Zoran Ferić desetljećima u hrvatskoj književnosti ima status majstora koji s kirurškom preciznošću skida slojeve malograđanskog komfora i svakodnevicu pretvara u upečatljivu smjesu humora, apsurda i mračne nježnosti.

Od ranih objava u Poletu i Quorumu, preko antologijskih zbirki Mišolovka Walta Disneya (1996.) i Anđeo u ofsajdu (2000.), pa sve do opsežna romanesknog luka koji obuhvaća Smrt djevojčice sa žigicama (2002.), Djecu Patrasa (2005.), Kalendar Maja (2011.), Na osami blizu mora (2015.) obiteljsku sagu Putujuće kazalište (2020.), poetski roman Dok prelaziš rijeku (2022.) i zbirku Spiderman (2025.), njegov se opus uobličio u upečatljivu anatomiju ljudske intime, tjelesnosti, groteske i "pakosnih slučajnosti".

Višestruki dobitnik nagrada Gjalski, Nazor i Kiklop, Ferić je od rane poetike obilježene morbidnošću, hipohondrijom i crnim humorom kao obrambenim štitom izrastao u autora čija zrela faza otvara prostor ljudskoj ranjivosti pred neumoljivim protokom vremena. Ove se godine u njegovu životu i pisanju dogodio preokret: nakon više od tri desetljeća u učionici zagrebačke XVIII. gimnazije, gdje je generacije učenika učeći lektiri učio i tome kako je provokacija ponajbolji odgojni alat, Zoran Ferić zakoračio je u mirovinu.

Srećom po čitatelje, novi prostor "ponora slobodnog vremena", kako ga sam naziva, kod Ferića nije ostao prazan – iz njega je izronila Balada o sretnoj osobi, roman inspiriran stvarnom pričom, u kojem ulazi u dosad najnježniji i najemotivniji dijalog sa svijetom. Priča o Zuzi, djevojci s Downovim sindromom koja nakon četvrt stoljeća kućne izolacije zakoračuje na ulicu, natopljena je nepatvorenom empatijom, ali i prepoznatljivom ferićevskom satirom usmjerenom na deklarativnu humanost i kolektivne moralne sudove.

Knjigu je pisac predstavio na upravo završenom V.B.Z.-ovu sajmu knjiga i festivalu autora Vrisak u Rijeci, a tim povodom sa Zoranom Ferićem popričali smo o ponorima slobode i privikavanju na mirovinu, otoku Rabu, obratima u ljubavnim i rodnim ulogama, poeziji kao štaci za preživljavanje te o tome kako sačuvati neokrnjenu autorsku slobodu u vremenu instant-suđenja na društvenim mrežama.

Za početak, moram pitati, kako se osjećate kao novopečeni umirovljenik?

Mislim da je odgovor na ovo pitanje da se osjećam čudno i da još uvijek ne vjerujem u to. Ako malo razmislimo, nevjerojatno je to: trideset pet godina radiš, imaš neke, i to ne male, obaveze, dani su manje-više jasno strukturirani, a onda se odjednom pojavi taj višak slobodnog vremena kao neki ponor na čijem rubu stojiš. U svakom slučaju, osjećaj je ambivalentan; s jedne strane, što se tiče vremena i slobode, to je, naravno, olakšanje, ali što se tiče psihičkog stanja i organizacije dana, kojeg odjednom ima napretek, to je i svojevrsno opterećenje.

Muče me i neke čudne stvari. Primjerice, više se ne veselim toliko petku i vikendu; svi dani odjednom postaju isti, kao što se više neću veseliti ni ferijama. U svakom slučaju, nisam tako zamišljao svoj odlazak u mirovinu. Naime, otišao sam nakon dugog, tromjesečnog bolovanja, što je bila neka vrsta mirovine prije mirovine. Osim toga, u ovom trenutku završavam i svoj školski posao, a završio sam i posljednju knjigu iz ciklusa sabranih djela, roman Balada o sretnoj osobi. I sad sam u nekom praznom prostoru i vremenu.

Kad se tako zatvori neko veliko poglavlje, čovjek valjda neizbježno pogleda unatrag. Jednom ste rekli da je Zoran Ferić koji je napisao Mišolovku Walta Disneya prilično različit čovjek od ovoga današnjeg, a opet imate osjećaj da se od svoje 25. ili 26. godine zapravo niste bitno promijenili. Što je onda u čovjeku ono što ostaje isto dok se sve drugo mijenja?

U situaciji kad je budućnosti sve manje, prošlost odjednom postaje važnija, to je onaj dio života koji nas često i tješi i ohrabruje. Budući da u sebi imamo ugrađen mehanizam koji "zaboravlja" loše i ostavlja nam u uspomenama ono dobro, tako i ono što je, dok se događalo, bilo neutralno s vremenom možemo vidjeti kao lijepu uspomenu. Nešto što je naša svijest slučajno dotaknula, kao u Proustovim romanima. A, naravno, prirodno je i logično da se kroz to dugo vrijeme od četrdesetak godina nužno mijenjamo.

A odgovor na vaše pitanje zapravo je i jedno i drugo: da sam se ozbiljno promijenio, ali da sam, istovremeno, negdje ostao isti, ili barem imam taj osjećaj. Što, dakle, ostaje isto: interes za književnost, neka načelna humana orijentacija, neovisno o količini groteske i sarkazma u mojim tekstovima, odnos prema politici i društvu, još uvijek sebe smatram ljevičarom kao i onda, pa tu je i ljubav koja traje 35 godina, još uvijek vjerujem da je čovjek sletio na Mjesec, da Zemlja nije ravna ploča i da nas cjepivo čuva od bolesti.

