Službena povijest stoljećima je bila prilično jednostrana – priča o muškarcima, ratovima, spomenicima i velikim političkim odlukama.

Suprotstavljajući se staroj mizoginoj predodžbi da su žene kroz stoljeća bile tek pasivni objekti povijesti, gotovo poput vaza odloženih u kut prostorije, njemačko-francuska autorica i novinarka Annabelle Hirsch u knjizi Stvari. Povijest žena u 100 predmeta ruši mit o ženama kao nijemim promatračicama vlastite epohe i otvara vrata jedne drukčije "čarobne odaje": intimnog prostora svakodnevice u kojem se, od samih početaka civilizacije, također ispisivala povijest polovice čovječanstva.

Hirsch pritom ne piše ni linearnu kroniku ženske obespravljenosti ni još jedan leksikon iznimnih žena koje su uspjele zauzeti mjesto u povijesti skrojenoj prema muškoj mjeri. Zanima je nešto drugo: ono što je tradicionalna historiografija smatrala odviše običnim, privatnim ili beznačajnim da bi uopće bilo povijest. Hirsch ne pokušava žene naknadno umetnuti među vladare, ratnike, umjetnike i izumitelje – ona mijenja samo mjerilo onoga što smatramo povijesno važnim.

Zato knjigu otvara pričom o zarasloj bedrenoj kosti i poznatom tumačenju antropologinje Margaret Mead prema kojem je upravo takav nalaz prvi znak civilizacije: netko tko je slomio bedrenu kost nije mogao preživjeti bez drugoga koji ga je hranio, štitio i njegovao dok kost nije zarasla. Civilizacija, iz te perspektive, ne počinje oružjem nego brigom za drugoga. Taj obrat perspektive određuje i ostatak knjige.

Njezinih stotinu predmeta zato čini neobičan inventar ljudske svakodnevice. Tu su džepovi na ženskoj odjeći, čija povijest otkriva koliko naizgled banalna stvar može govoriti o slobodi kretanja i pristupu javnom prostoru; stakleni dildo iz 16. stoljeća, koji komplicira tvrdokornu predodžbu o ženskoj seksualnoj pasivnosti; kontracepcijska pilula, koja je iz temelja promijenila odnos žena prema seksualnosti, majčinstvu i vlastitom životu, pa sve do ružičaste kape Pussyhat koja je postala simbolom Ženskog marša 2017., i pramena kose povezanog s prosvjedima u Iranu nakon smrti Mahse Amini.

Predmeti su za Hirsch tragovi, a ono što se kroz njih otkriva nije pravocrtna priča o postupnom napretku od podčinjenosti prema slobodi. Prostori ženske moći i samostalnosti kroz povijest su se otvarali pa ponovno zatvarali; žene su bile obespravljene i izložene nasilju, ali su istodobno radile, stvarale, zarađivale, željele, prkosile i pronalazile načine da djeluju unutar zadanih okolnosti. Upravo je ta nelinearnost jedna od ključnih ideja knjige: povijest žena nije ni povijest pobjednica ni povijest žrtava, nego mnogo složenija priča o životima između ograničenja i mogućnosti.

Rođena 1986., njemačko-francuskog podrijetla, Hirsch je studirala povijest umjetnosti, filozofiju i kazalište u Münchenu i Parizu, a kao novinarka i autorica surađivala je s njemačkim medijima među kojima su Frankfurter Allgemeine Zeitung, Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung i Zeit Online. Danas živi između Rima i Berlina.

Knjigu Stvari. Povijest žena u 100 predmeta na hrvatskom je objavila Fraktura u prijevodu Ines Meštrović, a s Annabelle Hirsch tim smo povodom popričali o tome što se događa kada povijest počnemo čitati kroz predmete svakodnevice, zašto put ženske slobode nipošto nije bio pravocrtan, što fenomen tradwives govori o odnosu prema slobodi te zašto se ni u suvremenoj Europi prava koja se tiču ženskog tijela još uvijek ne mogu uzimati zdravo za gotovo.

