Krajem osamdesetih u tekstilnoj industriji diljem bivše Jugoslavije radilo je gotovo 500 tisuća žena. U tvornice su dolazile pješice ili biciklom, mnoge su radile i noću, a industrija je ostvarivala velik izvoz. Unatoč tome, njihove su plaće bile među najnižima.

Tvornice su radnicama nudile menze, ambulante i druge usluge. Neke su imale kupaonice i klimatizaciju, a u socijalističkoj Jugoslaviji postojali su i takozvani rodni ugovori te su uvažavali obaveze žena kao radnica, majki i supruga. Većina je tvornica nestala devedesetih, a s njima su nestala i radna mjesta, kao i štednja u tvorničkim bankama te mogućnost dostojne mirovine.

O tim ženama, od makedonskog Štipa do sinjske Dalmatinke, piše talijanska povjesničarka Chiara Bonfiglioli u knjizi 'Žene i industrija na Balkanu: Uspon i pad tekstilne industrije u Jugoslaviji', objavljenoj u nakladničkoj kući Srednja Europa u prijevodu Dore Kosorčić Januš. Nekoliko je godina istraživala u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Sjevernoj Makedoniji, razgovarajući sa ženama koje su nekoć radile u tekstilnoj industriji.

'Glasovi sugovornica bili su temelj knjige. U razgovorima o tadašnjim uvjetima rada uočila sam da se stalno vraćaju socijalističkoj prošlosti te radnim i socijalnim pravima koja su nekoć imale kao radnice i zaposlene majke. Pomislila sam da tu ima materijala za knjigu jer sam u različitim državama slušala vrlo slične priče, iako su bivše radnice bile različitog podrijetla, etničke pripadnosti i generacija', kaže Bonfiglioli.

Žene kao rezervna radna snaga

U dijelu knjige posvećenom Hrvatskoj Bonfiglioli donosi razgovore s bivšim radnicama i radnicima pulske Arene, Varteksa, Kamenskog, Dalmatinke i Metke. Iz njihovih je svjedočanstava vidljivo koliko su niske bile plaće u takozvanim ženskim industrijama.

'Jedan od glavnih razloga bila je rodna podjela rada, koja je postojala i u socijalističkoj Jugoslaviji. Na žene se gledalo kao na, mogli bismo reći, rezervnu armiju radne snage. Formalno su imale jednaka prava kao radnice i majke te su masovno mobilizirane u prvom valu poslijeratne obnove i industrijalizacije. No nakon raskida sa Sovjetskim Savezom i uvođenja samoupravljanja pojavila se tendencija otpuštanja žena jer su ih smatrali manje produktivnima zbog čestih izostanaka – rodiljnog dopusta, ali i bolovanja radi skrbi o djeci. Rad Susan Woodward ključan je za razumijevanje tog pitanja', kaže Bonfiglioli.

Ženski se rad, dodaje, smatrao sporednim, a muškarci su bili viđeni kao glavni hranitelji obitelji.

'Političarke u Jugoslaviji ipak su nastojale uspostaviti sustav u kojem oba partnera zarađuju te osigurati jednako vrednovanje ženskog rada. Bezbroj je govora Vide Tomšič u kojima se zauzimala za prava žena kao radnica, a ne samo kao supruga ili majki. No stopa zaposlenosti žena nikada nije dosegnula razinu Istočne Njemačke ili drugih socijalističkih zemalja jer nije bilo dovoljno radnih mjesta čak ni za muškarce. I u kasnom socijalizmu prosječna stopa zaposlenosti žena iznosila je 38 posto, uz goleme razlike između najrazvijenijih i najmanje razvijenih republika', kaže.

Tekstilna industrija ovisila je o ženskom radu

Tekstilna industrija smatrala se 'lakom' i nije imala strateško značenje, premda je zapošljavala žene diljem bivše države. To je, smatra Bonfiglioli, bio još jedan razlog njihova nepovoljnog položaja.

'Treći je čimbenik bila globalna konkurencija. Uključivanjem u svjetsko tržište jugoslavenska je tekstilna industrija morala postati konkurentna. Cijene proizvoda morale su biti konkurentne na domaćem i svjetskom tržištu, osobito otkako su jugoslavenske tvornice od 1970-ih počele proizvoditi za Zapadnu Njemačku i druge zapadne zemlje. Tada je ovisnost o cijenama na svjetskom tržištu postala znatno veća. To je bio jedan od razloga propasti tekstilne industrije krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, kada se postjugoslavenske države više nisu mogle nositi s konkurencijom iz istočne Europe i Azije', kaže.

Unatoč niskim plaćama, odlazak žena u tvornice bio je svojevrsna društvena revolucija.

'U počecima, osobito u ruralnim sredinama, smatralo se 'nemoralnim' da žene odlaze iz kuće raditi u tvornicu i zarađivati. Gledalo ih se sa sumnjom, osobito zato što su pojedine tvornice imale treću, noćnu smjenu. No vlastita je plaća mladim ženama davala izniman osjećaj samostalnosti i moći. Jedna radnica iz sela pokraj Sinja rekla je: 'Da sam ostala na selu, što bih imala tamo? Ne bih ništa. Ovako sam ja sa 18 godina bila svoj gospodar. Sve sam mogla'', ističe Bonfiglioli.

