Alida Bremer etablirana je autorica i jedna od ključnih promotorica hrvatske književnosti na njemačkom govornom području, spisateljica, prevoditeljica i urednica koja desetljećima gradi mostove između kultura. Nakon romana Olivino nasljeđe i Snovi i kulise, objavljen je njezin novi, iznimno ambiciozan roman Tesla ili Zatvaranje krugova (Fraktura, 2025., prijevod Bojana Bajić), djelo koje spaja povijest, znanost, filozofiju i književnost u pripovijest o prijateljstvu dalmatinskog liječnika i emigranta i Nikole Tesle, čovjeka čije je ime postalo sinonim za vizionarstvo.

Premda se temelji na dokumentarnim tragovima, roman nije biografija nego veliki narativ o sudbini 20. stoljeća, o znanju i moći, etici znanstvenika i cijeni ideala, migraciji, nostalgiji i potrazi za smislom. Bremer i ovaj put govori iz iskustva autorice koja poznaje više kultura i jezika, ali i kao promišljen glas koji ne pristaje na pojednostavljene narative, povijesne, političke ili književne. U povodu nove knjige, s Alidom Bremer popričali smo o Tesli, Europi, povijesti, znanosti politici i književnosti, bivšoj Jugoslaviji i današnjoj Njemačkoj, izgnanstvu i pripadanju, i tome koliko je važno složeno misliti u svijetu sklonom pojednostavljenjima.

Roman započinjete Goetheovom odom Božansko, čime odmah uspostavljate vezu između književnosti i znanosti, poezije i prirodnih zakona. Zašto vam je bilo važno Teslin svemir uokviriti upravo tim filozofskim i poetskim motivom, a ne, primjerice, isključivo povijesnim ili znanstvenim?

Goetheova oda Božansko duboko je, kao i Tesla, ukorijenjena u ideji jedinstva svijeta – jedinstva prirode, energije, čovjeka i stvaralačkog duha. Motiv "zatvaranja krugova" iz te ode postao je simbol romana: krug kao strujni krug, kao orbitiranje Zemlje oko Sunca, ali i kao simbol sudbine, povratka, kontinuiranosti, pa čak i iskupljenja. Goethe je smatrao da se istinsko znanje rađa tek u spoju znanosti i poezije. Tesla je to utjelovio. On, kao ni Goethe, nije mislio u granicama disciplina, za njih dvojicu sve je bilo međusobno povezano: egzaktna mjerenja u njihovim su se vizijama spajala s poezijom, duh s materijom, znanje s intuitivnom spoznajom, učenje s epifanijom.

U autobiografiji Moji pronalasci piše o epizodi iz Budimpešte 1882. kada je, šećući parkom i recitirajući stihove iz Fausta o zalascima i izlascima Sunca i kruženju Zemlje, došao na ideju rotirajućeg magnetskog polja – otkrića koje je promijenilo svijet. To pokazuje koliko je njegov um bio otvoren i za znanstvenu intuiciju i za poetičku viziju. Nije slučajno da se Tesla pred kraj života povukao među golubove – za njega su oni istodobno bili fenomen prirodne orijentacije i biblijski simbol nade i povratka.

Lik Antona temeljen je na stvarnoj osobi, ali ste svjesno promijenili njegovo ime i neke ključne događaje u životu. Koja je bila ključna osobina ili ideja stvarne osobe koju ste željeli sačuvati i istražiti kroz onu fikcionalnu?

Promijenila sam ime i pojedine događaje kako bi bilo jasno da roman nije biografija stvarne osobe, nego književno djelo nadahnuto njezinim zapisima. Ono što me u njegovim sjećanjima fasciniralo bila je humanistička širina spojena s nevjerojatnom životnom snagom i praktičnošću. Bio je čovjek Mediterana u najboljem smislu: otvoren prema svijetu, ali duboko ukorijenjen u svoj zavičaj. More mu je dalo širinu, putovanja i znatiželju, ali ga je obala uvijek vraćala identitetu i čvrstini. Čak i u New Yorku, on ostaje Dalmatinac, čovjek koji zna tko je i odakle dolazi. Impresioniralo me njegovo odbijanje da prihvati ulogu žrtve. Nikada se nije žalio na okolnosti, iako su ga pratili progon, ratovi i siromaštvo. Imao je ono antičko shvaćanje sudbine: čovjek mora djelovati i uzeti život u svoje ruke ako želi da mu i više sile pomognu. U tom smislu on je, za mene, suvremeni Odisej. Tu sam osobinu željela sačuvati i podariti svom fikcionalnom junaku.

Tesla u vašem romanu nije samo povijesna figura, nego i simbol načina na koji društva tretiraju svoje vizionare. U kojoj je mjeri on i danas ogledalo našeg odnosa prema znanosti i idejama koje nadilaze svoje vrijeme?