U uvodu knjige spominjete da su vas, kada ste posjetili kuću Karen Blixen, više od njezina pisaćeg stola zaokupili lonci i drugi predmeti u kuhinji i iz toga se rodila ideja o ovoj knjizi. Kako su naizgled nevažni, svakodnevni predmeti postali temelj ovakvog istraživanja?

Imam neku vrstu fetiša na kuće pisaca i umjetnika: volim vidjeti kako su živjeli, što ih je okruživalo dok su stvarali. Pisaći stol Karen Blixen bio je lijep, s pogledom na vrt, ali nisam imala osjećaj da mi otkriva mnogo o njoj. A onda sam ušla u kuhinju, prepunu lonaca i tava, možda ih je bilo pedesetak. To me zaintrigiralo jer se nikako nije uklapalo u sliku koju sam imala o Blixen, toj izrazito mršavoj, krhkoj ženi. Kuhinja je govorila nešto sasvim drugo: o nekome tko voli kuhati, jesti, uživati.

Shvatila sam da sam ondje o njoj doznala nešto što nisam pronašla ni u njezinim knjigama, ni u biografijama, ni na fotografijama. Takvi sitni, svakodnevni tragovi ponekad nas približe nekoj osobi više nego veliki obrisi njezina života. Tada mi se učinilo da bi upravo oni mogli biti način da govorim o ženama iz prošlosti – da preko njih zavirim u dijelove njihovih života koje ni one same možda nisu smatrale vrijednima bilježenja.

Naravno, bilo je i drugih takvih stvari i trenutaka. Recimo, ruž moje bake. Uvijek sam mislila da nevjerojatno mnogo govori o njoj: o tome kakva je željela biti, ali i o tome što je za ženu njezina podrijetla značilo biti žena u Francuskoj druge polovice 20. stoljeća. Takve su se stvari za mene uvijek nekako sabirale u predmetima. Oni su opipljiva veza s ljudima, ali i s vremenom u kojem su živjeli, čak i kada njih samih više nema.

Knjigu otvarate pričom o zarasloj bedrenoj kosti, a ne o vršku koplja ili glinenoj posudi, što bi mnogi očekivali kao "prvi" znak civilizacije. Zašto vam je bilo važno naglasiti brigu za druge a ne izume poput oružja ili alata kao polazišnu točku ljudske povijesti?

Dugo sam razmišljala kojim predmetom otvoriti knjigu jer je prvi uvijek najteže odabrati. Kad sam naišla na priču Margaret Mead, odmah sam prepoznala u njoj ono što sam ovom knjigom željela reći. Briga za drugoga, hranjenje, ostajanje uz nekoga tko je slomio nogu – u velikim povijesnim pripovijestima sve se to obično svodi na sitnice svakodnevice, gotovo nevažne detalje. A zapravo bez njih nema ni povijesti.

Ako se nitko ni o kome ne brine, ljudi umiru i ništa drugo ne može se dogoditi – ni ratovi, ni otkrića, ni sve ono od čega inače gradimo takozvanu veliku povijest. U priči Margaret Mead prepoznala sam vrlo inteligentan i nježan, ali istodobno duboko istinit pogled na prošlost: povijest se može ispričati i iz druge perspektive, koja nije važnija od one na koju smo navikli, ali nije ni manje važna. Zato mi se učinila savršenim početkom knjige.

Koje duboko ukorijenjene predodžbe o povijesti žena ovom knjigom pokušavate dovesti u pitanje?

Prije svega, predodžbu da su žene bile tek fusnota povijesti, da su sjedile negdje sa strane, rađale djecu, kuhale i zapravo nisu činile ništa vrijedno povijesnog pamćenja. Žene su, naprotiv, oduvijek sudjelovale u stvaranju povijesti – katkad na iste načine kao muškarci, ali često i na posve drukčije. Upravo me ti drugi, mnogo manje vidljivi načini posebno zanimaju.

Posljednjih je godina objavljeno mnogo knjiga koje nastoje ženama vratiti mjesto u povijesti. Po čemu ste vi željeli otići korak dalje?

