'Ime?' 'Stallone. Mike Stallone.'

'Godine?' 'Dvadeset i šest.'

'Uloga?' 'Nasilnik broj dva.'

Tako je tekao razgovor na audiciji Sylvestra Stallonea, u to vrijeme posve nepoznatog njujorškog aspiranta na glumačku karijeru koji je početkom 1970-ih koristio umjetničko ime Mike.

Scenom ove audicije, kojom počinje američka biografska drama Ja sam Rocky redatelja Petera Farrellyja, mladi glumac ne ostavlja osobit dojam te njegova izvedba čak izazove podsmijeh. Mike djeluje robusno, idealno za malu ulogu bezimenog nasilnika, ali je njegova gluma odveć sirova, a izgovor teksta teče uz poteškoću u govoru.

Kako će kasnije objasniti budućoj supruzi Sashi, problem s govorom ima od najranijeg djetinjstva jer su mu liječnici oštetili jedan od živaca na licu. Na takav mu način govora prigovara i otac Frank, nekoć i sam željan glumačke karijere, a sada frizer koji stalno obeshrabruje sina u pokušajima da ispred kamera postane netko i nešto. Doda li se svemu tome to da mladića muči besparica te da je jednom bio prisiljen prenoćiti na ulici, ništa nije govorilo u prilog njegova uspjeha. Naprotiv. Bilo je samo pitanje trenutka u kojem će Mike, baš poput oca, odustati od svojih snova. Nije.

Holivudska priča o uspjehu

Njegova tvrdoglavost u želji da kad-tad postane glumcem temelj je jedne od najfascinantnijih priča o uspjehu u Hollywoodu u posljednjih pola stoljeća. Vrativši se na Sashin nagovor izvornom imenu Sylvester, mladi je Stallone sredinom 1970-ih napustio New York te započeo novi život u prijestolnici filmskih snova Los Angelesu. Sada u braku sa Sashom, Stallone prihvaća još jedan njezin presudni savjet. To je da ne čeka dobiti ulogu u filmu čiji su scenarij napisali neki drugi, već da sam pokuša napisati tekst za film u kojem će upravo on odglumiti glavnu ulogu.

Tako je u konačnici nastao scenarij za sportsku dramu Rocky, a čija je realizacija i sama bila prava drama. Od Stalloneova grčevita odbijanja da proda scenarij za sve veće svote, jer produkcijska kuća htjela je neku etabliranu filmsku zvijezdu za naslovnu ulogu, a ne anonimnog glumca, do snimanja filma u gotovo gerilskim uvjetima, pri čemu je nedostatak novca generirao niz kreativnih rješenja koja su itekako pripomogla kasnijem uspjehu projekta.

Stigavši u američka kina 20. studenoga 1976. godine, Rocky je već pri premijernoj projekciji oduševio publiku svojim zapletom o autsajderu koji čini sve da bi kao boksač postao prvakom. Baš kao što je autor filma kao autsajder činio baš sve da postane zvijezdom. I jest.

Filmski i sportski Rocky

Rocky je, dakle, priča o samom Stalloneu, ali u kontekstu boksa, a ne filmske industrije. S druge strane, Ja sam Rocky posveta je njegovoj prijelomnici u životu i karijeri upravo u kontekstu industrije pokretnih slika, konkretno one holivudske. Tako su se dva autsajdera – onaj stvarni koji je pokušavao postati glumcem i onaj sportski koji je u boksačkim rukavicama pokušao pobijediti u ringu – stvorili sinergiju zasigurno najpopularnijega sportskog filma i serijala u povijesti svjetske kinematografije.

Izvorni je Rocky u režiji Johna G. Avildsena u svjetskim kinima zaradio 225 milijuna dolara, postavši tako u odnosu na svoj proračun od 1,1 milijun dolara jedan od komercijalno najisplativijih filmskih projekata uopće, a na 49. dodjeli nagrada Američke filmske akademije 1977. godine zavrijedio je deset nominacija za Oscara potvrdivši ih u kategorijama najboljeg filma, najbolje režije i najbolje montaže. Sam je Stallone kao debitant istodobno nominiran za Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu i najbolji izvorni scenarij, što je prije njega uspjelo samo Orsonu Wellesu za Građanina Kanea iz 1941. godine. S obzirom na to da je Welles u vrijeme rada na svom filmu smatran genijalcem, a Stallone marginalcem, samo ova analogija govori puno toga o recepciji Rockyja.

Pola stoljeća fenomena

Prva je priča o boksaču Robertu Balboi zvanom Rocky veoma brzo dovela do komercijalno podjednako uspješnoga drugog dijela serijala iz 1979., nastavivši se kasnije u dijelovima serijala iz 1982., 1985. i 1990. te kroz povratnički naslov Rocky Balboa iz 2006. godine. Drugi, treći, četvrti i šesti dio serijala režirao je Stallone, a u petom se na redateljski stolac vratio Avildsen.

No tu priča nije stala jer je 2015. godine pokrenut odvojak serijala Creed s ukupno tri dijela, pri čemu je njegov prvi film Legenda je rođena u režiji Ryana Cooglera donio Stalloneu novu nominaciju za Oscara, i to u kategoriji najbolje sporedne muške uloge jer je proslavljeni glumac reprizirao interpretaciju svoga najpoznatijeg lika. Ovaj put kao trenera mladog boksača Adonisa Creeda, sina njegova najvećeg rivala s početka serijala Apolla Creeda.