I, naravno, da su nacizam i fašizam, uključujući i ustaštvo, pogubne ideologije protiv kojih se moramo stalno boriti. Pogotovo sada kad ulaze u "modu" u čitavoj Europi. Nedavno sam čuo da se u jednoj školi dječaci oblače isključivo u crno i da je neprimjereno doći u košulji neke druge boje. A što se promijenilo, kod mene, ali i općenito? To najbolje vidimo po izreci: "E, da mi je onda bila sadašnja pamet." Ovo pokazuje da smo kroz iskustvo, rad i življenje ipak nešto naučili.

Recimo da sam danas tolerantniji prema drugima i prema sebi, a to se nekako prenosi i na moje književne likove, da je ironija, koja je još uvijek itekako prisutna u mojem životu, pomalo oplemenjena empatijom, da su šegačenje i zajebancija polako ustupili mjesto nostalgiji, pa i melankoliji, a ponekad sam i tako smiješan da mi se čini kako sam s godinama postao mudriji, što pak na dnevnoj bazi stalno demantiraju moji postupci.

Možda sam manje strog i prema svojim mrtvima, ali još uvijek me znaju iživcirati. I, naravno, danas vidim da bih puno stvari koje sam učinio, rekao ili pomislio danas učinio, rekao i pomislio sasvim drugačije. Zavidim onima koji kažu: "Živio sam kako sam htio i ne bih ništa mijenjao." Ja bih promijenio barem 46 posto svog života, ali pritom nisam siguran ni da bi to bila promjena nabolje.

Spomenuli ste taj čudan ponor slobodnog vremena koji vas je dočekao u mirovini. Ponor je, na različite načine, oduvijek prisutan i u vašoj prozi – kao strah od bolesti, starenja, smrti, gubitka kontrole. U ranijim knjigama stajanje pred tim ponorom tražilo je distancu i grotesku, dok mu se u novijima približavate s mnogo manje zaštitnog humora. Kako se dogodio taj pomak – kada vam je prestao trebati onaj "zaštitni cerek"?

"Zaštitni cerek", lijepo ste to rekli. Taj cerek, točnije crni humor i groteska, bili su čest motiv u mojoj literaturi. I danas su, ali možda u manjem opsegu. Cerek je tu bio da bi me zaštitio od tuge i tragedije. U romanu Balada o sretnoj osobi postoji jedan lik, bivši muž glavne junakinje, koji uvijek kad prolazi kroz zavoj u kojemu mu je poginuo stariji brat kaže: "Tu je Mići omastil." Šali se sa smrću svog brata jer mu je tako lakše, a njegova žena to nikako ne može prihvatiti, ne može prihvatiti šalu s onim što bi nam trebalo biti najsvetije.

I ona nekako predstavlja suvremenost u kojoj živimo, tu smrtnu ozbiljnost. Ali ta crna šala obrambeni je mehanizam i istovremeno nas čuva i ohrabruje, a bome i pokazuje naš odnos prema svijetu i sudbini. Kao da, šaleći se na taj način, kažemo: "Sudbino, jebi se!" Ipak su našu generaciju odgajali Kamov, Krleža, Marinković i Slobodan Novak, a takav odnos prema svijetu kreirale su i Dubravka Ugrešić i Vedrana Rudan, svaka na svoj način, a tu je i još niz autora koji su dijelom svog opusa uputili psovku svijetu i društvu, kao, recimo, Boro Radaković, Robert Perišić, Boris Dežulović ili Damir Karakaš.

Jedan moj prijatelj, koji je čest model za neke moje likove, kaže mi: "Izgubio si smisao za humor, ne sviđaš mi se takav!" A ja njemu odgovaram: "Ali možda sam zato nešto dobio, što ti ne vidiš." Nadam se samo da će čitateljice i čitatelji to nešto ipak vidjeti.

A je li se s godinama promijenio i vaš pogled na ljude? Imate li danas više razumijevanja za njihove slabosti nego što ih je imao pisac Mišolovke?

Pisac Mišolovke bio je mladi profesor, tek izašao s fakulteta, literarno ambiciozan, ali u vrlo teškom razdoblju života. Putovao sam na posao u Zagorje, njegovao nepokretnog oca i suočavao se s ratom koji je upravo počeo. I crni humor Mišolovke rezultat je takvih okolnosti. U takve knjige spadaju i Anđeo u ofsajdu i Smrt Djevojčice sa žigicama. To jest nekakva crna trilogija. Kasnije se u mojim knjigama odnos prema ljudima ipak mijenja.

Moj pogled na ljude danas je istovremeno kritičniji nego onda, ali i pun razumijevanja za njihove slabosti jer većinu tih slabosti imam i sam ili ih naprosto razumijem. To možda u prvi mah djeluje paradoksalno, ali je točno. Drugim riječima, nemam iluzija o ljudima oko sebe, ali mogu tolerirati njihove mane. I moram vam reći da je to jedna dobra pozicija jer se na taj način izbjegnu razočaranja, uvrijeđenosti i ono što nas može udaljiti jedne od drugih. Kad se radi o prijateljima i bliskim osobama, znamo što možemo očekivati, i dobro i loše. A na nama je da se prilagodimo i odlučimo hoćemo li tolerirati ono loše, naravno, ako toga nema previše.