Dok sam pisala knjigu, kao i nekoliko godina prije toga, pojavilo se doista mnogo knjiga koje su pokušavale učiniti upravo to: vratiti žene u povijest i pokazati da su i one djelovale u umjetnosti, politici i drugim područjima. To je iznimno važno. Ali sama matrica pripovijedanja uglavnom je ostala ista: i žene su bile moćne, i žene su bile nasilne, izumljivale su, stvarale velika umjetnička djela. Kao da kažemo: ovo je priča koju poznajemo iz muške povijesti, samo što smo i mi bile u njoj.

I to sam željela pokazati, ali istodobno ispričati i sve one druge stvari koje muškarci uglavnom nisu radili, a koje su bile iznimno važne za povijest. Važne čak i za razvoj filozofskih pokreta, nastanak ideja ili mogućnost da se nešto izumi. Prije nego što se dogodi ono što poslije prepoznajemo kao povijesni događaj ili veliko postignuće, postoji čitav sloj života koji mu prethodi i omogućuje ga. Željela sam dati mnogo više prostora upravo tim svakodnevnim poslovima i aktivnostima za koje su uglavnom bile zadužene žene, a bez kojih mnogo toga drugoga ne bi bilo moguće.

Je li se tijekom istraživanja promijenio vaš vlastiti pogled na to kako su žene živjele u prošlosti?

Da; tek sam tijekom istraživanja shvatila koliko sam i sama prošlost žena zamišljala kao gotovo isključivo sumornu priču: nisu imale prava, nisu mogle sudjelovati u javnom životu, bile su podređene, neslobodne i nesretne. A pokazalo se da je stvarnost bila mnogo složenija. Postojala su razdoblja i sredine u kojima su žene imale mnogo više moći, u najrazličitijim oblicima. Radile su, bile neovisne, iskušavale mogućnosti koje su im se otvarale.

Jednom me na predavanju u Španjolskoj netko pitao nije li bilo strašno tužno istraživati sve to. Zapravo je bilo upravo suprotno. Otkrivala sam koliko se ono što zamišljamo kao život žena u prošlosti razlikuje od života koje su one doista živjele. Žene su uvijek pronalazile načine. Bile su nevjerojatno domišljate, drske, zabavne, glasne i ponosne.

Zato nisam željela napisati ni povijest pobjednica ni povijest žrtava, nego povijest ljudi koji su pokušavali živjeti i djelovati unutar okolnosti koje su im bile zadane. A te su se okolnosti neprestano mijenjale. Ženska povijest nije linearna priča o postupnom oslobađanju od podčinjenosti: otvarali su se prostori slobode i mogućnosti, a zatim ponovno zatvarali. Zato mi je bilo važno tu povijest ispričati s manje tuge, a možda i s manje ljutnje.

Modernoj znanosti trebalo je više od stoljeća da prizna žene u pretpovijesti kao ravnopravne sudionice evolucije. Ljuti li vas to?

Češće osjećam duboku tugu zbog svega što su žene morale podnositi, zbog toga koliko su im životi znali biti teški i koliko je svijet koji im je bio dostupan često bio skučen. Danas se, zahvaljujući znanosti, naša slika prošlosti uvelike mijenja i otkrivamo ono što društvo prije jednostavno nije željelo vidjeti. Nije da nismo mogli – nismo željeli. A otpor takvim saznanjima postoji i danas. Kada nova otkrića pokažu da su žene imale moć, bile važne i aktivno sudjelovale u oblikovanju svijeta, još uvijek ima onih koji će radije revidirati vlastitu argumentaciju nego to prihvatiti.

To me duboko zabrinjava, ali istodobno mi je gotovo smiješno; više me zbunjuje nego ljuti jer mi je naprosto apsurdno. Dobar je primjer vikinški grob za koji se dugo vjerovalo da pripada muškom ratniku. Kada se pokazalo da je u njemu zapravo pokopana žena, neki su znanstvenici tvrdili da je to nemoguće. Odjednom se počelo dovoditi u pitanje dotadašnje tumačenje groba: možda oružje i drugi predmeti pronađeni uz tijelo ipak ništa ne govore o društvenom položaju pokopane osobe. Predodžba da žena nije mogla biti ratnica bila je toliko čvrsta da su zbog nje bili spremni preispitati ono što su dotad smatrali pouzdanim.

