio tijek američke fotografije. Svi oni u fotografiju su ušli iz neke druge stvarnosti, a upravo ih je to učinilo autentičnima.

U tom kontinuitetu nalazi se i Anto Magzan, samouki fotograf koji je svoje znanje izgradio praksom, disciplinom i radoznalošću. Generacijama novinara i urednika poznat kao fotoreporter, u Večernjem listu i fotoagenciji Pixsell naučio je sve što reporterski posao zahtijeva: preciznost, reakciju, fokus i odgovornost prema činjenici. Nakon što je prošao taj intenzivan reporterski trening, postupno se okrenuo autorskoj fotografiji: počeo je istraživati odnos svjetla i kompozicije, motive gradova, arhitekture i svakodnevice. Posljednjih deset godina snažno je prisutan i u kulturnom polju, gdje ga publika poznaje kao službenog fotografa Frakture i Festivala svjetske književnosti, koji je ove godine i otvorio izložbom Lica koja govore.

Paralelno razvija autorske cikluse poput Barcelona Light & Shade, Sarajevo Light & Shade i Through the Eye of a Needle, ali i dokumentarne serije Na zadatku, u kojima se vraća reporterskim korijenima, sada s jasnije oblikovanom estetikom. Magzan danas djeluje između dva pola – dokumentarnog i autorskog – spajajući iskustvo terena s pažljivo promišljenim vizualnim identitetom. S Antom Magzanom popričali smo o tome što fotografija danas još može, o njezinoj snazi i iluzijama, granici između istine i interpretacije, te odgovornosti fotografije u vremenu vladavine umjetne inteligencije i njezinoj budućnosti kao medija.

Kada govorite o fotografiji, govorite li o njoj prvenstveno kao o činu hvatanja stvarnosti ili kao o gesti koja stvarnost transformira u vašu osobnu viziju? Drugim riječima, gdje završava dokument a počinje imaginacija, i može li se to uopće razgraničiti?

Za mene je fotografija prije svega kreativno sredstvo izražavanja osobnog pogleda na svijet. Ona nije samo bilježenje onoga što je pred objektivom, nego način da drugima pokažem kako ja to vidim i doživljavam. Ansel Adams jednom je rekao: Fotografija se ne snima, ona se stvara, i to je jedna od misli koje su me oblikovale. Fotografiram stvarnost, ali uvijek kroz vlastitu prizmu: ja biram kadar, subjekt, svjetlo i pozadinu, ja odlučujem što će u kadar ući, a još važnije, što će ostati izvan njega. U svakoj su mojoj fotografiji prisutni moje znanje, iskustvo i pogled na svijet. U tom smislu, fotograf nikada ne može biti potpuno nepristran, ali to ne vidim kao maštu, već kao prirodan odraz osobnosti. Kada govorimo o fotoreporterskoj fotografiji, dokument prestaje biti vjerodostojan onog trenutka kada se namjerno manipulira kontekstom, bilo u trenutku snimanja, bilo u postprodukciji.

U vašim radovima svjetlo i sjena nisu samo tehnički elementi, nego gradivni materijal poetike. Kako gradite ravnotežu između onoga što ljudsko oko još može prepoznati i onoga što ostaje u zoni nevidljivog, i zašto vas upravo ta granica toliko privlači?

Kad sam kupio prvi fotoaparat, jedna od prvih fotografija koje sam snimio bila je tratinčica obasjana zrakom sunca, u snažnom kontrastu svjetla i sjene. Tada sam znao da će kontrast postati smjer kojim želim ići u budućnosti. Kasnije, dok sam se bavio modnom fotografijom, proučavao sam rad Helmuta Newtona. Posebno mi se svidio njegov pristup crno-bijeloj fotografiji, pa sam i sam počeo snimati portrete, koncerte i gradske prizore u tom snažnom kontrastu. Na mojim fotografijama uvijek nešto ostaje skriveno; nije nužno da sve bude vidljivo, volim ostaviti prostor gledatelju da uđe u sliku i nadopuni je vlastitom imaginacijom. Ali kontrast me ne privlači samo u vizualnom smislu – ja ga živim. Rođen sam u Zenici, gradu željezare, rudnika i zatvora. To je bio radnički grad, s jedne strane ugodan, a s druge težak, ozbiljan. Život je bio surov i ljudi su izvana djelovali grubi, ali su iznutra imali meko srce. To je ono što me oblikovalo, formiralo moj pogled na svijet. I iako već dugo živim u Zagrebu, on me nije promijenio.

