Što biste učinili da vam sutra jedan od roditelja postane nemoćan? Svjedno zbog čega - zbog starosti, teške bolesti, demencije, psihičkog poremećaja, nesreće ili nekog od bezbroj razloga zbog kojih čovjek može izgubiti sposobnost samostalnog života. Biste li imali emocionalne, financijske i organizacijske mogućnosti pobrinuti se za njega? Znate li uopće kako biste to uklopili u svoj život? Imate li ideje koliko biste se mogli brinuti? Koliko biste se mogli osloniti na ostale članove obitelji, a koliko na zdravstveni i socijalni sustav? I jeste li ikada ozbiljno razmišljali o tome što bi takva situacija učinila vašem roditelju, ali i vama, vašem poslu, egzistenciji, odnosima i budućnosti? Koliko biste dugo tako mogli živjeti? Barem dok je mama živa.

Upravo se takvim pitanjima, bez velikih deklaracija, moraliziranja i jednostavnih odgovora, bavi dugometražni igrani film redatelja i scenarista Josipa Lukića 'Danas je mama živa', neki dan premijerno prikazan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu. Riječ je o iznimno potresnoj, povremeno crnohumornoj i gotovo dokumentaristički realističnoj obiteljskoj drami, u kojoj Lukić i sam glumi Jakova, tridesetogodišnjaka koji se iz Zagreba mora vratiti u rodni Split kako bi se brinuo za majku Anticu (izvrsna Ksenija Marinković), čije je psihičko zdravlje ozbiljno narušeno.

Antica boluje, kako piše u opisima filma koje sam pronašla na internetu (u filmu se ne izgovara dijagnoza), od shizoafektivnog poremećaja, a njezino je ponašanje sve nepredvidljivije. Jakov pokušava održavati kakvu-takvu svakodnevicu, no majčina bolest ne zna ni za raspored ni za granice. Nakon osobito teškog noćnog napadaja, tijekom kojeg Antica razbije zahodsku školjku, po stubištu ispiše grafite o 'trofaznoj kurvi', ukrade susjedi cvijeće i iznese vrtni namještaj pred zgradu, gdje potom sjedi u spavaćici - postaje jasno da više ne može ostati kod kuće. Prizor je istodobno apsurdan i duboko uznemirujući jer koliko god bilo teško suspregnuti smijeh pred ženom koja u spavaćici stoluje pred zgradom okružena tuđim cvijećem, toliko je jasno da se iza te bizarne slike krije ozbiljna bolest i potpuna nemoć njezinih bližnjih. Slijedi hospitalizacija, ali ona je tek početak novog kruga problema.

Kaotične obiteljske svađe

Lukić pritom iznimno vješto gradi obiteljske odnose, otkrivajući njihovu složenost postupno, kroz usputne razgovore, svađe i naizgled nevažne pojedinosti. Jakovljeva sestra Matea (odlična Tihana Lazović) ima vlastitu obitelj i iscrpljujući posao u hotelu, na kojem katkad i prespava, u stalnom strahu da će ostati bez posla. Majku rijetko obilazi, no postupno saznajemo da je njihov odnos odavno opterećen zamjeranjima.

Matea tvrdi da je Antica bila loša majka, Antica da je kći ne voli. Kada Jakov sestru optuži da je bezosjećajna prema majci, ona mu uzvraća pitanjem gdje je bio svih prethodnih godina i ima li uopće pojma što je ona proživljavala s majkom. Oboje su bijesni, oboje imaju svoje razloge, a gledatelju postaje sve teže odrediti kome bi trebao dati za pravo. Što je, dakako, vrlo precizan opis onoga kako obiteljske svađe najčešće funkcioniraju.