Unatoč svemu što se promijenilo u položaju žena, posljednjih godina jača nostalgija za tradicionalnim rodnim ulogama, vidljiva i u fenomenu takozvanih tradwives, koji idealizira model domaćice iz 1950-ih. Kako objašnjavate privlačnost takvog povratka unaprijed zadanim ulogama?

Prvo moram reći da za mene feminizam prije svega znači mogućnost izbora. Ako žena želi biti tradwife, neka bude tradwife. Emancipacija ne znači nužno imati pet ljubavnika, živjeti sama i misliti samo na karijeru. Postoji petsto načina da žena bude slobodna i zato takav izbor sam po sebi ne bih osuđivala. Ali onda pogledam neke od tih tradwives na Instagramu i pomislim: koji je ovo vrag? Taj mi se fenomen čini snažno povezanim s desnom politikom, ali i sa širom nostalgijom naših društava za svijetom koji djeluje uređenije, predvidljivije i lakše ga je kontrolirati. U pozadini je, rekla bih, snažan strah od gubitka kontrole – i kod muškaraca i kod žena.

Zašto povratak strogo zadanim ulogama može biti privlačan i samim ženama?

Kroz povijest se često događalo da nakon snažnog vala feminizma, koji pokušava razbiti ono što se predstavlja kao normalan ili prirodan poredak, uslijedi reakcija. A ona nikada nije dolazila samo od muškaraca nego i od žena. Mislim da je jedan od razloga to što sloboda može biti zastrašujuća. Za neke žene mogućnost da same moraju osmisliti kako će živjeti možda je toliko zastrašujuća da im je lakše vratiti se ulozi koja je unaprijed napisana i u kojoj je sve jasno: svatko zna svoje mjesto i ništa se osobito ne mijenja.

Udaš se, dobiješ troje djece, pečeš kolače i ostanete zajedno do kraja života. Pretpostavljam da nekim ljudima takva izvjesnost pruža snažan osjećaj sigurnosti. I mogu razumjeti zašto sloboda može djelovati zastrašujuće, osobito danas, kada imamo osjećaj da se sve oko nas trese. Ali na političkoj razini taj me fenomen prilično zabrinjava. Bez obzira na to čine li to svjesno ili ne, svojim javnim djelovanjem te žene postaju dijelom šireg političkog pokreta.

Kada govorimo o ženskoj slobodi, koja su prava i mogućnosti najdublje promijenili svakodnevni život žena?

Mislim da je mogućnost seksualnog odnosa bez straha od trudnoće iz temelja promijenila živote golemog broja žena – njihovu svakodnevicu, odnos prema vlastitom tijelu, vlastitim željama i užitku. Sve je to važno za osjećaj slobode, ali i za mogućnost stvaranja, djelovanja, izlaska u svijet i oblikovanja vlastitog života.

Naravno, tu je i pravo na pobačaj. Pitanja tijela i seksualnosti, odnosno pravo da same odlučujemo o tome što će se događati s našim tijelom, bila su fundamentalna za žensku slobodu. Zato me plaši što danas postoje ljudi koji smatraju da ta prava nisu toliko važna, da ih se može oduzeti a da se pritom ništa bitno neće promijeniti. A mijenja se sve.

Kako gledate na činjenicu da su upravo Francuska i Njemačka bile među državama koje su se protivile uvođenju jedinstvene europske definicije silovanja utemeljene na izostanku pristanka? Što činjenica da ni oko takvog pitanja ne postoji zajednički pravni standard govori o Europskoj uniji?