Najčešće se danas mi stariji smijemo svojim manama i prelazimo preko njih jednom lakonskom gestom. S druge strane, kod mlađih generacija primjećujem više netolerancije prema manama ljudi kojima su okruženi i puno lakše odustaju od njih. To se odnosi i na prijatelje i na ljubavne partnere. Vjerojatno misle da će im život donijeti puno drugih ljudi, puno drugih prijatelja i poznanstava, i uvijek imam potrebu reći: ljudi, to ne mora biti tako. Sačuvajmo ono dobro u prijateljstvu i ljubavi, neku platformu oko koje se slažemo, kao kad zaraćene države, recimo, sklapaju mir.

S druge strane, moja literatura demantira upravo ovaj moj današnji odnos prema ljudima. U opsežnom romanu Kalendar Maja, u kojem ima puno likova umirovljenika koji ponavljaju svoje maturalno putovanje, ima jako puno netrpeljivosti, staračke sebičnosti, ljubomore, čak i zlobe. Taj pijani brod koji krstari između Opatije i Zadra pun je sukoba i tragikomičnih zbivanja i njihovi su odnosi daleko od tolerancije koju prema ljudima osjećam danas. Ali od tog romana prošlo je 15 godina i vjerojatno imam pravo na ovu svoju malu promjenu.

Povod za ovaj razgovor zapravo je novi roman, u čijem je središtu djevojka s Downovim sindromom, koja na zanimljiv način pomiče i naše predodžbe o tome tko je slab, a tko snažan. Odakle je došla ta priča?

Priču o djevojci s Downovim sindromom koja je godinama bila zatvorena u roditeljskoj kući čuo sam prije mnogo godina i napravio neke općenite bilješke za roman. Zapravo, počeo sam ga pisati prije Kalendara Maja, Na osami blizu mora i knjiga koje su uslijedile. Namjere su bile različite. U prvom redu, želio sam ispričati jednu tragičnu priču, ali i postaviti neka pitanja. Ovo je, naime, roman o djevojci koja je 25 godina praktički bila zatvorena u kući s roditeljima, nije izlazila i u jednom se trenutku susreće sa svijetom od kojega je dotad bila izolirana.

A pitanja o kojima govorimo ne tiču se vremena od prije 15 ili 20 godina, kada je roman zamišljen, nego upravo sadašnjeg trenutka u kojem je napisan. Živimo u vremenu koje posvećuje znatnu pažnju drugačijima, u kojem su inkluzija i empatija ključne riječi, i upravo to našim društvima daje neku humanu perspektivu.

Ali još uvijek postoje predrasude, zloba i nerazumijevanje kojima su izložene osobe s intelektualnim teškoćama, kao i svi oni koji na neki način odstupaju od većine. Htio sam prikazati svijet u kojem supostoje te suprotnosti: dobrota, požrtvovnost i empatija, ali i pomodna empatija, jer je to ono što se danas nosi, kao i zloba i sklonost izoliranju onih koji se ne uklapaju. Htio sam pokazati i da smo pred nekim biološkim i društvenim činjenicama nemoćni, ma koliko dobronamjerni bili. Osoba sa sindromom down posve vjerojatno nikada neće biti atomski fizičar, ali može biti odličan i omiljeni konobar.

Svojedobno ste izjavili da najviše strahujete od ljudske zloće i krvoločnosti te da sumnjate u dobrotu i razvoj čovječanstva. Jeste li u međuvremenu postali išta manje sumnjičavi prema ljudima?

Sad ste me zatekli. Ponekad mi se stvarno čini da sam manje sumnjičav prema ljudima i spreman tolerirati im mane, pri tome ne mislim na bliske ljude, a onda se dogodi niz stvari u svijetu, kao što je uništavanje Gaze, ubijanje djece, strašan ukrajinski rat, Mediteran kao veliko groblje ljudi iz Afrike, trgovina djecom i suludi diktatori moćnih zemalja, pa me napusti svaka tolerancija, svaka dobra volja prema čovječanstvu uopće.

Najmoćnijim zemljama, nuklearnim silama vladaju opasni ljudi i kaos svijeta ne nudi nikakav optimizam. A tko je tu kriv? Tko je doveo Trumpa na vlast? Između ostaloga i zagriženi debili s društvenih mreža. Najdemokratskiji medij donio nam je više zla nego koristi, društvene mreže su se pretvorile u kanalizaciju punu krvožednih štakora. I preuzimaju politiku, pravosuđe, ali i općenite norme ponašanja u društvu. Društvene mreže otkazuju ljudima poslove i pozicije, društvene mreže podržavaju ili sramote pojedince.

Problem je često što to čine s krivim ljudima. Ne možemo reći da je duh s društvenih mreža i duh većine, ali ogledaju se u njima neke općenite tendencije danas: pretjerana kritičnost, osjećaj uvrijeđenosti, netolerancija, diskusije bez argumenata, isprazna retorika ili pretjerane i licemjerne pohvale, vrijeđanje… One danas postaju najmoćniji medij i ogledalo ljudskog karaktera. Djelić toga želio sam pokazati i u romanu Balada o sretnoj osobi.

