"Dijete je ispod stola, smanjilo se i stanjilo koliko je tijelo dopustilo, povuklo je noge prema prsima, obujmilo ih tankim rukama. Grize pa cucla pa grize tkaninu hlača na koljenima. Već dvaput majka je šivala zakrpe." Uvodni kadar romana Ovdje počinje šuma (Fraktura, 2026.) Monike Herceg fiksira nas u uski prostor dječjeg straha i fiziološkog otpora svijetu: u svojem proznom prvijencu, ova nagrađivana pjesnikinja i dramatičarka odlučila se otisnuti u beskompromisnu, naturalističku potragu za odgovorima o tome kako se trauma i oskudica upisuju u stanice tijela.

Rezultat je jezično, stilski i sadržajno bespoštedna literarna rekonstrukcija djetinjstva obilježenog oskudicom i ratom, knjiga toliko gusta da je nemoguće čitati je bez radikalnih zastoja: autorica inzistira na "sporoj" recepciji – u svijetu koji teži rasapu i kaosu, čitanje ovog rukopisa funkcionira kao etički čin stvaranja novog smisla kroz mukotrpno sastavljanje krhotina iz prkosne prakuće njezina sjećanja.

Monika Herceg (Sisak, 1990.) odavno je prerasla okvire "mlade nade". Fizičarka po struci, prepoznata po snažnom društvenom angažmanu i feminizmu, te književnosti koja osobno iskustvo ne odvaja od šireg društvenog i političkog konteksta, dobitnica je niza nagrada – Goran za mlade pjesnike, Kvirin, Fran Galović, Slavić, Marin Držić, kao i međunarodnih "Mostova Struge" za njezinu debitantsku zbirku Početne koordinate.

U prozi romana Ovdje počinje šuma, Herceg zadržava gustoću svog pjesničkog jezika, ali ga rasteže do granica organskog; u njezinu svijetu vlaga jede zidove, miris rakije i octa miješa se s aromom tek pečenog kruha, a trauma se ne izgovara – ona se, poput "gelera u grlu", nosi u tijelu. Vješto gradeći kontrast između kuće kao mjesta krajnje nesigurnosti i šume kao mitskog utočišta u kojem, paradoksalno, počinje prava civilizacija suživota, Herceg nije samo ispisala priču o neimaštini, već i o univerzalnoj ženskoj snazi i majci koja s metalnom grabljačom u ruci drži kuću da se ne sruši pred patrijarhalnim gnjevom.

Njezina se potreba za dokumentiranjem "nevidljivih" života s ruba društva nastavlja i kroz njezin redateljski debi, dokumentarni film Joso koji prati svakodnevicu stanovnika na banijskom rasjedu koji nosi teret rata i potresa, zrcaleći motive iz njezina romanesknog prvijenca. S Monikom Herceg popričali smo o njezinu novom romanu, ratnom djetinjstvu i siromaštvu, odgovornosti intelektualaca u vremenu kada se nasilje i nepravda normaliziraju kroz dominantne političke i medijske narative, ekonomskom prekarijatu, klasnim privilegijima, odnosu centra i periferije te političkim pričama koje manipuliraju strahom, identitetom i kolektivnim traumama.

Dosad ste nas navikli na poeziju i drame koje tematiziraju transgeneracijske traume i patrijarhat. Što je u priči o "prakući" i djetinjstvu obilježenom ratom zahtijevalo upravo formu romana?

Unutarnji procesi pisanja često su neosviješteni. Knjige se u nama često pišu dulje i intenzivnije nego što traje sam proces proveden pred bjelinom stranice. Ovdje počinje šuma knjiga je koja se dugo pisala u meni, izbijala povremeno u neke druge tekstove, a ja sam posljednjih nekoliko godina isprobavala formu kratke priče kako bih produbila odnos s proznim tekstom. Kada sam bila spremna pustiti tekst da bude pametniji od mene, mogla sam napisati ovaj roman. I kada sam dovoljno naučila.