Ipak, u Hrvatskoj ste izgradili svoj profesionalni put. Koliko je Zagreb, koliko je hrvatska fotografska scena – ljudi, uredništva, kolege fotoreporteri – utjecala na vaš razvoj? Što vam je ovdje promijenilo pogled, a što vam je, unatoč svemu, ostalo isto?

Kad sam odlučio postati fotoreporter i kupio prvi fotoaparat, šetao sam Dolcem i naišao na fotoreportera Borisa Kovačića. Rekao mi je: "Mali, sad ću ti pokazati kako se fotografira. Nađeš dobru poziciju i svjetlo, kao ovo, vidiš? I čekaš – staru bakicu, dijete… klik – i eto dobre fotografije." Taj savjet pratim i danas. Kasnije sam puno naučio od Patrika Maceka iz Večernjeg lista, koji mi je prenio znanje i pokazao mnoge trikove. Tu su bili i Branđolica, Lišanin, Slojšek, Đurđević, Puklavec… učio sam i od fotoreportera iz Jutarnjeg lista, Novog lista i Hine. Posebno važan trenutak za mene bilo je poznanstvo s Anom Lendvaj, koja me usmjerila prema kulturnom novinarstvu. Imao sam sreću raditi uz mnoge sjajne novinare, uz Radović, Borovac, Diaba, Pofuka, Jakelić… da spomenem samo neke. Popis je dug, ali svi su oni moji ljudi i svatko od njih ostavio je konkretan trag u mom profesionalnom razvoju. Veliku priliku dao mi je i susret s profesoricom Ninom Režek s TTF-a, koja mi je omogućila prvu samostalnu izložbu.

Dolazite iz novinske i reporterske fotografije, gdje su brzina i jasnoća presudne, a zatim ste se okrenuli sporijem, promišljenijem umjetničkom radu. Kako je taj prijelaz utjecao na vaše razumijevanje same fotografije; je li ona dokument ili interpretacija?

U početku sam se bavio isključivo novinskom fotografijom, s idejom dokumenta i svjedočanstva. Novinska fotografija je svakodnevna i zahtijeva stalnu spremnost – odluke se donose u djeliću sekunde. Kasnije sam počeo istraživati druge žanrove i shvatio koliko me privlači sporiji, kontemplativniji rad u kojem fotografija postaje osobniji izraz. To mi je otvorilo prostor da istražujem emociju, atmosferu i simboliku. Svidjelo mi se to, jer nisam morao žuriti, a istovremeno sam osjećao potrebu da se izrazim na drugačiji način. Od tada paralelno radim i novinsku i autorsku fotografiju. Na kraju, sve je fotografija – samo ovisi s koje joj se strane pristupi. Za mene je fotografija jezik i pismo. Novinska fotografija ostaje dokument, svjedočanstvo vremena, trenutka i događaja, ali autorska fotografija nosi moj osobni pogled. Tako je bilo i kada sam fotografirao Sarajevo – nisam želio ponavljati očekivane motive poput prosjaka, pasa lutalica ili rupa od granata i stvarati uobičajene priče. Umjesto toga, snimao sam Sarajevo onakvo kakvo jest – lijepo, kao simbol.

Fotografija je uvijek i susret s poviješću i prostorom – Sarajevo, ili primjerice Barcelona, koju ste također "portretirali", nose u sebi političke, kulturne i emocionalne slojeve. Kako vaša kamera filtrira te slojeve, i do koje mjere svjesno gradite povijesni narativ unutar kadra?