U vašim ranijim romanima u fokusu su često bili sredovječni muškarci u krizama identiteta i slabljenja autoriteta, no u Baladi ženski likovi preuzimaju emotivno i etičko težište priče, dok su muškarci češće zatečeni ili vođeni njihovim inicijativama. Što vas je ovoga puta toliko privuklo ženskoj perspektivi?

Kad su me povodom Kalendara Maja, pitali – mislim da ste baš vi postavili to pitanje – zašto sam za glavne likove izabrao umirovljenike, odgovorio sam vam: "Pa danas jedino umirovljenici čitaju." Tako bih i sada mogao odgovoriti: "Pa jedino žene čitaju!" To je, naravno, šala, da ne kažem zajebancija, jer se knjige ne pišu tako. Barem ih ja ne pišem.

Situacija je sama izabrala svoje likove. Osoba s Downovim sindromom o kojoj sam tih davnih godina čuo priču bila je djevojka, a osoba kojoj je roman posvećen i koja je na neki način bila uzor za lik profesorice edukacijske rehabilitacije – zanimanje koje se prije nazivalo defektologijom – moja je sestrična. Ovaj je roman i zamišljen kao neka vrsta spomenika u jeziku upravo njoj.

Naime, osobe iz svoje najbliže okoline često smo skloni uzimati zdravo za gotovo; nekako su nam prebliske da bismo shvatili njihovu važnost i značenje. Jedno ljeto koje sam proveo u njezinoj kući, zajedno s dvije korisnice s Downovim sindromom, pokazalo mi je veličinu tog poziva i tada se rodila ideja o ovom romanu.

Poslije sam se susreo i s knjigom Ivančice Tadej, pjesnikinje s Downovim sindromom, čije su me neke pjesme šokirale svojom ljepotom i iskrenošću. Jednu njezinu pjesmu, uz Pessou, stavio sam kao moto romana, a knjigu je predstavila i moja kolegica s fakulteta Biserka Draganić. Osim njih dvije, po logici priče tu su još dva važna ženska lika, profesoričine prijateljice Lara i Kate. Važniji muški likovi bivši su muž glavne junakinje i njezin sin.

Dosad je u mojim pričama i romanima bilo mnogo autobiografskog, po prirodi stvari muškog, jer taj svijet poznajem bolje od ženskoga, iako ni u tim romanima nije nedostajalo ženskih likova. Ovim sam romanom napravio iskorak i što se tiče likova i što se tiče teme, koja nije izravno povezana sa mnom, niti ovdje ima autobiografskih elemenata. Preuzeo sam jedan drugi život i našao se u nepoznatoj zemlji, da ne kažem Zembli, a koliko sam se u njoj snašao, prosudit će čitateljice i čitatelji.

Još se jedna promjena događa: nakon Djece Patrasa, koja su u središte stavila odnos zrelog profesora i mlade učenice, i Dok prelaziš rijeku, o odnosu starijeg muškarca i znatno mlađe žene, u Baladi obrćete perspektivu: muškarac je mlađi, a žena starija i pritom prijateljica njegove majke. Stereotip ste jednom sami definirali kao osudu; koje ste stereotipe o takvom odnosu ovoga puta htjeli staviti na kušnju?

Nije mi bila namjera stavljati na kušnju stereotipe, kao što nije bila ni u slučaju ova dva romana koje ste prije spomenuli. Ne sjećam se kad sam stereotipe definirao kao osudu, ali oni su za roman nešto loše i dosadno, ako ih se ne preispituje ili obrće. Namjera je bila učiniti odnose među likovima složenijima, u prvom redu između dviju prijateljica gdje se nužno javlja i nekakva ljubomora ili zazor, a s druge strane taj muški lik, Vedran, ima s majkom vrlo složen odnos i naprosto mu se sviđa prijateljica njegove majke.

Ona mu, između ostaloga, pomaže i da nađe svoj poziv, a to je vođenje restorana. Od izgubljenog dečka bez nekakvih ambicija, ta je žena pomogla da pronađe ono što ga zanima. A činjenica da je starija je još uvijek pomalo neobična, pogotovo na otoku koji je po prirodi konzervativniji od nekog velikog grada. To je, ujedno, pomalo i smiješno, kad u jednog trenutku Vedran kaže svojoj mami: "Sad sam očuh svom prijatelju", zato što je sin te žene njegov prijatelj.

To može biti čudno, nekima i zazorno, ali ako pogledamo malo oko sebe, vidjet ćemo brojne "smiješne ljubavi", ili ono što je neuobičajeno. Osim toga, sada su trendovi na strani ove kombinacije, mlađeg muškarca i starije žene. Međutim, u okviru romana ne smatram to nekom naročito važnom činjenicom, to je naprosto nešto što se događa.

Motiv generacijskoga jaza i tabuizirane privlačnosti provlači se vašom prozom desetljećima. Govoreći o Dok prelaziš rijeku, rekli ste da u ljubavi često povjerujemo da možemo postati netko drugi, a onda se ipak vratimo sebi. Što ste o toj iluziji naučili pišući sve te različite ljubavne odnose?