Tesla je bio čovjek koji se kretao između divljenja i marginalizacije. Dok je bio mlad i u kreativnom usponu, znao je impresionirati ljude genijalnim idejama i karizmom, iako nije imao formalno akademsko zaleđe i iako je djelovao ekscentrično. Prijelomni trenutak u njegovu životu bio je požar 1895. godine, kada je izgorio njegov laboratorij u New Yorku, događaj koji je simbolički prelomio njegov put. Nastavio je sanjati velike projekte – poput bežičnog prijenosa energije – ali su mu investitori okrenuli leđa, osobito nakon propasti Wardenclyffe tornja. Bez potpore institucija, polako je prelazio s ruba znanosti na rub društva. Objavljivao je sve više u popularnim časopisima, što je pridonijelo njegovoj slavi, ali i znanstvenoj izolaciji. Često se govori o njegovim opsesijama i tikovima kao o egzotičnim detaljima genija, ali iza njih su vjerojatno stajali strahovi, prisilne misli i velika usamljenost.

U romanu se kroz prijateljstvo Antona i Talijana Ernesta nazire postojanje dviju Europa – one umjetničke, mediteranske, i one znanstvene, emigrantske. Iz vlastitog iskustva življenja između Splita i Njemačke, kako vam se čini današnja Njemačka u odnosu na onu u koju ste došli – i postoje li i danas, možda u drukčijem obliku, te dvije Europe koje se ogledaju jedna u drugoj?

Njemačka se u ovih gotovo četrdeset godina otkako u njoj živim jako promijenila, u mnogočemu nabolje, u ponečemu ne. Krajem osamdesetih u mnogim je gradovima vladala siva, pomalo ukočena atmosfera. A onda se postupno počeo pojavljivati jedan drukčiji duh, rekla bih čak mediteranski. Gradovi su se otvorili prema javnom prostoru, kafići su se pojavili na trgovima, ljudi su počeli više živjeti vani, družiti se, čak i u Münsteru, koji je na sjeveru i koji je nekoć imao poprilično zatvoren mentalitet. Generacija koja danas odlučuje je generacija koja je puno naslijedila, pa živi svoje udobne živote između luksuznih stanova u njemačkim gradovima i kuća za odmor u Toskani, Provansi ili na Balearima, dok oni koji nisu bili te sreće da nešto naslijede danas ne mogu platiti stanovanje i trpe posljedice lokalnih i globalnih promjena.

Tako je za jedne Mediteran mjesto čežnje, kulture i uživanja, a za druge područje s čijih obala pristižu migranti. Iako se u zadnje vrijeme neprestano govori o etničkim, post-kolonijalnim i rodnim temama, osjećaj zakinutosti raznih društvenih skupina ne jenjava. Dok imućniji Nijemci svoju djecu šalju u privatne škole ili u švicarske, britanske ili američke internate, oko državnih škola vode se ideološke bitke. Uz to, razlike između istoka i zapada zemlje i dalje su vrlo prisutne. U bivšoj Istočnoj Njemačkoj tranzicija je mnogima značila gubitak sigurnosti, identiteta i dostojanstva, a osjećaj zakinutosti prenio se i u političku sferu.

Njemačka je u posljednjih desetljeća prošla kroz velike transformacije – od ujedinjenja, preko europske integracije, do novog vala migracija. Kako se ti procesi odražavaju na njemačko društvo i kulturnu scenu, i može li, i što, u tom smislu Njemačka nešto naučiti od jugoistočne Europe?

Era Angele Merkel nije bila samo era migrantske krize, nego i energetske iluzije: Njemačka je istupila iz nuklearnog programa, a nedostatak energije rješavala je oslanjanjem na ruski plin, čime je, posredno, financirala i Putinovu agresiju. Paralelno s tim, industrija se postupno selila tamo gdje je energija jeftinija, a tržište rada fleksibilnije, dok se infrastruktura zapustila. Danas su njemačke autoceste u stalnim radovima, a željeznica je simbol zastoja i neučinkovitosti. To Nijemcima teško pada jer nisu navikli osjećati se nemoćno u vlastitoj državi. Što Njemačka može naučiti od jugoistočne Europe? Prije svega – realizam i otpornost. Mi s ovih prostora znamo da povijest ne napreduje linearno i da se sigurnost može preko noći pretvoriti u iluziju.