Zanimljivo je da to spominjete jer sam upravo dobila francusku knjigu koja uspoređuje položaj ženskih prava u različitim europskim zemljama. Autori su, među ostalim, prikupili zakonodavstvo o pravima žena iz cijele Unije. U Italiji je, primjerice, sve do 1981. postojao zakon prema kojem je muškarac koji ubije suprugu nakon što otkrije njezinu nevjeru mogao biti blaže kažnjen nego za drugo ubojstvo. Kao da takvo ubojstvo ima neku vrstu opravdanja.

Nevjerojatno mi je da o pitanjima poput femicida ili silovanja u braku nemamo zajedničke standarde i da još nismo prihvatili da bi ta prava svugdje trebala biti jednaka. To je prije svega problem Europske unije, premda je, naravno, i problem pojedinih država. Kao da smo stvorili političku i ekonomsku uniju, ali ne i zajednički prostor temeljnih prava i standarda prema kojima ljudi u njezinim državama žive. Umjesto toga prihvaćamo da svaka zemlja ta pitanja uređuje na svoj način.

Ali zakoni su samo jedan dio priče.

Da jer još uvijek nailazite na reakcije koje pokazuju koliko duboko seže to različito vrednovanje nasilja. Nedavno su u Francuskoj dvojica muškaraca ubila svoje supruge i cijele obitelji, a na radiju sam čula susjedu jedne od tih obitelji kako govori: "To je strašno, osobito zbog djece. Ne mogu shvatiti kako je mogao ubiti vlastitu djecu." Kao da je ubojstvo supruge ipak nešto manje strašno.

I kada je riječ o silovanju, put do pravde i dalje može biti iznimno težak. Možete otići na sud i počinitelj može završiti u zatvoru, ali vrlo je stvarna i mogućnost da se to neće dogoditi. A sam postupak može biti toliko mučan da se žena možda neće ni odlučiti proći kroz njega. I sigurna sam da je tako i u Francuskoj i u Njemačkoj i u Italiji – zapravo posvuda.

Koliko se danas razlikuju predodžbe o ženskoj slobodi u različitim europskim društvima?

Mogu govoriti prije svega o Njemačkoj i Francuskoj jer njih najbolje poznajem. Njihove su povijesti različite i zanimljivo mi je da se žene moje generacije u tim dvjema zemljama zapravo bore protiv vrlo različitih predodžbi.

U Njemačkoj, primjerice – i pritom je važno naglasiti da govorim o Zapadnoj Njemačkoj jer je u Istočnoj situacija bila sasvim drukčija – majke većine žena moje generacije koje poznajem ostajale su kod kuće, kuhale ručak, bile domaćice. U Francuskoj takav model već dugo nije bio dominantan. Zato se mnoge žene moje generacije u Njemačkoj još uvijek određuju prema toj slici majke, dok se žene u Francuskoj nose s posve drugim nasljeđem.

Kako se te različite povijesti osjećaju u životima žena danas?

Ne znam doživljavaju li društva žene toliko različito, ali njihov se položaj svakako razvijao različitim putovima. U Francuskoj je, primjerice, daleko prihvaćenije da žena živi slobodnije, drukčiji je odnos prema tijelu, a osobito prema majčinstvu. I država ženama pruža drukčije mogućnosti da budu majke i istodobno žive svoj život nego što je to slučaj u Njemačkoj. Zato ni pitanja s kojima se žene suočavaju nisu ista. A pretpostavljam da je tako diljem Europe – u Italiji su, primjerice, ta pitanja isto neka druga. Način na koji se žene doživljava, ali i način na koji žene doživljavaju same sebe, nipošto nije svugdje jednak.

Rekli ste da je povijest žena toliko bogata da ste mogli odabrati i tisuću predmeta. Prema kojim ste kriterijima izbor suzili na stotinu?

Prije svega, željela sam da predmeti budu poredani kronološki kako bi se vidjelo da povijest ženskih prava i sloboda nije linearna, nego da se stalno kreće naprijed-natrag. Istodobno sam željela obuhvatiti vrlo različita područja života. Nisam htjela da to bude samo povijest moći, znanosti, doma ili obitelji, nego da u knjizi budu prisutne sve različite nijanse ženskog iskustva. Naravno, neke su teme u određenim razdobljima bile važnije nego u drugima. U 17. ili 18. stoljeću, primjerice, puno se raspravljalo o ženskom prijateljstvu; bila je to tema koja je, moglo bi se reći, bila u zraku. I to je utjecalo na izbor predmeta.