Jedan od aspekata zaljubljenosti je i potreba da se mijenjamo. I ne samo zato da se prilagodimo idealnoj slici kakvu o nama tokom zaljubljenosti ima partnerica ili partner, nego ta potreba često proizlazi iz unutarnjeg nezadovoljstva sobom, pa su nam ti partneri često alat za tu promjenu. Zaljubljenost je snažan osjećaj koji nas na trenutak iz temelja mijenja, ali to ne znači da ćemo se trajno promijeniti. Tokom trajanja veze polako se, iz dana u dan, vraćamo starom sebi ili staroj sebi i onda slijedi suočavanje s pravom prirodom partnera.

Problem je u tome što je taj osjećaj da možemo postati netko drugi zapravo iluzija, samo jedna od potreba da iskočimo iz svoje kože, ili iz svojih cipela. Zbog toga zaljubljenost može biti i tako uzbudljiva, jer se u krajnjoj liniji, duboko tiče nas samih. A osim toga mijenja nas i partnerica ili partner i sve je to jedna dinamična interakcija, sve dok ne dođe do nerazumijevanja, razočaranja i prekida.

U romanu Kalendar Maja, ljubav glavnog lika prema školskoj kolegici provlači se kroz čitav život, sve do starosti iako čitavo to vrijeme nisu u klasičnoj vezi. Prvo ljubavničkoj, a onda u ljubavnom trokutu s njegovim prijateljem. A Tihomir, glavni lik prvoj je toj svojoj partnerici vitez koji služi i pomaže, zatim mušterija koja ju plaća i na kraju jedan od ljubavnika.

U romanu Putujuće kazalište ima nekoliko ljubavnih priča i nažalost sve su istinite i sve su na neki način tragične, ili bar neuspješne. Na primjer, lik moje bake prvo je stidljiva katolički odgojena medicinska sestra, a onda postaje tragična buntovnica. A sretne ljubavi? Često, gledajući sprovode starih ljudi koje ispraćaju partneri u crnini, kažem sebi: "Ovako završavaju sretne ljubavi."

U međuvremenu se prilično promijenilo i ono što očekujemo od muškaraca: stari modeli muške snage i autoriteta više se ne podrazumijevaju, a novi još nisu sasvim jasni. Kako kao pisac i muškarac gledate na tu promjenu – kako danas pošteno pisati o muškoj ranjivosti, seksualnosti i nesnalaženju, a da to ne sklizne u obranu nekadašnjih privilegija ili patroniziranje?

Prvo što možemo primijetiti je kako jezik tretira spomenute promjene u rodnim ulogama i tretiranju žena. Dakle, u nekom korektnom jeziku reći ćemo čitateljice i čitatelji, vozačice i vozači, glumice i glumci. Ali, treba podsjetiti da je nekakva jezična razlika postojala još u Jugoslaviji i komunističkim zemljama i da se na javnim skupovima publici obraćalo s drugarice i drugovi, kao što se kasnije govorilo dame i gospodo. Međutim to je bilo u odnosu na današnje standarde nekog korektnog jezika nedovoljno, pa ćemo odmah prepoznati ljevičare koji govore u ženskom i muškom rodu i one koji to ne čine i vjerojatno su druge političke opcije.

Stoga kao pisac gledam dobronamjerno na pravo žena da ih se i gramatički oslovljava kao žene. Ali naša su društva u tom smislu sve više podijeljena i što se više udruga i aktivistica bore za ženska prava, raste i otpor s desnice i to zna zvučati prilično brutalno. No, čini se da u tom smislu idemo naprijed jer već i konzervativni političari upotrebljavaju u javnom govoru i ženski i muški rod. To je naravno normalno jer su polovica onih koji ubacuju listiće u glasačke kutije zapravo glasačice. I to, kao i druga prava, postaje civilizacijski standard. Sve je više žena na vodećim pozicijama u kompanijama ili institucijama.

U posljednjih desetak godina zapažene i nagrađivane romane kod nas objavljuju žene i taj ženski glasi u literaturi i kritici čuje se sve više. Dakle, na te promjene gledam pozitivno i to mi je, zapravo normalno. A velika škola je nama koji smo pohađali Filozofski fakultet bilo upravo to što su dečki bili u debeloj manjini i što smo se svakodnevno družili s kolegicama. I na faksu i po birtijama u okolici.

A što se tiče drugog dijela vašeg pitanja u njemu se nazire i odgovor. Dakle, o ranjivosti muškaraca treba pisati pošteno, po mogućnosti iz vlastitog iskustva, ili tuđeg, ako nam je dobro poznato. AIi tu mi je nešto nelogično. Pisati o ranjivosti, čini mi se, podrazumijeva, ne kukati nad izgubljenim privilegijima, jer, kako ja to vidim, privilegirani nisu ranjivi. Diskurs o privilegijima zna biti bahat, ili nostalgičan o starim dobrim vremenima kad je muškarac bio gazda u kući, ali ne govori o ranjivosti jer je u tom kontekstu ranjivost muškarca sramotna.

Koliko znam, prvi veliki roman o ranjivosti muškarca bio je Goetheov Werther i upravo je zbog te ranjivosti i prava muškarca na emociju i nježnost postao tako popularan širom Europe. I on nije kukao nad gubitkom privilegija, on je stvorio novi privilegij, tu ranjivost. I onda je materijalizirao pištoljem. Ali nema sumnje da nas privilegiji muškaraca prate kroz čitavu povijest, no ja ih osobno nikako nisam osjećao pa ne mogu za njima ni žaliti, a pogotovo ne mogu žaliti one koji oplakuju taj gubitak i kleče na trgovima da bi ponovo uspostavili mušku moć i u sjeni križa vratili natrag patrijarhalno ustrojstvo u obitelji i društvu. Meni se čini apsurdno klečati da bi se uspostavila moć.