Prije svakog putovanja pripremam se temeljito, pregledavam postojeće fotografije drugih fotografa, čitam o povijesti grada. Tako je bilo i u Barceloni. Ondje sam stigao 11. rujna 2017., na Dan Katalonije, samo tjedan dana prije povijesnog referenduma o neovisnosti koji je potom bio silom ugušen. Grad je tada bio jedinstven u energiji i emociji – osjećao se snažan domoljubni zanos i kolektivno disanje jednog naroda i iz toga su nastale neke od najboljih fotografija iz tog ciklusa. Kao fotoreporteru najzanimljiviji su mi trenuci u kojima se nešto mijenja, koji mijenjaju tijek povijesti. To je bio jedan od tih trenutaka i iz njega je niknula serija fotografija na koje sam iznimno ponosan.

Najveći kompliment mi je kada Katalonci koji ih vide kažu da nikada nisu vidjeli svoj glavni grad tako fotografiran, a svi znamo koliko je Barcelona bila čest motiv fotografima. Sada te fotografije stoje u Predstavništvu katalonske Vlade u Zagrebu, što smatram velikim priznanjem. Sarajevo je pak jedinstveno jer se na par stotina metara nalaze sakralni objekti četiri religije, zgrade iz Austro-Ugarske, socijalizma, stare kuće po brežuljcima. Želio sam prikazati sve te slojeve. Želio sam da Sarajlije budu ono što jesu, bez krajnosti i pogotovo bez patetike. Sarajevo koje ja vidim nije ono o kojemu se vode rasprave na okruglim stolovima. Želio sam snimiti fotografije koje nemaju veze s prošlošću, s ratom, nego gledaju prema budućnosti.

Vaši portreti književnika i ciklusi posvećeni arhitekturi ili urbanom tkivu balansiraju između dokumentarnog i umjetničkog. Kada radite s ljudima, koliko dopuštate njihovoj osobnosti da oblikuje kadar a koliko ga oblikujete vi, i koliko, kada radite s prostorom, svjesno dramaturški modelirate svjetlo i kompoziciju?

Kod portreta je najvažnija psihologija – u kratkom vremenu treba uspostaviti povjerenje i blizinu. Doći, podići fotoaparat i odmah snimati potpuno je neprirodno. Uvijek pokušavam doći do onoga što zovem "točka preokreta": trenutka kada osoba zaboravi da je fotografiram i jednostavno postane ona sama. Ponekad je dovoljno da razgovor skrene prema djetinjstvu, uspomeni ili nekoj sretnijoj slici sebe, i lice se otvori. Dok sam radio za novine, mnogo sam portreta snimao u domovima sugovornika. Uvijek bih najprije pogledao njihove police s knjigama ili glazbom i već mi je to stvaralo sliku o osobi koju portretiram. Možda zvuči proračunato, ali i ja sam u tom procesu tražio svoj okidač bliskosti, svoju "točku preokreta".

Svaki portret snimam iskreno i s poštovanjem, s namjerom da osobu pokažem što autentičnije i napravim najbolju fotografiju. Kad god sam mogao, ostao bih tijekom i tijekom intervjua s novinarom – i uvijek bih nešto naučio od sugovornika. Kod arhitekture je pristup jednostavniji, drugačiji ali jednako intuitivan. Tamo je ključ svjetlo. Biram svjetlo – sunčano ili oblačno – i često se vraćam na isto mjesto dva ili tri puta u danu, jer uvijek vjerujem da je pravo svjetlo najvažnije u fotografiji. Ovisno o priči koju želim ispričati, odlučujem hoću li u kadar uključiti ljude, sjenu ili ostaviti prostor potpuno praznim.

U vašem opusu crno-bijela i kolor fotografija gotovo funkcioniraju kao dva zasebna jezika – u prvoj dominiraju kontrast, arhitektura prizora i strogoća kompozicije, dok u drugoj ulazi toplina, atmosfera i drugačiji ritam prostora. Kada promišljate tu razliku, gdje za vas leži srž fotografije?