Naučeni smo živjeti s nesigurnošću, improvizacijom i nuždom da rješenja pronalazimo usred problema, a ne iz teorije. Njemačka često vjeruje planovima i sustavima, a jugoistok Europe – instinktu i iskustvu. Njemačka je dugo živjela u uvjerenju stabilnosti, sigurnosti i predvidljivosti. To je danas poljuljano: ekonomija traži novi model, društvo je polarizirano, a istočna i zapadna Njemačka još uvijek ne dijele iste perspektive i iskustva. Ipak, unatoč svim napetostima, primjećujem da u kulturnim krugovima i dalje prevladava vjera u racionalno rješavanje problema i snagu javnog dijaloga. Veliki pjesnik Hölderlin početkom 19. stoljeća napisao je slavne stihove: Gdje je opasnost, tamo se rađa i snaga koja spašava. Nadam se da je bio u pravu.

Njemački kulturni i javni prostor našao se i u napetosti između tradicionalne podrške Izraelu i rastuće kritike prema izraelskim akcijama u Gazi, uključujući otkazivanja događaja palestinskim autorima, zabrane govora i umjetničkih nastupa. Što mislite o toj dinamici?

Njemačka je prevelika i previše raslojena zemlja da bi se o njoj moglo govoriti u jednostavnim formulama, a nisu se otkazivali samo pojedini događaji palestinskih autora – otkazivani su isto tako i pojedinim izraelskim umjetnicima ili njemačkim znanstvenicima koji su iznosili nepoželjna mišljenja. Dakle, to nije jednostavna priča o jednoj strani koja ušutkava drugu, nego o sve raširenijem problemu – uskraćivanju prostora za dijalog. A upravo je Njemačka jedna od najvažnijih zemalja u kojoj se o izraelsko-palestinskom sukobu može voditi ozbiljan i argumentiran razgovor – zbog povijesne odgovornosti, zbog prisutnosti židovske zajednice i zbog razvijene refleksije o antisemitizmu.

Zemlja je danas u rukama velike koalicije CDU-a i SPD-a, dok desnica jača i u njoj i diljem kontinenta. Kada iz te perspektive sagledate širu europsku sliku – od rata u Ukrajini do porasta populizma – što vas najviše brine kada mislite o budućnosti Europe? Postoji li i nešto što ipak ulijeva nadu?

Najviše me brine gubitak povjerenja u znanost i dijalog i slabljenje sposobnosti dijalektičkog mišljenja. Umjesto promišljanja složenosti svijeta, raste potreba za crno-bijelim objašnjenjima, a to je plodno tlo za sve oblike populizma. Uz to, širi se lijenost duha – sve više ljudi vjeruje da je dovoljno biti glasan, a ne informiran. Demokracija se svodi na komentare na društvenim mrežama ili izlazak na ulicu s parolama, a pritom se zaboravlja da se ona zapravo brani i gradi – radom, znanjem, argumentima i odgovornošću. Ja ne vjerujem u politički infantilizam koji dijeli svijet na "dobre" i "zle". Taj mentalitet navijanja ponavlja istu opasnu priču: da je utopija nadohvat ruke, samo kad bi "oni drugi" napokon nestali. To je put prema ideološkom nasilju.

A populizam ne nastaje samo "odozgo", nego često iz naše vlastite intelektualne lijenosti, iz odbijanja da slušamo, učimo, preispitujemo i surađujemo. Sve češće se u Europi događa ulica, a parlamentarnoj se demokraciji posveti tek pet minuta na izborima, ako i toliko. Smatram to opasnim i pogrešnim, a još uvijek je na nama građanima da to zaustavimo i promijenimo. Jer kad autoritativni populisti preuzmu kormilo, bit će kasno za povratak na slobodu koju danas imamo. Ovdje vidim tračak nade: ako se prizovemo pameti i odlučimo nešto od svog vremena i svoje udobnosti posvetiti zajednici i općem dobru, možda i uspijemo spasiti europske građanske vrijednosti.

Godinama promičete hrvatsku književnost u Njemačkoj i dobro poznajete tamošnje čitateljske i izdavačke mehanizme. Kako se kroz to vrijeme mijenjao pogled na hrvatsku književnost – čita li se ona još uvijek kroz prizmu Balkana i postsocijalističke egzotike, ili je danas prihvaćena kao ravnopravan dio europske književnosti?

Mislim da su se ova očekivanja donekle promijenila, a prilično velik uspjeh koji je polučila zadnja knjiga koju sam prevela – zbirka Sladostrašće Asje Bakić – to mi i potvrđuje. Kao da smo napokon postali dio europske književnosti bez etničkog predznaka. To je dobra vijest, ali ima i svoju drugu stranu: nestankom egzotike nestao je i poseban interes koji je nekoć privlačio pažnju na književnost iz Hrvatske. Danas smo na istom tržištu kao i svi drugi, što znači da se probijaju samo iznimno kvalitetni autori ili oni sa snažnim agentima i vidljivim pozicijama. Drugim riječima, više nema prečaca: treba se izboriti književnošću.