Godinama sam bježala od šume i vlastitog iskustva jer pisac mora moći ulaziti u vlastito iskustvo i iz njega izlaziti; mora i ono osobno promatrati kao bilo čije tuđe, kao materijal od kojeg je moguće graditi tekst. Zato mislim da mu se treba istodobno približavati i od njega se udaljavati. Bitno je, uz vlastite unutarnje glasove – a imamo ih mnogo, od glasova naših predaka do glasova nas samih u različitim životnim razdobljima – čuti i tuđe glasove, pounutriti ih dovoljno za neko, u idealnom slučaju, potpuno suosjećanje. Šuma je nastala onda kada je mogla postati potpuno moja i potpuno tuđa.

A mislim da roman nije nastao iz odluke da ću sada, eto, napisati roman; naprosto nisam imala ni energije ni vremena, uz dvoje male djece i neka turbulentna životna razdoblja, baviti se duljim tekstovima. To je opterećenje o kojem se vrlo malo govori, baš kao i ono egzistencijalno. A zašto baš sada? Zašto kuća, šuma, dijete u izbjeglištvu i roman? Možda je ta potreba došla zato što vidim da smo postali imuni na činjenicu da smo i sami imali takva iskustva.

Bez suosjećanja pristajemo na narative o migrantima, pristajemo na nasilje prema ljudima koji bježe iz ratnih zona, a mene to duboko boli i plaši. Oni koji imaju privilegije često nemaju nikakvu svijest o tome da su privilegirani. Ovo je moj maleni doprinos tome da shvatimo kako negdje postoje djeca koja žive u neimaštini, pokušavaju pronaći novo, privremeno mjesto života, ponekad i trajno, i da je najmanje što možemo pružiti im ruku bez zadrške. Još uvijek vjerujem da je književnost sposobna senzibilizirati društvo. Zato je ova moja šuma otvorena svima.

U tekstu se šuma pojavljuje kao međa, ali i kao prostor koji "ulazi" u kuću kroz dječju maštu. Što za vas osobno i literarno predstavlja ta granica gdje prestaje civilizacija (ili njezini ostaci), a počinje šuma?

Šuma je ovdje i mitski prostor, i prostor nade, i izmaštana sigurnost, kao i sjećanje na ono što je ostavljeno. Istodobno, kuća je prostor krajnje nesigurnosti: u kući je nasilje, u kući je vlaga, u kući je buka. Kuća je opasnost. Šuma je utočište. Kad sam odrastala, teško mi je bilo razumjeti riječ dom jer je bilo jasno da je kuća u kojoj živimo tek privremeno mjesto i da se jednog dana trebamo vratiti u tu šumom okruženu kuću.

Za mene je ona, kao i za dijete u romanu, bila mjesto koje nije bilo sigurno. Mitologija mojeg odrastanja bila je stvarna: šuma je rasla kako sam i ja rasla, daleko od mene.

Otuda je došla i potreba da šuma izraste u knjizi. Pitala sam se kako je uopće moguće da sam postala pripovjedačica, kako je moguće da sam o šumi znala toliko mnogo prije nego što smo se uopće vratili nakon rata. Rekla bih i da prava civilizacija počinje upravo u šumi. Kad god vidim stablo, u meni je osjećaj supostojanja i prijateljstva toliko jak da mu priđem, pozdravim ga, zagrlim. Stabla su nevjerojatna bića, a šuma je kompleksan organizam koji omogućuje život i pruža zaštitu bezbrojnim bićima, pa naposljetku i nama samima.

Nepotrebno je vraćati se na opća mjesta poput tvrdnje da su šume pluća Zemlje ili na činjenicu da stabla znatno snižavaju temperaturu gradova. Dovoljno je reći da je dokazano kako i kratko vrijeme provedeno u šumi podiže imunitet. A stabla međusobno komuniciraju korijenjem. Štoviše, brinu se jedna za druga, upozoravaju na opasnost i usmjeravaju resurse prema bolesnim stablima. Tek učimo što šuma zapravo jest. Ona je velika, predivna civilizacija koja o suživotu zna daleko više od mene. Trebamo učiti od šume.