U konačnici je Rocky sa svim svojim nastavcima i izvedenicama u proteklih pola stoljeća zadržao status filma fenomena, lansiravši jednu od najimpozantnijih holivudskih karijera koju čine i serijali Rambo te Plaćenici. Stoga ne čudi to da je ove godine došao red na priču o tome kako je nastajao Rocky te što je presudilo tomu da netko bez izgleda stigne do trijumfa.

Autsajder u fokusu

Ja sam Rocky kao film spretno spaja elemente biografske, sportske i humorne drame s naglaskom na prikaz američke kinematografije koja nerijetko ne prepoznaje potencijal budućih hitova, a koje do tog statusa na kraju dovedu uporni pojedinci. Oprez šefova filmskih studija i producenata ne čudi jer je i u vrijeme snimanja Rockyja i danas presudno to koliko se može potrošiti na neki film s obzirom na vrstu projekta i njegovu ekipu.

Ovogodišnji film i sam uspostavlja logiku autsajdera u fokusu jer Stallonea tumači malo eksponirani dvadesetsedmogodišnji Anthony Ippolito, iza kojega je još jedna glumačka izvedba poznatog glumca, Ala Pacina u seriji The Offer, a koja također rekonstruira nastanak filmskog klasika Novog Hollywooda, Kuma iz 1972. redatelja Francisa Forda Coppole.

Ippolito je ostvario nevjerojatno uvjerljivu interpretaciju Stallonea, pri čemu u pojedinim kadrovima uopće nije jasno je li to on ili glumac kojega tumači, a što je priznao i sam Stallone nakon gledanja filma. Međutim ključ je uspjeha Ippolitove izvedbe ne samo vjerno dočaravanje glumčeva govora, mimike, pokreta i interakcije s ostalim karakterima, nego i minuciozno ugođen pristup liku koji, unatoč iznimnoj sličnosti, nije imitatorski, osobito ne karikaturalan, već u isto vrijeme human, duhovit i s poštovanjem.

Ippolito rastura

Teško se sjetiti nekoga suvremenoga američkog biografskog filma u kojem glavni glumac ili glumica tako suvereno – i fizički i nastupom – utjelovljuje stvarnu ličnost, kao što je to slučaj u filmu Ja sam Rocky. Ippolitu je uspjelo to da je čovjeka kojega utjelovljuje u isto vrijeme kontekstualizirao pričom o kojoj je riječ i predstavio sebe kao autonomnog interpreta te bi ovaj film lako mogao biti za njegovu glumačku karijeru ono što je Rocky bio za Stallonea, uz ocjenu da je mladi glumac umjetnički znatno darovitiji interpret od izvornog interpreta Rockyja.

Sam film manje-više slijedi kronologiju nastanka izvornika iz 1976. godine, najprije se usredotočujući na nelake životne uvjete Stallonea na početku karijere u New Yorku, kada je radio u skladištu ribe i kinodvorani, srećom se zaljubivši u kolegicu s posla Sashu, a ona ga je podržala u ostvarenju snova. Ništa mu nije bilo lakše ni kada se kao mladi suprug preselio u Los Angeles, u kojem je bio prisiljen prodati psa Butkusa da bi platio stanarinu za suprugu i sebe.

Stjecajem okolnosti došao je u kontakt s dvojicom producenata, Irwinom Winklerom i Robertom Chartoffom, kojima je privukao pažnju svojim scenarističkim pokušajima. Kada je početkom proljeća 1975. godine odgledao boksački meč za prvaka u teškoj kategoriji između Muhammada Alija i Chucka Wepnera, sinula mu je zamisao za scenarij o Rockyju i dovršio ga je za samo nekoliko dana.

Legenda na stepenicama

Tekst se svidio producentima i njihovu šefu koji nije mogao preboljeti činjenicu da mu je iz ruku izmaknuo Kum, ali nitko od njih nije htio pristati na Stalloneov uvjet da Rockyja glumi on sam. Kada je napokon studio pristao na to, proračun je smanjen na samo milijun dolara, a dodatnih stotinu tisuća uložili su sami producenti podignuvši hipotekarne kredite.

Priča je zbog nedostatka novca izmještena iz New Yorka u Philadelphiju, radilo se uz puno improvizacije dok je za snimanje korišten inovativni Steadicam, omogućivši i legendarni prizor Rockyjeva uspinjanja stepenicama ispred Muzeja umjetnosti u Philadelphiji. Tim prizorom i završava film Petera Farrellyja, a sličnu je intonaciju između duhovitog i serioznog iskoristio i u svom Oscarom nagrađenom filmu iz 2018. Zelena knjiga: Vodič za život, emancipiravši se tako od rada s bratom Bobbyjem Farrellyjem (Glup i gluplji, Svi su ludi za Mary).

Prepun referenca na originalni film, ali uz svjež pristup, te uz ostatak raspoložene glumačke ekipe koju čine AnnaSophia Robb, Matt Dillon, P. J. Byrne, Toby Kebbell i Stephan James, Ja sam Rocky unatoč nedvojbenom podilaženju gledateljima kao crowd pleaser (na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu osvojio je drugu nagradu publike) čvrsto gradi dojam jednog od najzabavnijih filmova godine o jednom od najneobičnije realiziranih filmova u posljednjih pet desetljeća – sa statusom klasika.