I, što se u tih tridesetak godina promijenilo u muškarcima o kojima pišete?

Eto razmišljam, ali ne mogu dokučiti što se promijenilo i je li se nešto trebalo promijeniti. Naime, oni su toliko različiti da ne mogu naći neku njihovu zajedničku karakteristiku, pa onda detektirati promjenu s obzirom na doba kad su napisani. Uzimam recimo četiri muškarca iz romana Putujuće kazalište jer je to autobiografski roman i oni su mi najbliži živim likovima.

Jedan od njih, liječnik Bernstein, moj je djed, avanturist i probisvijet koji je u sebi imao snažan osjećaj moralne odgovornosti da oženi medicinsku sestru kojoj je napravio dijete, ali tim činom kao da su se moralne obaveze iscrpile pa se nije previše brinuo za moju majku. S druge strane, mamin ujak, Ujča Stjepan, brinuo se o mami otkako je bila djevojčica i posvojio je, i njega sam doživljavao kao djeda, a u romanu gotovo da ima ulogu nekog sveca. Pa moj otac, kompleksan tip s PTSP-om sa Srijemskog fronta i sklon opsjednutostima, djetinjast čovjek koji se uopće nije mogao brinuti o majci kad se ozbiljno razboljela, i ja sam kao lik, agresivac sklon snobizmu, ali spreman brinuti se o bolesnom ocu.

A što je danas s vašom "poetikom laži"? Je li se s godinama promijenilo ono što kao pisac morate izmisliti da biste došli do nečega istinitog?

Čini mi se da i danas jednako izmišljam kao što sam izmišljao od početka, pa čak i kad pišem o nečemu što se doista dogodilo, moram izmisliti detalje, konstelacije, atmosferu i sve ono što bi scenu, priču ili roman učinili uvjerljivim jer je u prozi istinito ono što je uvjerljivo. Fikcija se rukovodi Alkinim stihom: "Laži, laži, laži me / ti me lažeš najbolje." Sada započinjem dnevnik i baš me zanima hoću li izmišljati ili preslikavati.

Vaš rukopis često ulazi u dijalog s drugim tekstovima – Lowry, Marguerite Duras, Bulgakov… U Baladi Rilkeove Devinske elegije pomažu Zuzi da pronađe vlastiti glas i izađe iz izolacije. Kako znate koji pisac pripada kojem liku?

Svi ti pisci na neki način pripadaju meni jer mi se sviđaju i jer im se s vremena na vrijeme vraćam kao nečemu lijepom i poznatom. A kome koji pripada određuju kontekst i poveznice koje može uspostaviti s likom? Uloga Duras u romanu Dok prelaziš rijeku jest da uspostavi odnos između dva romana slične tematike koji govore o dvama vremenima između kojih je nekoliko desetljeća. Devinske elegije imaju važnu ulogu u romanu Balada o sretnoj osobi jer ih mama prije spavanja čita svojoj kćeri sa sindromom Down i te je slike i zvuk uspavljuju iako ne razumije sadržaj.

Kasnije ona uzima neke slike i scene iz Devinskih elegija i na temelju toga piše vlastitu poeziju. Htio sam suočiti jednu izrazito intelektualnu i hermetičnu poeziju s intuitivnom poetskom gestom djevojčice Zuzi, koja pojednostavljuje te elegije i stvara vlastitu, jednostavnu poeziju. To postaje njezin glas u romanu i dnevnik onoga što joj se događa u životu. Devinske elegije važne su za Zuzi upravo zato što su tako daleke i za nju nedokučive, a istovremeno intrigantne.

Ovaj put ulazite u dijalog i s vlastitim ranijim tekstom: vraćate se antologijskoj rečenici iz Anđela u ofsajdu, kojoj sada dajete potpuno drukčije značenje. Imate li potrebu kroz nove knjige voditi polemiku s mlađim sobom, preispitivati nekadašnje književne stavove i svoj tadašnji pogled na svijet?

Evo primjera. Knjiga Anđeo u ofsajdu završava jednom usporedbom: "Uzaludno! Poput rinčice na uhu mongoloidne djevojke." To je slika iz perspektive onih koji gledaju tu djevojku, o njoj ništa ne znaju i ta im se rinčica čini uzaludna zato što misle da nju ništa ne može uljepšati. Usporedba je, dakako, sarkastična i pokazuje kako društvo, a u ovom slučaju i pripovjedač, vidi osobu sa sindromom Down.

U romanu Balada o sretnoj osobi postoji scena u kojoj Zuzi, također djevojka sa sindromom Down, dobiva na poklon za rođendan koraljne naušnice i sva ponosna hoda ulicom. Njezina sreća tu je najvažnija, pogled iz nje same, a ne način na koji je vide drugi. Druga je scena na neki način kritika sarkazma prve scene i tu se realizira taj dijalog između različitih knjiga istog autora.