Možemo li tu granicu onda čitati i šire, izvan književnog prostora, kao neku vrstu pukotine unutar same ideje civilizacije čije granice više nisu stabilne? Osjećate li da "šuma" – kao prostor bezvlašća, ili sirove prirode – u današnjem političkom diskursu više nije "tamo negdje", nego je postala dominantan način komunikacije, brišući granicu između civiliziranog dijaloga i nagonske agresije?

Rekla bih da nam je potrebna promjena paradigme. Mi smo uništavači. Ubijamo jedni druge na nezamislive načine, uništavamo prirodu, okrutni smo prema životinjama i prema ljudima. Mi smo ti koji, čini se, nisu naučili dovoljno ni nakon najgorih trenutaka čovječanstva. Istodobno, nemojmo zaboraviti da smo sposobni i za nevjerojatnu ljubav. U tome vidim razlog za nadu. Kada više nemate što ponuditi – a ovoj zemlji kao da se više nema što ponuditi osim krađe od strane vladajuće politike – tada glavni politički narativ postaje nasilje.

On s jedne strane huška, a s druge prijeti i proizvodi osjećaj nesigurnosti. Njegova je funkcija da nas paralizira, da se osjećamo nesigurno u vlastitim domovima i u javnom prostoru. Posljedica toga jest uvjerenje da izlaza nema. A ima ga. Uvijek ga ima. Nada leži u odgovornosti. Politika nije nešto što se događa mimo nas. Mi smo ti koji je sukreiramo, a država postoji zbog građana. To znači da moramo prestati biti pasivni.

U vremenu u kojem ratovi ponovno ulaze u svakodnevicu, vaš roman vraća nas u perspektivu djeteta koje rat doživljava iz pozadine. Zašto vam je bilo važno prikazati rat kao pozadinsku buku koja trajno mijenja dječju psihologiju?

Imali smo tri dojave o bombama u školi unutar tjedan dana i djeca su se ujutro budila uz riječi poput evakuacija i bomba. Neki su me dan pitala mislim li da će početi rat. Iznenadilo me to pitanje. Mi ozbiljno razgovaramo o svemu i nastojim im objasniti sve nedoumice o svijetu koje imaju sa svojih osam i devet godina. Rat je pozadinska buka koja nas sve mijenja, čak i kada naizgled nismo izravno uključeni. Jer rat je sila koja djeluje na daljinu i kroz vrijeme. Tek sam pišući ovaj roman osvijestila koliko sam toga i sama uzimala zdravo za gotovo, ne pitajući se kakve je tragove ostavilo na meni.

Činjenica je da smo deset godina živjeli u prognaništvu. Činjenica je da je moj otac imao teški PTSP, da je bio branitelj Domovinskog rata. Pokušao si je oduzeti život. Kad je umro, a ja sam imala petnaest godina, mama je ostala sama s nama koje je trebalo školovati, bez primanja. Završila je osam razreda osnovne škole i nikada nije radila nakon što je počeo rat i nakon što nas je rodila, zapevši s nama u prognaništvu.

Ne govorim ovo zato što mislim da moja priča zaslužuje neko posebno mjesto. Mi smo država s mnogo ovakvih priča. Ali mislim da je vrijeme da o svemu tome počnemo razgovarati svjesni trauma koje su nastale, i to na drukčiji način od huškačkog nacionalizma. Moramo razgovarati i promišljati rat imajući na umu kako iscijeliti njegove posljedice. Bez toga zlo nikada neće prestati, jer nezacijeljenim ranama najlakše je manipulirati. A meni je dosta manipulacije u ime domoljublja.

Ne pristajem ni na narativ da smo većinski zli i da smo ono što piše po internetu i riga mržnju. Nismo. Bolji smo od toga. Želim samo da to počnemo pokazivati, da pokažemo kako nas, onih koji nisu mržnja, itekako ima i da državu možemo izgraditi i na zdravim temeljima.