Iz fragmenata razgovora saznajemo i ponešto o Antičinoj prošlosti, obilježenoj burnim odnosima s muškarcima, mogućim ranijim psihičkim teškoćama i raspadom braka. Jakovljev otac (kao i uvijek iznimno uvjerljiv Stojan Matavulj), koji sada živi s drugom suprugom, smatra da mu je Antica gotovo uništila život, dok Jakov sugerira da je možda bilo upravo obrnuto. Tu su i neriješena nasljedstva, imovinski sukobi, stan koji bi se možda mogao iznajmljivati, ali iz različitih razloga ne može, te teta Divna (Snježana Sinovčić-Šiškov), koja živi kat iznad Antice i sama se brine za nepokretnu staricu (Divninu i Antičinu majku?). Čini se da u toj obitelji svatko ima barem jednu staru zamjerku, jedan neriješen imovinski odnos i vrlo jasno mišljenje o tome što bi netko drugi trebao učiniti. S konkretnom pomoći ide nešto teže.

Mehanizam razorene obitelji

Sve su to naizgled usputni detalji, ali upravo kroz njih Lukić gradi zastrašujuće precizan prikaz mehanizma kojim bolest jednog člana obitelji postupno razara živote ostalih. Svatko ima svoje razloge zašto ne može pomoći. Neki su opravdani, neki možda nisu, a neki proizlaze iz davnih rana koje nitko nije zaliječio. Na kraju odgovornost ostaje Jakovu, čovjeku koji za nju ima najmanje kapaciteta, ali možda najviše volje.

Jakov, naime, djeluje ponajprije kao čovjek prisiljen odustati od vlastita života. U Zagrebu je studirao, pokušavao raditi i izgraditi nekakvu budućnost. Sada mu propada posao, drugi fakultet stoji na čekanju, novca nema, a obitelj mu ne pruža ni praktičnu ni emocionalnu potporu. Njegova egzistencijalna nesigurnost, paradoksalno, postaje razlog zbog kojeg se podrazumijeva da upravo on može žrtvovati sve ostalo. Nema stalni posao? Onda ima vremena. Nema djecu? Onda nema obveza. Upisao je drugi fakultet? To može pričekati. A može pričekati i njegov život, samo što se nitko osobito ne zamara pitanjem koliko dugo.

U toj iscrpljujućoj svakodnevici počinje se raspadati i njegovo strpljenje. Kada se na Anticu, koja ne može kontrolirati svoje simptome, izdere nešto u stilu: 'Oćeš više prestat s tim svojim glupostima?', gledatelj zna koliko je ta rečenica nepravedna. Ali istodobno razumije zašto ju je izgovorio. Jakov zna da majka ne može prestati biti bolesna. Zna i da njezino ponašanje nije stvar hira ili bezobrazluka. No u tom trenutku više nema snage reagirati drukčije. Njegova ljutnja nema pravu adresu pa se izlijeva na jedinu osobu koja je neprestano pred njim. Lukić nas pritom uvlači u emotivni prostor u kojem istodobno suosjećamo s bolesnom majkom i razumijemo sinove najružnije trenutke. Ljubav, briga, frustracija, ljutnja i krivnja isprepliću se do neprepoznatljivosti.

Upravo je u tome jedna od najvećih vrijednosti Lukićeva filmskog postupka. Njegova režija oslanja se na neposrednost, prirodnost dijaloga i izvanredan osjećaj za ritam svakodnevnih situacija, koje se često razvijaju u dugim, nelagodnim prizorima. Kamera je često nemirna i bliska likovima pa dodatno pojačava osjećaj da smo se zatekli usred tuđeg života, u trenutku u kojem bismo možda najradije pristojno zatvorili vrata i otišli. Montaža ostavlja prizorima dovoljno prostora da nelagoda naraste, a razgovorima da skrenu u neočekivanim smjerovima. Lukić pritom pokazuje izvrstan sluh za govorni jezik, za rečenice koje ljudi izgovaraju u afektu, za predbacivanja koja se ponavljaju desetljećima i za onu specifičnu vrstu obiteljskog razgovora u kojem se u roku od trideset sekundi može prijeći s pitanja tko će platiti račun na pitanje tko je kome uništio život.