Mislim da je važna i ta polemika, ili kvazipolemika, sa samim sobom i različitim knjigama. Ali tu valja naglasiti da to nije moj tadašnji pogled na svijet, nego pogled pripovjedača koji, doduše, nosi moj nadimak, ali nisam ja. U mojim knjigama često se ponavljaju i variraju neki motivi, scene i likovi, pa je tako i ovdje. Pogotovo je to češće u novijim knjigama, gdje je autoreferencijalnost omogućena onim što je napisano prije. Čini mi se zapravo da je svaka nova knjiga na neki način nastavak, ali i polemika s onima koje joj prethode.

Napisali ste i genijalno, iznimno duhovito poglavlje s komentarima s mreža povodom Zuzine zbirke pjesama, gdje jedni u stihovima traže političke urote, drugi vjerske znakove, a treći optužuju izdavače za obmanu. Ta je satira na internetski moralni sud upečatljivo točna. Što nam taj naš suvremeni nagon za instant-suđenjem i pretraživanjem tuđih skrivenih motiva govori o vremenu u kojem živimo?

Hvala vam na komplimentu. Dakako, taj nam nagon ne govori ništa dobro i jasno pokazuje ljudsku potrebu da komentiraju nešto o čemu ne znaju ništa ili znaju samo površno. Dvije su konstante kad govorimo o takvim komentarima s društvenih mreža: zloba i neinformiranost. Počesto i bezvezno blebetanje, uživanje valjda u svojim nepismenim rečenicama.

Pritom mi je jako zanimljivo kako su neki ljudi kritični, bezobrazni ili čak prijeteće raspoloženi na društvenim mrežama, a kad ih sretneš uživo, med su medeni, gotovo se tope od ljubaznosti. Ta dvojnost me izrazito plaši jer mi postaje jasno ono što znamo iz svih ratova: kako obični ljudi, dobri susjedi, postanu ratni zločinci kad popusti stega, recimo uobičajeni zakoni, moralni obziri, pa čak i najobičnija pristojnost. A osim zlobe i neinformiranosti, tu je i sklonost teorijama zavjere jer se za njih ništa ne događa slučajno, sve ima svoje skrivene uzroke, sve je neka vrsta prijevare i laži.

Pa tako i neki ljudi koji komentiraju Zuzinu knjigu na internetu to shvaćaju kao zavjeru ili falsifikat. A neki opet pišu komentare samo zato da im se vide slova i ime, čak češće nadimak. Ta situacija podsjeća me na fascinaciju samim medijem u koji treba nešto blebetati, kao što smo mi kao klinci, kad još nije bilo mobitela, čak ni pristupačnih voki-tokija, sami pravili nekakve naprave za komunikaciju.

Uzeli bismo dvije prazne konzerve, povezali ih veoma dugim ribičkim flaksom i razgovarali. I nešto se čulo, ili se nama bar tako činilo. Napravili smo alat za komunikaciju, ali nismo znali što bi trebalo komunicirati, pa smo u te konzerve govorili bez veze, najčešće psovke. Eto, to su danas društvene mreže.

Znači da još uvijek vrijedi ono da "biti realist danas u Hrvatskoj znači biti pisac apsurda"?

Naravno, danas možda i više nego ikada, i više nego devedesetih. Ranih devedesetih svi smo bili pritisnuti tim ratom i često vrlo solidarni, a danas ima više netrpeljivosti, ustašoidnosti, fašizma i sklonosti sukobu nego u vrlo teškim vremenima za ovu zemlju.

Sjećam se, prije nekoliko godina upozorili ste na nešto prilično paradoksalno i kontraintuitivno: da se povijesne pogreške ponekad ponavljaju ne zato što ne poznajemo povijest, nego upravo zato što je poznajemo – zbog mitomanije, veličanja zločinaca i ideja o veličini vlastitog naroda. Vjerujete li još uvijek da sjećanje može biti jednako opasno kao zaborav?

Jedna već otrcana izreka kaže da je povijest učiteljica života. I naravno, prošlost nas uči kako izbjeći loše stvari, diktature, ratove, kolonizaciju, ropstvo, ubijanje i zagađivanje. Ali isto tako, prošlost je učiteljica i za logorski inženjering, za ustrojstva nedemokratskih vlasti, za manipulaciju i organizaciju tajnih službi čija funkcija nije zaštita države i svih ljudi, nego zaštita momentalne vlasti od vlastita naroda. Danas to može biti i još izraženije i efikasnije jer su sredstva za prisluškivanje i kontrolu neviđeno napredovala, od satelita, do naših vlastitih mobitela plaćenih našim novcem.

Prije, ako su te htjeli prisluškivati, tajna služba ti je morala neprimjetno ući u stan, postaviti mikrofone, i zadužiti nekog agenta da to stalno prati i pravi bilješke. Danas jednostavno mogu koristiti naše mobitele. I dobro je dok se ta sredstva i službe nalaze pod kakvom-takvom kontrolom vlasti izabrane demokratskim putem. Ali, kako je krenulo u cijelom svijetu, perspektiva nije blistava.

Naravno, pretjerujem kad tako govorim, ali ne previše. Ipak silno je važno da znamo što je bio nacizam, ili fašizam, da su koncentracijski logori i logori za uništenje doista postojali, da Jasenovac nije bilo odmaralište, da su ljudski leševi gorjeli širom Srednje i Istočne Europe. Iz svog radnog iskustva znam da je film Schindlerova lista nekoj djeci u gimnaziji bio prvi susret s postojanjem logora i većina je bila užasnuta, ali uvijek se nađe i onih koji kažu: "Neka su ih!" Njih povijest uči kako da postanu zločinci.