Rat nije samo bomba koja padne ili metak koji pogodi nekoga u izravnom sukobu. Rat djeluje i na daljinu, i kroz vrijeme. Njegove posljedice osjećaju se generacijama poslije. Da bi te rane zacijelile, potrebno je mnogo vremena, ali i nježnosti. Ja radikalno vjerujem u nježnost, jednako kao što vjerujem i u otpor. Jedno ne negira drugo, nego ga podupire. Jedno radi za drugo. Reći odlučno 'ne' jednako je važno kao i reći 'da'.

U tekstu su snažno prisutni mirisi, tjelesne funkcije i fiziologija svakodnevice. Koliko je za vašu estetiku bitan taj naturalistički prikaz tijela kao mjesta gdje se trauma fizički upisuje?

Sve je u tijelu. Naše traume, osobito one potisnute, naše brige, stres i anksioznost, sve se to upisuje u naše stanice, u naš organizam. Zato je tijelo u knjizi mjesto na kojem se sve susreće, jer ono reagira čak i kada mi ne možemo. Ljudi su čudesna bića, to ću ponoviti. Kao što je čudesan i svemir u kojem se nalazimo, kao što je čudesna i priroda u cjelini.

Dotaknimo se malo i jezika – jezik romana značajno se mijenja, od dječje percepcije prema artikuliranijoj, ali i sumnjičavijoj svijesti. Kako ste gradili taj prijelaz?

Možda je to pjesnička svijest, ali jezik je za mene prvi i najvažniji alat. Puno sam se mučila dok nisam pronašla jezik ove knjige. Htjela sam da bude otvorena čitateljima, da se ta priča, poput usmene književnosti, vrati onima kojima pripada. Svi smo mi pripovjedači, za početak vlastitih sjećanja. A priča ima nevjerojatnu moć – i iscjeljujuću moć i moć promjene.

Sve što živimo na neki je način narativ, a onaj tko posjeduje narativ, tko ga kreira, taj stvara i sadašnjost. To vrijedi za političke narative jednako kao i za naše osobne. Postanimo toga svjesni. Postanimo pripovjedači vlastitih priča kako nas netko drugi ne bi ugurao u narative koje ne želimo živjeti.

Ako je, kako kažete, onaj tko kontrolira narativ ujedno i onaj tko oblikuje stvarnost, kako se suprotstaviti trenutku u kojem se nasilje i nepravda sve češće normaliziraju upravo kroz dominantne političke i medijske narative? Gdje vidite odgovornost javnih intelektualaca i što njihova sve češća šutnja govori o našem društvu?

Šutnja nas neće spasiti, da citiram Audre Lorde. Možemo se prisjetiti i kanonske pjesme koja se pripisuje Martinu Niemölleru i njezina završetka, nakon sve te šutnje: Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni. Jedino ispravno za sve nas jest biti na strani istine. Prozvati agresore. Ovih dana pratim svjedočanstva sudionika Globalne flotile solidarnosti, priče o zlostavljanju aktivista koji su pokušali dopremiti pomoć u Gazu. Gaza je otvorena rana, genocid traje i dalje. Libanon.

Pratim studentske prosvjede u Srbiji. Pratim Gruziju. Sjedinjene Države. A možemo doći i do vlastitog dvorišta. Do broja femicida, disfunkcionalnog sustava, svih afera, opljačkanog zdravstva, HRT-a, siromaštva, inflacije, revizionizma, fašizma...

Hoću reći, toliko je toga da si nitko ne može priuštiti šutnju. Ako netko i misli da može, na kraju će, zaista, doći i po njega. O ženskim pravima i, primjerice, pravu na pobačaj ne čujem kolege da govore, što me boli jer i oni imaju sestre, kćeri, imali su i imaju majke. Ali ne misle da ih se to tiče, a to samo znači da ne vide dalje od vlastitih privilegija. I opet smo kod privilegija. Svi mi imamo odgovornost koja dolazi s glasom. Misliti drukčije znači zavaravati samoga sebe.