Kažu da je umjetnost pomicanje granica slobode u nama samima, a ja vjerujem da je fotografija upravo ta koja je najviše pomaknula naše unutarnje slobode – u smislu pogleda na život, emocija i svijesti o vlastitom iskustvu. Za mene je srž svake dobre fotografije u tome da zadrži pogled promatrača i izazove reakciju. Razlika između prosječne i dobre fotografije krije se u kadru – u onome što nije odmah vidljivo. To može biti mali detalj, emocija, izraz lica ili pozadina. Dobra fotografija uvijek nosi priču, bilo da je riječ o svjedočanstvu prostora i vremena ili o prizoru s kojim se promatrač može intimno povezati. Iznad same kompozicije mora postojati još nešto, a što će to biti, ovisi i o fotografu i o onome tko fotografiju promatra.

U vremenu kad se slike proizvode i troše u nezamislivim količinama, vjerujete li da fotografija još ima snagu biti subverzivna, ne samo estetski, nego i društveno? I ako da, u kojem se prostoru ta snaga najviše manifestira?

Mislim da fotografija danas ima veću moć nego ikada prije upravo zato jer je postala svakodnevna – svi je nosimo u džepu, u obliku mobitela. Ipak, fotoreporteri i dalje stvaraju povijesne fotografije koje obilježe epohu i postanu povijesni dokument, poput slike mrtvog dječaka Ajlana u Turskoj ili nedavnog atentata na Trumpa. Danas fotografija najbrže putuje kroz društvene mreže, ali i dalje snažno djeluje u medijima, jer preko njih ulazi u intimni prostor svakog pojedinca. Povijest nas uči da su upravo fotografije pokretale ratove i političke akcije, a to vidimo i danas, u kontekstu Ukrajine i Gaze.

Pravi problem danas je pitanje povjerenja – subverzivnost fotografije više nije u tome da nešto razotkrije, nego u činjenici da je sve teže znati što je istina, a što manipulacija. Umjetna inteligencija i lažne slike postaju ozbiljna prijetnja vjerodostojnosti fotografije, osobito na društvenim mrežama, gdje je previše lažnih slika i fake newsa, pa sve što vidim uvijek nastojim provjeriti iz više izvora. Nažalost, bojim se da će taj problem u budućnosti postajati sve veći.

Često se govori da fotografija bilježi "odlučujući trenutak". Kako znate da ste ga doista uhvatili, da je fotografija 'dovršena' i ne traži dodatne intervencije?

Fotografija ili jest ili nije, ona ne može biti "dovršena". Kada se u jednom kadru spoje svjetlo, subjekt, objekt, pozadina i pravi trenutak, u trenutku okidanja znam da je imam, ne moram ni pogledati ekran fotoaparata. Ne volim sjediti za računalom, zato nastojim sve napraviti kako treba već u trenutku snimanja. Postoje dvije vrste odlučujućeg trenutka. Prvi je onaj klasični, o kojem su govorili i koji su snimali Cartier-Bresson, Capa i drugi – onaj što se dogodi sam od sebe, na ulici, na događaju, u ratu. Fotograf je na mjestu zbivanja i hvata trenutak. Ali postoji i drugi, "naštimani" odlučujući trenutak. Dugo sam proučavao radove Helmuta Newtona i Richarda Avedona i pitao se zašto me njih dvojica toliko privlače. A onda sam jednog dana shvatio gledajući ponovo jednu Helmutovu fotografiju: njihov odlučujući trenutak nije bio slučajan, oni su svoj odlučujući trenutak osmislili. Konstruirali su ga u glavi, stvorili pozadinu, smislili akciju, postavili svjetlo – i tek onda snimili.

Dajete li u svojem procesu prostora i improvizaciji?

Na početku karijere puno sam eksperimentirao – radio duple ekspozicije, crtao svjetlom, koristio cameru obscuru. U tim sam trenucima najviše uživao jer sam se igrao i istovremeno učio – o fotografiji, o aparatu, o svjetlu. To je bila čista improvizacija: nisam imao kontrolu nad procesom niti sam znao kakav će biti rezultat, a na kraju su mnoge fotografije ispale savršene. Danas, kada idem na zadatak, uvijek imam unaprijed zamišljene kadrove, ali ih nikada ne shvaćam kao obvezu. Na terenu se najviše vodim intuicijom – promatram što se događa i reagiram. Gotovo uvijek se pokaže da upravo spontanost donese fotografiju koja preživi, onu koja bude objavljena ili ostane zapamćena.