Od književnosti se danas sve češće očekuje da bude ne samo dobra nego i moralno "ispravna" – da pazi što smije reći, iz čije perspektive smije govoriti. Osjećate li kao pisac da se prostor onoga što se smije napisati sužava?

Da, prostor pisanja i biranja tema silno se sužava. Uglavnom, od dobre literature očekuje se da bude moralno ispravna, da nas i pouči i produbi nam spoznaje. Naravno, ne direktno, jer onda nije književnost, nego pamflet ili propaganda. Ali ograničavati iz čije se perspektive i kako smije pisati, koje su teme moralno neispravne ili neprimjerene, nikako nije dobro i zove se ili cenzura ili kultura otkazivanja. Živimo u vremenu formiranja novih tabua, a posljedice, naravno, nisu tako strašne kao u diktaturama, gdje se za napisanu riječ gubila glava, ali sada se gube dobar glas i dostojanstvo, a može se završiti čak i na sudu.

Nedavno smo na festivalu Vrisak razgovarali o toj temi, o tome o čemu smijemo, a o čemu ne smijemo pisati i možemo li pisati o Indijancima ako nismo Indijanci i nemamo iskustvo progona i rezervata. U jednom trenutku pitao sam prijateljicu, pjesnikinju Maju Marchig, mogu li pisati o tuljanima. Ona se nasmijala i rekla: "Ne smiješ ni o tuljanima." Naime, ona se zbog svog posla bavi i zakonima i kaže da je u službenom glasniku prije nekoliko godina izašla zakonska odredba na razini Unije prema kojoj proizvode od tuljana mogu prodavati jedino Inuiti. I onda smo uz smijeh razgovarali o tome je li roman o tuljanima proizvod od tuljana ili moj. I je li i ta tema zabranjena ako nisam Eskim?

Kao jedan od likova u Baladi se iznova pojavljuje Rab, ovaj put kao prostor u kojem lokalne priče, spletke i stalna prisutnost tuđeg pogleda snažno određuju živote likova. Kako se taj vaš književni Rab mijenjao zajedno s vašim pisanjem – od ratnih devedesetih do današnjeg otoka oblikovanog turizmom?

Rab je moja trajna ljubav i to će ostati. Nekih četrdeset godina bio sam tamo svakog ljeta i doživio najljepše stvari: slobodu, prijateljstvo, život u obitelji mojeg strica, koja me prihvatila kao svoje dijete, i ljubav – ondje sam upoznao svoju ženu. Ali bilo je, stalno to ističem, više slobode. Ljudi su se kupali goli i na običnim plažama, a žene nisu nosile grudnjake. Sada mi se sve čini nekako stisnutije. No i to možda možemo shvatiti kao dio slobode, odnosno kao pravo onih koje to skandalizira da pokraj sebe ne gledaju golog čovjeka, a za one koji to žele postoje specijalizirane plaže.

I konzervativni su dobili pravo na svoju konzervativnost, samo što je za moj ukus tog prava i previše. A što se promijenilo? Osim tisuća novih apartmana, promijenio se nekako i mentalitet ljudi, koliko ja to mogu vidjeti sa strane. Čini mi se da drugačiji danas imaju više slobode i više poštovanja. Ali ne može se reći ni da osamdesetih nije postojala neka empatija prema dečku s intelektualnim teškoćama kojega su pomalo i zadirkivali, ali su ga i uvažavali i žalili. Bio je dio tog društva. Kad je jedna Slovenka stalno plesala s njim i pretvarala se da su u ljubavnoj vezi kako bi zabavljala svoje društvo, njegovi prijatelji izbušili su joj sve četiri gume na automobilu.

Dakle, ne može se reći da su se ljudi masovno rugali osobama s intelektualnim teškoćama, ali takvih je situacija itekako bilo, kao što je bilo i slučajeva da ih skrivaju u kućama. Jednu takvu, dakako fikcionalnu, situaciju opisao sam i u ovom romanu. Nove generacije sve su otvorenije, čini mi se, i prema zaštiti životinja. U romanu postoji scena u kojoj se na plaži pojave deseci štakora i ljudi panično bježe, a jedan od glavnih likova gađa ih kamenjem. Jedini koji se štakora ne boje i uvažavaju ih dvoje su mladih Rabljana, koji ih brane jer imaju pravo na život kao i sva druga živa bića.

Jednom ste zapisali da "literatura koja nikoga ne povređuje, nije literatura". Što za vas danas nakon trideset godina pisanja, predstavlja suštinski estetski i ljudski kredo?

Naravno, ta se rečenica može krivo shvatiti, recimo, da literatura mora nekoga povrijediti. Dakako da ne. Ali literatura mora biti kritična, mora nas pogađati i tamo gdje boli. Uostalom, i knjiga koja nas jako rastuži, čak do plakanja, povređuje nas, ali reći ćemo da je dobra i humana. A kad književnost povređuje one koje bi trebala povrijediti svojim kritičkim odnosom, isto tako ćemo reći da je dobra.

A moj kredo, točnije ono što mi se sviđa u knjigama, jest ono što istražuje naše najdublje tajne, strahove i želje, i to čini na jednostavan, ali efektan način. I posebno se divim knjigama koje čitam više puta, a svaki su idući put bolje nego što sam ih zapamtio i nude mi nešto novo. Volio bih napisati nešto takvo.