PRIKAZ KONCERTA

Razorno, mučno, ali katarzično: Još gori u Močvari priredili domaći koncert godine

16.11.2026 u 13:12

Dodajte tportal.hr u omiljene izvore

Aleksandar Stojković vratio se pred zagrebačku publiku projektom Još gori. Kroz dva sata hipnotičke svirke, rasprodana Močvara svjedočila je jednom od najboljih domaćih koncerata godine, od kojeg - bojimo se - bolja može biti samo večerašnja repriza

Dvadeset godina i nešto sitno prošlo je otkad smo se u zagrebačkom KSET-u prvi put susreli s hipnotičkom i čudesnom poezijom Aleksandra Stojkovića - ST-a. Njegov tadašnji projekt, Goribor, čijim smo nastupima kasnije svjedočili u još dva navrata, umakao je njegove nevjerojatno ekonomične, a opet razorne poetske skice života u masni trip hop ovitak, potpuno kompatibilan težini njihovih tema. Sam Stojković isporučivao ih je stoičkom kadencom, ispresijecanom povremenim tjelesnim grčevima koji ukazuju na to da ih je i sam debelo proživio.

Dvadeset godina stariji Stojković ukazuje nam se na pozornici rasprodane Močvare, u refleksu prigušenog crvenog svjetla, sijede brade i skriven iza šilterice, s istim tim konvulzijama. Kao da stalno želi zgrabiti mikrofon i stalak, zgužvati ih i zgnječiti, no stihovi su toliko moćni da nadvladavaju impuls za uništenjem te ga drže na životu. Ovoga puta projekt se zove Još gori – o njemu su nedavno detaljno progovorili u intervjuu za tportal – a lijevo i desno od ST-a, umjesto "ritma bez bubnjara", nalazi se najmoćniji domaći dvojac komorne, filmske i druge namjenske glazbe.

Prosvjetljenje kroz muku

Čine ga braća Alen i Nenad Sinkauz, koji prate Stojkovića već gotovo 15 godina, a debi albumom "Raj na zemlji" – te drugim albumom koji tek treba izaći, a sinoć je također temeljito promoviran – konačno uobličuju svoju suradnju u opipljivu formu. Već s uvodnom "Imali smo dogovor", Stojković i Sinkauzi iscrtavaju koordinate našeg večerašnjeg druženja: neće nam biti ugodno, jer svi se katkad nađemo u situacijama koje nam ST prezentira kao inserte iz života. One se ponavljaju, rijetko su ugodne, uglavnom su mučne, ali suočavanje s njima donosi prosvjetljenje.

Baš kao i glazbene vedute kojima ih Sinkauzi prate: one uglavnom kreću od ambijentalnog konflikta kontrabasa, gitara i elektroničkih ukrasa koje se postupno podižu do nevjerojatnih razina oniričkog transa kakav pamtimo, recimo, s nedavnog gostovanja Swansa u Boogaloou. U tom sveopćem mraku katkad proviri i malo humora, najkonkretnije u briljantnoj minijaturi "Ljubav iz pornića", u kojoj Stojković – komparirajući ratne filmove iz djetinjstva s pornićima ("za topovsko meso savršena prehrana") – dekonstruira svoju vječnu temu: besmisao rata.

Izvor: Društvene mreže / Autor: rabarbara

Rastavljanje i ponovno sastavljanje

Ipak, Još gori su najmoćniji kad dotaknu najcrnji mrak, kao u središnjem bloku koncerta u kojemu jeziva studija prijetvorne ljubavi "Ne treba mi ništa" preraste u "Trulo je" – na albumu tek kratku vinjetu, a na koncertu razvaljenu, gotovo osmominutnu elektroničku kanonadu u stilu Aphex Twina. Ovaj postupak trodimenzionalnog proširenja pjesama najfascinantnija je stvar kod koncertnog izdanja benda Još gori. Sinkauzi savršeno balansiraju između organski toplih i elektronički ledenih sredstava kako bi produbili emociju Stojkovićevih stihova, rastavljajući ih i ponovo sastavljajući u skladu s onim što pjesma pokušava prenijeti.

Nakon gotovo dva sata savršene svirke koju je – treba i to pohvaliti – rasprodana Močvara ispratila u gotovo grobnoj tišini, nije moguće izvući drugi zaključak nego da se Još gori s lakoćom penje na vrh godišnje liste domaćih glazbenih iznenađenja. Riječ je o materijalu i koncertnom iskustvu koje će živjeti dugo nakon što braća Sinkauz objese glazbala, a Stojković mikrofon o klin. Oni koji imaju sreće, to iskustvo mogu doživjeti na istom mjestu i večeras.