Roman, između ostalog nagrađen i Nagradom EBRD-a, ispripovijedan je iz perspektive triju likova, među kojima su žena sa sindromom zaključane osobe i transrodni muškarac. Bodrožić gradi priču oko različitih oblika zarobljenosti u vlastitom tijelu i društvenih očekivanja.

'Naše tijelo na neki je način politička igra i na njega možemo gledati kroz prizmu politike. Pritom mislim i na žensko i na muško tijelo jer patrijarhat oduzima svima – premda ženama još uvijek neusporedivo više', ističe Bodrožić u razgovoru s novinarkom Anom Jurc, objavljenom na portalu RTVSlo.

'Transrodni ljudi ne mogu odgovoriti na napade'

Važan kontekst nastanka romana bila je ratifikacija Istanbulske konvencije u Hrvatskoj 2018. godine i tadašnje polemike oko pojma roda. Bodrožić se prisjeća zaoštravanja napada na transrodne osobe i osjećaja da o tome treba pisati.

'Razne manje desničarske skupine tvrdile su da konvencija pod krinkom zaštite žena u pravni sustav uvodi takozvanu teoriju roda; u to vrijeme zato su se zaoštrili napadi na transrodne osobe. To mi se činilo strašno tužnim jer sam znala da transrodni ljudi zapravo ne mogu odgovoriti, a da si time ne nacrtaju metu na leđima. Pomislila sam: ta će populistička histerija proći, ali prije toga dogodit će se još mnogo nasilja. Bilo mi je važno napisati nešto o toj temi, ako ni zbog čega drugog, onda zbog mojih transrodnih prijatelja i poznanika.'

Na pitanje zašto transrodnost izaziva tako snažne reakcije i kod ljudi koji osobno ne poznaju nijednu transrodnu osobu, Bodrožić odgovara:

'Mislim da ljudi većinom nisu zli ni pokvareni i da transrodnim ljudima ne žele smrt. U pravilu ne poznaju nikoga tko je trans i ne znaju si to objasniti pa ih je strah. Iza mržnje uvijek stoji strah i strah je ono s čime se moramo suočiti. Po meni je to vrlo jednostavno pitanje.'

Tolerancija kao juha od brokule – jedeš jer nema druge

Bodrožić se protivi i tome da se 'Sinovi, kćeri' opisuju kao poziv na veću toleranciju u društvu.

'Ljudi često mašu riječju tolerancija, a da ne razmisle što ona zapravo znači. Tolerancija za mene znači da samo podnosiš nekoga koga zapravo mrziš. Kao kad stvarno ne voliš juhu od brokule, ali nema druge pa ponekad moraš pojesti i nju', kaže kroz smijeh i dodaje: 'To jednostavno ne mogu stavljati u isti koš s ljudskim odnosima. O stvarima treba razmišljati malo dublje i pustiti ih da budu ono što jesu – svi odnosi među ljudima su ravnopravni, mi ne toleriramo druge niti drugi toleriraju nas.'

Jedna od središnjih tema razgovora je i način na koji se patrijarhalni obrasci prenose između generacija, osobito kroz odnos majki i kćeri. Bodrožić govori o paradoksu u kojem majke žele zaštititi kćeri od svijeta za koji znaju da će prema njima biti stroži, a upravo ih takvom zaštitom počinju sputavati.

'Majke bi ponekad jednostavno htjele zaštititi svoje kćeri. Pokušavaju im slomiti krila kako bi ih sačuvale od svega lošeg što ih čeka u životu. Time ih, naravno, uništavaju, ali njihovo ponašanje često proizlazi iz – neosviještenog – straha od onoga što čeka djevojke. Sa sinovima je drukčije, majke im puno lakše kažu neka odu i iskuse svijet. Razlog za ta dvostruka mjerila ponovno je, naravno, patrijarhat.'

<<< Ivana Bodrožić za tportal: Samo pokušavam shvatiti ono što mi izmiče >>>

O moliteljima i festivalima menstruacije

Govoreći o tome je li današnje društvo bolje ili lošije nego prije pandemije, Bodrožić izdvaja dvije istodobne i suprotstavljene tendencije u Hrvatskoj.

'S jedne strane postoje festival menstruacije, povorke ponosa u Zagrebu, Splitu i drugdje po zemlji koje prolaze bez problema; u nekoj stidljivoj sferi javnog života prisutni su i pripadnici LGBTQ zajednice. Toga prije deset godina nije bilo, prije dvadeset još manje. S druge strane imamo i subotnje molitve da žene više ne bi pobacivale, da bi muškarci bili duhovni autoriteti u obitelji i slično. Toga prije nije bilo.'

Tehnologija je, smatra, zaoštrila sukobe 'između dvaju tabora koji jedan o drugome zapravo ništa ne znaju'. Unatoč tome, njezin je dojam da je u javnom prostoru došlo i do određenog napretka.

'Što se tiče javne sfere, rekla bih da je situacija ipak malo bolja nego prije. Nekada nitko tko je na bilo koji način bio povezan s establišmentom nije mogao javno priznati da je gej; danas više nije tako. Sasvim je moguće i da se varam. Prije nekoliko godina spomenute subotnje molitve bile su samo u nekoliko hrvatskih mjesta, danas su u dvadeset i tri. Dvadeset i tri!'

Bodrožić pritom naglašava da 'Sinove, kćeri' nije pisala kao aktivistički projekt niti zato što je tražila društveno provokativnu temu.

'Nijedan svoj roman nisam napisala zato što sam osjećala potrebu aktivirati se i oglasiti u vezi s određenom temom. Uvijek je sve proizlazilo iz mene. Na kraju se radi o tome što te natjera na plač ili na smijeh, to je sve.'

Važno joj je bilo i da u romanu nikoga ne osudi unaprijed niti da likove jednostavno podijeli na krivce i žrtve.

'Bilo mi je jako važno ne samo napisati tu knjigu nego i da u njoj nikoga ne osuđujem. Zato su je čitatelji vjerojatno relativno dobro prihvatili – jer u njoj nema nikoga tko bi morao preuzeti svu krivnju i zauvijek biti stavljen u ladicu, označen kao krivac. Svi smo dio iste priče.'