S obzirom na vaše obrazovanje u fizici i sklonost da društvene fenomene i kozmos promatrate kroz prizmu znanstvenih zakonitosti, što fizika i entropija govore o otporu postupnom rasapu smisla, zajedništva i orijentacije u svijetu?

Možemo govoriti o entropiji. Ali možemo govoriti i o onom nevjerojatnom smislu i ljepoti s kojima je sve u svemiru složeno. Od kvarkova do galaksija. Sve je postavljeno tako da funkcionira, sve je poput jedne nevjerojatno velike priče, romana ako hoćete, u kojem je na svakoj stranici ispisano neko čudo, na najljepši i najelegantniji mogući način. Zato mi činjenica da o tome znam ponešto, s jedne strane, omogućuje skromnost pred tim zasad beskrajnim svemirom kojemu ne znamo granice, a s druge strane daje povjerenje u ljepotu i smisao.

Smisao je daleko teže pronaći nego besmisao, što ne znači da trebamo upasti u tu zamku. A svemir je samo čudesan i smislen. Na kraju krajeva, bez obzira na to što smo često sposobni za nezamislivo zlo, i ljudi su smisleni i čudesni. Imamo jezik kojim smo ovladali pričama, a priče mogu sve. Mogu plašiti, mogu liječiti, kroz priče možemo učiti, sanjati i prenositi znanje. Zajednica. To je ono čemu se također trebamo vratiti. Nema nas bez drugih.

Ovdje smo ponajprije ne zato što možemo, kako smo već zaključili, mrziti, nego zato što volimo. Ustrajmo svakoga dana na nježnosti. Prema Drugome. Susjedu, suradnicima, obitelji. Zamijenimo poneku ustaljenu grubost ili ravnodušnost malim činom nježnosti.

Nisam od onih koji će zanemariti početne uvjete; nismo odgovorni za sve što nam se događa. Ali za ove male stvari, za to hoćemo li ujutro probuditi svoju djecu zagrljajima i svakoga im dana reći koliko su predivna, hoćemo li prema drugima djelovati s ljubavlju bez obzira na okolnosti u kojima živimo, za to snosimo odgovornost. Mi možemo svakoga dana izabrati biti bolji ljudi.

Postoji li u fizici (ili u vašem romanu) proces koji je suprotan entropiji – nešto što unatoč raspadu teži ka samoorganizaciji i stvaranju novog smisla? Može li se književnost shvatiti kao taj "negativni entropijski proces"?

Ljubav. Čak i kada se nazire tek u krhotinama, u potrebi da se život barem malo poboljša, ljubav je sila koja može promijeniti mnogo toga, koja može ponovno sastavljati. A književnost je za mene most prema razumijevanju Drugoga, prema suosjećanju. Bez toga nema odnosa, nema zajednice, nema društva kao takvoga. Antropologinja Margaret Mead rekla je da civilizacija počinje onoga trenutka kada pronađemo zacijeljenu bedrenu kost, jer je to značilo da se netko brinuo za slabijega. Mi nismo ljudi ako nemamo tu brigu jedni za druge.

Književnost je dobro mjesto na kojem se klica te brige može posaditi. A iz tog suosjećanja raste mnogo toga. Možda je važno i to da ne moramo nužno preokretati procese. Ako je entropija stalna, možda samo treba reći: u redu. Ali stalan je i rast. Uvijek možemo graditi, bez obzira na sve.

U vašem se radu često otvara pitanje tijela, patrijarhata i društvenih normi koje ga oblikuju. Proširimo li to na širi društveni okvir, kako gledate na današnje slabljenje sekularizma pod pritiscima religijskih i konzervativnih politika? Postoji li još uvijek prostor za autentični sekularizam?