Kad biste mogli sjesti za stol s bilo kojim fotografom iz povijesti, živim ili mrtvim, tko bi to bio i što biste ga pitali?

Rado bih popio nekoliko whiskeya s Robertom Capom, a pitao bih ga je li lažirana smrt na fotografiji pogibije španjolskog vojnika i što se zapravo dogodilo s uništenim negativima snimljenima na Dan D u Normandiji.

Djelujete i kao edukator, primjerice kroz Leica Masterclass radionice. Kako vam je važno prenositi iskustvo i filozofiju mlađim autorima, i što u tim procesima i sami iznova učite o fotografiji?

Uživao sam u Leica Masterclass radionicama – to mi je bilo jedno sasvim novo i dragocjeno iskustvo. Budući da sam samouk fotograf, puno sam učio iz knjiga – Tanhofera, Fizija, Vida – i od starijih kolega. Nerijetko sam se susretao s jednostavnim, a važnim pitanjima poput: "Što je fotografija?" – crtanje svjetlom. Ili: "Zašto je Hollywood izgrađen baš tamo?" – zato što ima najviše sunčanih dana. Ili kada netko kaže: "Ovaj objektiv dobro crta." To su osnovne stvari, koje mladi danas često ne znaju i iznenade se kad ih čuju, jer uče prvenstveno preko Instagrama i YouTubea. Volim prenositi znanje mlađim fotografima, često kroz razgovore. To za mene nije obveza, nego potreba.

Jednom sam pročitao da je znanje besmisleno ako se čuva samo za sebe – s vremenom se zatvori, uvene i postane vlastiti teret. Kad ga dijeliš, ono se obnavlja i raste. Potpuno se slažem. Znanje je poput energije – mora cirkulirati. Kad sam napunio četrdeset, razmišljao sam o tome kako sve što znam dolazi od starijih – filmovi, dokumentarci, muzika – i shvatio sam da dobro poznajem svijet koji je postojao prije mene, od šezdesetih godina naovamo. Ali jednako tako shvatio sam da ne poznajem dovoljno svijet koji dolazi – interese mladih, njihove načine komunikacije, tehnologiju s kojom žive. Zato toliko cijenim rad s mladima: u razgovoru s njima otkrivam novi svijet i učim sve ispočetka.

Koji su vaši daljnji planovi, ne samo u smislu konkretnih izložbi ili projekata, nego i u onom dubljem, istraživačkom smislu: kojim biste smjerovima voljeli dalje razvijati vlastitu fotografiju i gdje vidite njezine mogućnosti u godinama koje dolaze?

Nakon izložbe Lica koja govore u Galeriji Kranjčar, sudjelovao sam u Sarajevu na radionici Visualizing the Invisible s Tomasom van Houtryveom u organizaciji The VII Foundation. Bilo je to važno iskustvo – intenzivan rad u maloj skupini fotografa, razmjena iskustava i ozbiljan razgovor o tome što fotografija danas može i treba biti. Nedavno je otvorena i skupna izložba Kao stari majstori u Galeriji ULUPUH, a sljedeći samostalni projekt koji planiram je izložba Istanbul: Light & Shade. Kada govorimo o tome gdje se vidim ili što bih želio, mogu reći da sam kroz karijeru fotografirao razne žanrove: news, reportaže, portrete, koncerte, modu, street fotografiju, gradove i još mnogo toga.

Ponekad sam se pitao bih li postigao više da sam se od početka posvetio samo jednom žanru, ali to onda ne bih bio ja. Nakon nekog vremena svaki žanr može dosaditi; zato si dopustim pauzu, a onda se vratim s novom energijom. Primjerice, osam sam godina bio daleko od svakodnevne novinske fotografije, a sada sam se nakon nekoliko reportažnih zadataka posljednjih mjeseci s Draganom Grozdanićem ponovo vratio dokumentarnoj priči i potpuno drugačije gledam, osjećam i fotografiram. U tom smjeru želim ići dalje: dokumentarna i reportažna fotografija, što je vjerojatno budućnost autorskog novinarstva.