Je li vam neki predmet bilo osobito teško izostaviti?

Zapravo sam ih izostavila mnogo. Mislim da imam barem deset tekstova koje sam već bila napisala, a na kraju nisu ušli u knjigu.

Koliko vam je pri izboru predmeta bilo važno propitati mit o ženskoj seksualnoj pasivnosti?

Jesam li ga razgradila?

Rekla bih da jeste, u ne beznačajnoj mjeri.

Pa, odlično! Naravno. Zapravo me zapanjilo kada sam otkrila da je ideja o ženskoj seksualnoj pasivnosti u velikoj mjeri konstrukt 19. stoljeća. Prije toga predodžba je bila gotovo suprotna: smatralo se da žene toliko žude za seksom da ih treba spašavati od njih samih, od njihove neobuzdane želje. I da, zato u knjizi imam popriličnu količinu dilda i sličnih predmeta.

Pa ipak, predodžba da muškarci žele seks a žene ga izbjegavaju preživjela je vrlo dugo.

Da, i uvijek mi se činila apsurdnom. Sjetite se samo filmova iz devedesetih i ranih 2000-ih: par odlazi u krevet, a žena se izvlači glavoboljom. Stalno se reproducirala ista predodžba – muškarac je taj koji želi seks, a žena ona koja ga uskraćuje. Sjećam se čak da je jedan od mojih prvih partnera podrazumijevao da je seks nešto što on želi i što bismo zato trebali prakticirati. Već mi je tada takva podjela uloga djelovala potpuno besmisleno. Nikada nisam prepoznavala stvarnost u toj ideji o muškoj želji i ženskoj nezainteresiranosti.

Zato je očito još uvijek važno reći da žene nipošto nisu seksualno pasivne, koliko god mi bilo apsurdno da to uopće treba naglašavati. Moj je dojam da su možda čak sklonije istraživanju i znatiželjnije od muškaraca. A mit o njihovoj pasivnosti vjerojatno je bio i vrlo prikladan narativ. Muškarci su se dugo kroz povijest bojali ženske seksualne moći i želje, možda upravo nečega u toj želji što je divlje i što nadilazi ono čemu sami mogu odgovoriti.

Kad govorite o djevojkama i mladim ženama danas, zvučite zapravo prilično optimistično. Jeste li?

Da, vrlo. Imam puno prijateljica koje su znatno mlađe od mene i fascinira me koliko dobro poznaju vlastite osjećaje i potrebe. Jasno znaju što žele, ali jednako tako i gdje su njihove granice, i znaju ih postaviti bez grubosti: ovo želim, ovo ne želim, žao mi je – i doviđenja. Naravno, ne govorim o svima, ali čini mi se da mlađe žene imaju neposredniji odnos prema vlastitim potrebama. Ne u smislu opsesivne zaokupljenosti sobom, nego jednostavno podrazumijevaju da imaju pravo nešto željeti, nešto odbiti i da se zbog toga ne moraju opravdavati. To me oduševljava. Nama je to bilo puno kompliciranije, premda je već našoj generaciji bilo lakše nego generaciji naših majki.

Što biste voljeli da čitatelju ostane nakon vaše knjige?

Voljela bih prije svega probuditi znatiželju – potaknuti ljude da sami istražuju povijest žena, otkrivaju kakvo su mjesto u njoj zauzimale i traže druge neobične priče, sve ono što još ne znamo. Jer tako dobivamo ne samo širu nego i potpuniju sliku prošlosti. Neke su mi žene rekle da su se nakon čitanja knjige jednostavno osjećale bolje jer su shvatile da u prošlosti nije baš sve bilo grozno. A ono što jest bilo grozno možemo nazvati pravim imenom, prihvatiti da je tako bilo – i krenuti dalje.