Gdje ima volje, ima i načina. Problem nikada nije u vjeri. Ona je ljudska potreba, duhovna potreba. Problem nije ni u nečijem, pa ni u mojem odnosu prema Bogu. Problem je u institucijama koje su profitirale na ljudskoj potrebi da vjerujemo, a potom tom potrebom i manipuliraju. Vjera, ljubav i domovina nisu ničije vlasništvo. To nisu pojmovi koje je moguće privatizirati.

Oni pripadaju svima i ne želim pristati – a mislim da nitko od nas ne bi trebao pristati – na to da se njima manipulira, da ih se iskorištava, definira u nečije ime ili instrumentalizira za zlo. Ova se zemlja krade više od trideset godina u ime domoljublja.

Gdje vidite granicu između legitimne uloge države i trenutka u kojem ona počinje djelovati protiv vlastitih građana?

Država je tu zbog naroda, a ne obrnuto. Samim time, njezina legitimna uloga prestaje onoga trenutka kada počne djelovati protiv građanki i građana. Tada prestaje biti ono što bi država trebala biti i postaje neprijatelj vlastitog naroda. To više nije odnos države i građana, nego svojevrsni unutarnji rat u kojem sustav opresivno djeluje nad pojedincima. A tada se treba braniti, pa i od vlastite države. I graditi ispočetka.

Često govorite o iskustvu odrastanja na selu i u siromaštvu, a posljednjih godina kao da se ponovno otvorio prostor za takve priče u književnosti. Zašto se i dalje tako rijetko čuju glasovi ljudi koji dolaze iz nepriviligiranih sredina i što to govori o hrvatskom kulturnom prostoru?

Postoji taj mit da se odjednom opet piše o selu. Onda slijedi drugi mit – opet o siromaštvu, kao da je to sada in. To sam i sama slušala o vlastitim knjigama. A dovoljno je pogledati romane koji se doista bave životom na selu u siromaštvu – jer bilo je i bogatih seljaka – ili odrastanjem u nepriviligiranim uvjetima koji, budimo iskreni, rijetko stvaraju buduće pisce, pa da shvatimo koliko je takvih priča zapravo malo. Zašto onda stalno slušamo tu floskulu: "Zašto opet o tome?" Zato što one s privilegijima boli vidjeti nešto drukčije.

Žulja ih činjenica da ta igra više nije rezervirana samo za one s takozvanim pedigreom, nego da i neka neobrazovana Monika sa sela, koja je odrasla u siromaštvu, može imati što reći. Nitko tko ima privilegije ne voli ih gubiti. Ali kada nema vertikalne prohodnosti, a nje je u kulturi sve manje, postajemo zatvoreni sustavi. Kultura postaje sama sebi svrha, a ja i dalje vjerujem da je njezina društvena vrijednost mnogo šira od privilegiranih krugova koji jedni drugima dobacuju lopticu. Vjerujem da je i svrha književnosti mnogo veća od toga.

Zamislite društvo u kojem oni koji doista imaju talent i inteligenciju imaju i priliku. Ne bi li tada društvo vodili sposobni, a ne podobni? Činjenica je da privilegirani često čuvaju svoje pozicije i ne otvaraju vrata drugima, dok oni koji dolaze iz drukčijih okolnosti nerijetko prvi pruže ruku. A onda dolazimo i do prekarijata. Mnogi – od udruga u kulturi do izdavača i institucija – eksploatiraju ljude u ime visoke kulture. Ako ste dovoljno privilegirani, možda vas neće zanimati radite li za dvjesto eura više ili manje.

Ali nama koji od toga plaćamo kredite, stanarine i režije, pomažemo roditeljima, uzdržavamo djecu i nemamo se kamo vratiti ako zagusti, to je golema razlika. Dok jedni ne osvijeste poziciju drugih, ne znam možemo li se pomaknuti. A osvijestiti znači i prihvatiti da se može raditi manje, a poštenije platiti sve koji u tom radu sudjeluju.

Kako objasniti paradoks društva u kojem raste potreba za kontrolom a istodobno slabi volja za djelovanjem, i kakvu ulogu u tom procesu ima emocionalno zasićen medijski prostor?