Noćni rad i dolazak biciklom smatrali su se nemoralnima

Jedna sugovornica u knjizi kaže da su djevojke zaposlene u tvornicama izbjegavali, a majke djece koje nisu radile govorile su im da se ne druže s njima. Čak se i dolazak biciklom na posao, kada je on mnogima bio jedino prijevozno sredstvo, smatrao nemoralnim. Mnoge su radnice na posao išle pješice.

U tekstilnim su tvornicama siromašne djevojke sa sela, udovice i samohrane majke nalazile siguran i stabilan posao, a uvjeti rada i socijalna prava razlikovali su se od tvornice do tvornice.

'Žene su cijenile stabilnost zaposlenja te osjećaj poštovanja i sigurnosti koji im je tvornica pružala radničkim pravima i uslugama poput menzi i tvorničkih ambulanti. Manje su bile zadovoljne niskim plaćama, noćnim smjenama i mogućnostima skrbi o djeci. U mnogim mjestima kapaciteti za skrb bili su nedostatni ili ih uopće nije bilo pa su se morale oslanjati na članove obitelji ili susjede', kaže Bonfiglioli.

Radnice su kritizirale i način donošenja odluka: ishodi glasanja u radničkim savjetima često su bili unaprijed određeni. Ipak, kada bi se pojavili ozbiljniji problemi, saslušali bi ih, dodaje.

Rodni ugovor

Tehnički i komercijalni direktori tvornica u kojima je radilo na stotine žena bili su muškarci.

'Postojala je rodna podjela rada i na radnom mjestu i kod kuće, ali i razlike među generacijama. U poslijeratnom razdoblju perilice rublja i posuđa bile su rijetkost pa se sve radilo ručno. Rodiljni dopust isprva je trajao samo 105 dana, no poslije se to promijenilo. Žene su se najviše žalile na noćne smjene i tražile njihovo ukidanje, ali one su se zadržale zbog produktivnosti', kaže Bonfiglioli.

Nakon devedesetih vlasnici rijetkih tvornica koje su opstale i bile privatizirane više nisu bili skloni poštovati takozvani rodni ugovor, objašnjava Bonfiglioli. Nije bilo razumijevanja za bolovanja, rodiljne dopuste ni izostanke zbog bolesne djece.

S tvornicama su nestale i radničke ušteđevine

Gospodarski razvoj razlikovao se i unutar Jugoslavije pa nisu sve tvornice imale jednake uvjete rada i socijalne pogodnosti. Većina ih je, tvrdi Bonfiglioli, ipak nastojala osigurati kvalitetno radno okruženje.

'Većina svjedočanstava radnica govori o razini socijalnih prava i usluga koja danas djeluje kao znanstvena fantastika. To bi nas trebalo potaknuti da se zapitamo kako se položaj radnika promijenio, globalno i lokalno, nakon 1989. godine', kaže.

Radnice su procese privatizacije devedesetih često opisivale kao 'divlje' i 'kriminalne'.

'To je dovelo do različitih oblika stečaja, ali i do špekulacija nekretninama, kao u slučaju zagrebačkog Kamenskog i Dalmatinke u Sinju. U Puli je s propašću tvornice nestala i radnička štednja u internoj banci trikotaže Arena. Bio je to dio šireg procesa razvlašćivanja, odnosno oduzimanja onoga što se nekoć nazivalo društvenim vlasništvom. Tvornice su bile izgrađene i financirane teškim radom i doprinosima radnika, a taj je društveni kapital protraćen u korist nekolicine. Radnicama je to iskustvo bilo iznimno teško', kaže Bonfiglioli.

'Toliko je tvornica pokradeno da je ružno spominjati djeci da smo tu radile'

Unatoč izgubljenim plaćama, niskim mirovinama i nestaloj štednji, žene su najviše razočarane time što im se nije priznavao doprinos razvoju društva i lokalnog gospodarstva.

'Desetljećima im se govorilo da žrtvuju svoje živote za bolju budućnost, a onda te budućnosti više nije bilo. Taj simbolički lom bio je vrlo snažan: spojili su se kraj socijalističkog sustava i kraj same tvornice. Jedna bivša radnica Dalmatinke u Sinju rekla je da je tvornica bila 'toliko opustošena, toliko pokradena, toliko uništena da je to užasno i ružno uopće spominjati našoj dici i unucima da smo tu nekad radile'. Postsocijalističke transformacije prekinule su taj kontinuitet', kaže Bonfiglioli.

Obezvređivanje ženskog industrijskog rada vidljivo je, zaključuje, u manjim gradovima i mjestima koja se ne mogu osloniti na turizam.

'Žene koje su izgubile posao prije mirovine ili su otišle u nju s vrlo niskim primanjima morale su se potom iseliti ili otići raditi u inozemstvo. Njihova me izdržljivost zadivila i ostala mi u sjećanju dugo nakon što sam završila knjigu', zaključuje Bonfiglioli.