Sjajna i kompleksna gluma

Tome itekako pridonosi i izvanredna glumačka podjela. Ksenija Marinković Anticu igra s fascinantnom mješavinom ranjivosti, nepredvidljivosti, prkosne energije i povremene nježnosti. Njezina Antica postupno prestaje biti osoba u očima svoje okoline, a postaje dvije stvari – problem i dijagnoza. Za obitelj, ona pomalo prestaje biti osoba, a postaoje odgovornost koju treba preuzeti ili izbjeći, za bolnicu postaje pacijentica koju treba zbrinuti. Ksenija Marinković pritom u Antici uspijeva sačuvati tragove žene koja je postojala prije bolesti, sa svojim karakterom, prošlošću, željama i problemima. Lukić joj kao glumački partner izvrsno parira, gradeći Jakova kao nervoznog, impulzivnog i sve iscrpljenijeg čovjeka koji se očajnički trudi održati privid kontrole.

Sjajni su i svi ostali, čak i u najmanjim ulogama. Nikša Butijer, primjerice, pojavljuje se kao vozač autobusa koji, iako mu je smjena završila, ipak preveze Jakova i Anticu do bolnice. Poslije ga ponovno vidimo u pozadini, dok se Jakov i Matea svađaju pred bolnicom. Taj mali čin dobrote, gotovo izgubljen u moru obiteljske i institucionalne nemoći, podsjeća da solidarnost postoji, ali i koliko je nedostatna kada ovisi o slučajnoj dobroj volji pojedinaca. Ujedno pokazuje koliko je Lukiću stalo do uvjerljivosti svijeta koji prikazuje, u kojem i ljudi koji se pojave na nekoliko trenutaka imaju vlastitu osobnost i život.

Hrvatska na psihijatriji

A onda dolazimo do sustava. Psihijatrijska ustanova u koju Antica dospijeva djeluje kao preopterećen pogon u kojem se individualna skrb svodi na lijekove, sedaciju i, kada pacijent postane previše uznemiren, fizičko sputavanje. Liječnici i medicinske sestre pritom djeluju kao ljudi koji rade u okolnostima u kojima nemaju dovoljno vremena, osoblja ni mogućnosti za drukčiji pristup. Ono što bi trebalo biti iznimka postaje rutina koja olakšava rad ustanovi, ali ne i život pacijentu. U takvim okolnostima pitanje dostojanstva bolesne osobe lako se izgubi među terapijskim protokolima i organizacijskim potrebama.

U svjetlu nedavne smrti Kristiana Josipa Periša nakon intervencije u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici, takav prikaz dobiva dodatnu, jezivu aktualnost. Film prikazuje drukčije okolnosti i znatno blaže postupanje, ali otvara pitanja koja sežu daleko izvan njegove priče. Što se događa kada se obiteljska nemoć susretne s institucionalnom? Kada se skrb pretvori u rutinu, a rutina u postupanje kojem je važnije održati red nego očuvati dostojanstvo čovjeka? I koliko je malo potrebno da se u preopterećenom sustavu, u pogrešnom trenutku i s pogrešnim ljudima, takva rutina pretvori u tragediju?

Najstrašnije u filmu 'Danas je mama živa' jest to što nitko ne mora biti osobito loš čovjek da bi se svima dogodilo nešto strašno. Lukić prikazuje društvo u kojem se odgovornost za bolesne i nemoćne prebacuje isključivo na obitelj, a zatim na onog njezina člana koji ima najmanje mogućnosti oduprijeti se toj odgovornosti. Pokazuje kako se stare obiteljske zamjerke pretvaraju u sadašnje prepreke, kako se ljubav troši pod teretom svakodnevne skrbi i kako ljudi, pokušavajući pomoći jedni drugima, postupno gube vlastite živote.

Na kraju ostaje tek naslovna konstatacija, istodobno utješna i porazna: danas je mama živa. To bi moralo biti dovoljno. A nije. Ni Jakovu, ni Antici, ni bilo kome tko se našao u sličnoj situaciji. Jer čovjeku, dok je živ, ipak treba nešto više od činjenice da je još uvijek živ. A nešto više trebalo bi ostati i onima koji se o njemu brinu.