Pa nije li to idealna situacija za one koji zapravo žele eksploatirati? Uzimaju sve, kontrolirajući i narative i djelovanje pojedinaca i kolektiva, a pritom ne moraju učiniti gotovo ništa. Dapače, kradu pod stalnim diverzijama. Moramo osvijestiti jednu stvar: dok se naivni svađaju oko zrnja koje im se baci, drugi su pokrali naš novac, našu državu i naše resurse te si, u ime domoljublja, osigurali lagodan život za generacije svojih potomaka.

Moramo prestati biti naivni. Mene doista ne zanima Jugoslavija. Umrla je iste godine kad sam se ja rodila. Ali zanima me zašto je gotovo sve što je tada izgrađeno danas uništeno. Zanima me zašto se više ne gradi i ne proizvodi. Što se događa s obrazovanjem? Što se događa s obnovom nakon potresa?

Skoplje je nakon razornog potresa obnovljeno u rekordnom roku, a Petrinja i ostatak Banovine ili Banije, kako god želite, i dalje stoje razrušeni, evo već šestu godinu. Istodobno, iznova izlaze na vidjelo milijunske krađe i afere povezane s obnovom. To me zanima! Zanimaju me prava. Zanimaju me moja djeca i njihova prava. Zanimaju me moji honorari, moji liječnički pregledi za koje svakoga mjeseca izdvajam novac kroz zdravstveni sustav, a ne mogu ih dočekati. Zanima me moja mirovina koju, kako stvari stoje, možda nikada neću vidjeti.

Odgovornost medija trebala bi biti veća. Ali tu se ponovno vraćamo kapitalizmu i kliku kao jedinom mjerilu vrijednosti, kao i profitu. Dok god igramo po tim pravilima, moral ostaje po strani, a s njim i odgovornost. No za sve to potrebno je vrijeme, a hiperprodukcija nam ga ne daje. Kapitalizam nas je uvjerio da vremena nemamo, što je možda najveća podvala od svih. Imamo vremena biti duboki. Imamo vremena usporiti. Samo toga moramo postati svjesni. Da se prisjetimo Havela: nada nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako će završiti. Moramo vratiti smisao.

Često govorite o nesigurnosti, prekarijatu i životu bez zaštitne mreže. Kako takav osjećaj stalne ugroženosti utječe na vaše mentalno zdravlje i svakodnevni život? Ako je naš svijet – kako sugeriraju i fizika i vaša književnost – u stanju neizbježne entropije i stalnog rasapa, gdje vi osobno pronalazite 'točku otpora'?

Moja je anksioznost najdublje vezana uz stalan strah od siromaštva. To je nešto toliko duboko upisano u mene da često vrlo živo osjetim pomisao kako će mi djeca biti gladna, čak i onda kada objektivno možda mogu malo odahnuti. Ali u ovoj prekarnoj sadašnjosti svi smo mi tek nekoliko koraka udaljeni od toga i upravo je to ono što me plaši.

Ta stalna nesigurnost rada u kulturi, nepostojanje ikakve sigurnosne mreže ili zaleđa, stan i režije koje treba platiti, činjenica da svojoj djeci želiš omogućiti ono što sam nisi imao, a pritom, evo u mom slučaju, odvesti i majku na more na koje nikada nije išla – sve to mentalno zdravlje, a vjerojatno i zdravlje tijela, drži na rubu neke stalne eskalacije. Tu je i osjećaj da si neprestano pred burnoutom, pa se onda ponekad burnout doista i dogodi.

A dok dođem do javnog pritiska, vrijeđanja i prozivanja na opskurnim portalima – neki je pop, primjerice, na TikToku javno "prao" moje grijehe, svašta čovjek doživi – pa do fotografija spolovila i poruka o istjerivanju đavla iz mene koje stižu u inbox, na to sam već oguglala. Da prostite, j**e mi se. Imam važnijeg posla. Pokušavam preživjeti tjedan po tjedan. Ne raspasti se. Ostati psihički stabilna. Kako zapravo nemam ništa osim kredita na trideset godina, nemam bogznašto ni izgubiti. Ali u tome postoji i neka vrsta slobode.