Kroz reference na Salernsku medicinsku školu i dubrovačku karantenu, u romanu povezujete Antonovu priču sa širim civilizacijskim nasljeđem medicine. Koliko vam je važno da kroz takve povijesne detalje ukažete na kontinuitet znanja i etike koji nadilazi nacionalne i vremenske granice?

Zapravo mi je taj aspekt iznimno važan. Povijest medicine otkriva kako se znanje razvijalo kroz stoljeća, ali i koliko je ono bilo uvjetovano društvenim odnosima. Legenda o Salernu, gdje su arapski, židovski i kršćanski liječnici zajedno udarili temelje europskoj medicini, za mene je uvijek bila simbolički vrlo moćna. Zato sam tu priču uvela u roman – ona utjelovljuje humanistički ideal u koji vjerujem. Znanost je u mojoj obitelji stalno prisutna: suprug mi je molekularni biolog, stariji sin studirao je fiziku i matematiku, a mlađi studira medicinu i s njim sam obilazila povijesne patološke zbirke u Hamburgu i Berlinu dok sam istraživala roman. I kroz njih sam puno naučila, i o znanosti i o odgovornosti. Medicina me privlači jer spaja znanje i etiku, a dobri liječnici na to nikada ne zaboravljaju.

Roman sadrži i elemente trilera, u potrazi za Teslinim portretom i nacrtima za "oružje mira". Je li ta potraga metafora za ambivalentnu prirodu znanja – ono koje može biti i spasonosno i destruktivno – te pitanje etičke odgovornosti znanstvenika, osobito danas kada se znanje često banalizira i zloupotrebljava?

Roman je višeslojan, a svaki deblji sloj sastoji se od tankih podslojeva, pa se tako i iza priče o nestalom portretu i Teslinim nacrtima krije puno toga – primjerice, to da je te nacrte prvi evaluirao John George Trump, stric Donalda Trumpa, profesor fizike na MIT-u, ali i pitanje koje je Ivan Meštrović postavio Nikoli Tesli: kako humanist može sudjelovati u stvaranju oružja? To pitanje dovodi nas do velike etičke dileme znanosti: može li znanje biti odgovorno za ono što se od njega napravi? Što se tiče potrage za Teslinim izgubljenim "Plavim portretom", njegov je pronalazak zaista sličio na filmski zaplet, a ja sam imala sreću da mi je muzej u kojem se slika danas nalazi izašao susret i samo za mene je izvadio iz muzejskog depoa. Iza njega stoji još jedna fascinantna sudbina – slikarica Vilma Lwoff-Parlaghy, žena koja zaslužuje vlastiti roman.

Kao povijesna pozadina vašeg romana provlači se tema jugoslavenske ideje – Antonova sudbina ogleda se u kolektivnoj sudbini države koja je, poput njegovog života, bila obilježena iluzijama, tragedijama i povijesnim lomovima. Vidite li u tom projektu prije svega tragediju ili tek neizbježnu povijesnu epizodu?

Kao i moj protagonist, razumijem idealizam koji je stajao iza jugoslavenske ideje i šireg panslavenskog sna. U teoriji, to je bila plemenita misao – zajednica bliskih naroda povezanih jezikom, kulturom i poviješću. Ali povijest nas uči da bliskost među narodima često ne vodi solidarnosti, nego rivalstvu. Vidimo to u brojnim primjerima: rusko-poljski, srpsko-bugarski, makedonsko-bugarski, srpsko-hrvatski odnosi – a danas najtragičnije u rusko-ukrajinskom ratu. Razlika između ideala i povijesne stvarnosti ovdje je bolno jasna. Teorija zajedništva lijepo zvuči, ali kad dođe do pitanja teritorija, dominacije, jezika i moći – "čije je što?" – bratstvo se često pretvara u sukob. Mislim da je jugoslavenska ideja dobar primjer tog jaza: od plemenite namjere do političke tragedije.

Rekli ste jednom da u svakom piscu postoje "nenapisani romani", koji žive u njegovoj ekonomiji vremena. Na koji način ti neostvareni projekti i ideje, koji žive u pozadini, utječu i oblikuju djela koja na kraju napišete?

Neostvareni projekti me muče i podsjećaju na ograničenost života. Neću stići realizirati sve što sam zamislila, to je sad već posve jasno, pa u najnovijoj knjizi koja se vrlo jednostavno zove Ljeto (Sommer) tematiziram sva ljeta koja su iza mene dok pišem o čežnji zvanoj ljeto, kojoj prijete ugroze sa svih strana, od klimatskih do turističkih, no najveća je upravo moje starenje, koje se zrcali i u riječi "ljeto" ne samo kao oznaci godišnjeg doba nego i kao sinonimu za godinu života.