Krenuli smo od priče o 'prakući' i djetinjstvu. Što bi za vas danas, nakon svega što ste ispisali i proživjeli, značilo 'biti kod kuće' u svijetu u kojemu šuma – ili kaos – stalno prijete da nas progutaju?

Putem shvatimo da su naše kuće zapravo ljudi. Ali mislim da to ne možemo doista razumjeti bez sigurnog doma nad glavom. Dom, siguran prostor, vlastita kuća ili stan u kojem vam nitko neće svakoga mjeseca podizati stanarinu, stan iz kojeg vas neće iseliti s djecom jer ga vlasnik prodaje, golemi su privilegij, ali i nužnost za stabilnost i mir. Ako imate stan koji ste naslijedili, drukčije razmišljate.

Ne živite u stalnom strahu i imate vlastiti prostor iz kojeg donosite mnoge životne odluke na sasvim drukčiji način. Ako imate kuću na moru u kojoj provodite ljeta, posjedujete privilegij kakav mnogi ne mogu ni zamisliti. Ili je barem ja ne mogu, jer sve do prije nekoliko godina nisam ni ljetovala.

Možda se zato znate odmarati i možda se doista i odmorite. Ja se ne znam odmarati. Ne znam se opustiti jer neprestano brinem kako ćemo izgurati sljedeći mjesec, sljedeću godinu. Istodobno, potpuno sam svjesna da me činjenica da sam, uz bratovo sudužništvo, uspjela podići kredit za stan ipak svrstava među privilegirane. Barem sam to uspjela. I upravo to govori nešto o poremećenom društvu u kojem živimo. Pritom, i uz najveći avans koji ćete dobiti za roman, možda ćete pokriti mjesec dana životnih troškova, premda ste tu knjigu pisali godinama.

Zato bi za mene "biti kod kuće" možda značilo imati sigurnost. Pravu, podržavajuću sigurnost. Ne osjećati da vas nekoliko pogrešnih koraka može ponovno dovesti na rub beskućništva. Ali, opet, kuća su zapravo ljudi. Za mene su to i ljubav koju imam, moji prijatelji, moj partner, moja obitelj. Ljubav je uvijek kuća. Ona je temelj na kojem je moguće graditi sve ostalo. Nisam pesimistkinja, samo sam ponekad jako umorna. Kuću možemo uvijek graditi. Zajednica može biti oslonac pojedincu. U tom zajedništvu leži naša sigurnost i u to sam potpuno sigurna.

U vašim se odgovorima neprestano vraćaju isti motivi – zajednica, pripadanje, ljudi koje društvo često ne vidi i mjesta koja ostaju izvan fokusa. Upravo ste završili i svoj prvi kratki dokumentarni film Joso. Zašto ste osjetili potrebu da te priče ispričate upravo filmom i što vam je režija omogućila što književnost možda nije mogla?

Film govori o mom susjedu Josi koji, kao i mnogi ljudi na Banovini, živi u siromaštvu i jedva spaja kraj s krajem, a ipak ostaje optimist. Govori i o nježnosti odnosa koji imamo. Joso je za mene poput člana obitelji i mnogo znači mojoj mami koja i dalje živi u selu. Kako sama kaže, nije sama jer je on gore. Stalno se vraćam svojim selima. Vraćam se raditi u svoje nekadašnje škole, raditi s djecom, među tim ljudima i s tim ljudima.

Želim pričati priče tih ljudi i tih mjesta, ali sam s vremenom shvatila da moj književni jezik to ne može učiniti na način na koji želim. Film može. Zato sam učila. I evo nas, Joso sada započinje svoje putovanje. Nadam se da će gledatelji u njemu prepoznati svu toplinu i nježnost koju je moguće sačuvati čak i u samoći i siromaštvu.