Koordinirani izraelski i američki zračni napadi koji su s kopna, mora te iz zraka krenuli ovoga vikenda, a trebali bi, prema Trumpu, ukupno trajati oko mjesec dana, doveli su do ubojstva vrhovnog vođe, ajatolaha Hameneija, kao i drugih članova vojnog, sigurnosnog i političkog vodstva u Iranu. Teheran je uzvratio napadima na Izrael te američke baze u Perzijskom zaljevu (Kuvajt, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati). Posljedično je došlo i do nove eskalacije između Izraela i Hezbolaha, uključujući raketiranje Beiruta i ulazak IDF-ovih snaga dublje u područje južnog Libanona.

Kulminacija višestruke krize

Združeni izraelsko-američki udari dolaze kao kulminacija polikrize koja se povlači već više od dvije godine. Nakon dvanaestodnevnog rata u lipnju prošle godine, u kojemu su Tel Aviv i Teheran razmijenili dalekometnu raketnu paljbu, Iran je doživio ogromne prosvjede na prijelazu godine.

Pod pritiskom inflacije, rastućih cijena osnovnih namirnica i nestašice pitke vode eskalirala je protuvladina pobuna, a naposljetku je brutalno ugušena. Tijekom 'krvavog siječnja' ubijeno je oko 30 tisuća prosvjednika, što svjedoči o moći represivnog aparata Revolucionarne garde (Pasdaran), ali i predstavlja zadnji čavao u lijesu unutarnje legitimacije teheranskog režima.

Istodobno se pod netransparentnim uvjetima nastavlja obogaćivanje uranija u iranskim postrojenjima, što sugerira da bi Teheran u vrlo skoro vrijeme mogao imati dovoljno nuklearnog materijala za tri bojeve glave.

Pravno upitan povod

Bijela kuća opravdala je napad sigurnosnom prijetnjom američkim ciljevima koja bi nastala u iranskoj reakciji na očekivani izraelski napad, ali nije uspjela proizvesti neposredne dokaze za ovu akciju. Ustrajanje Teherana na nuklearnom programu s upitnim ciljevima dodatno je korišteno kao kontekst za udare, no pravno gledano je predsjednik Trump u problemu objasniti kako je mogao mimo Kongresa odobriti vojnu operaciju ovoga tipa. Napad na Iran mogao bi biti okidač za dugotrajne sudske rasprave u kojima će oponenti iz Demokratske stranke pokušavati dokazati njegovo protupravno i protuustavno djelovanje.

Općenito, napad započet krajem prošlog mjeseca krajnji je izraz prakse koja se obično naziva 'diplomacija topovnjačama', tj. gomilanja pomorskih (i drugih vojnih) snaga oko neprijateljske zemlje da bi se uz prijetnje, ucjene ili trgovinske blokade natjeralo drugu stranu na neki poželjan politički, ekonomski ili sigurnosni ishod.

Iako to nije korišteno kao argument za udare, ustvari je Bijela kuća itekako zamislila ovu operaciju kao nešto što vodi promjeni režima. Stoga je i predsjednik Trump pozvao Irance da pruže otpor režimu te u velikom ustanku dokinu vladavinu islamskih pravnika.

Međutim, unatoč podršci političkoj tranziciji u domovini, velika iranska dijaspora, mahom ona u Kaliforniji, podosta je podijeljena oko konteksta tranzicije, tj. oko pitanja jesu li opravdane tolike materijalne i civilne žrtve te je li uopće realno očekivati da će ishod biti uvođenje demokracije, a ne dolazak na vlast još žešćih islamista i prelazak iz teokratskog režima u vojnu huntu predvođenu Pasdaranom.

Širenje područja borbe

Napadi te iranski protunapadi u roku od nekoliko sati izvezli su sukob u širu bliskoistočnu regiju, a napadnuta je čak i britanska baza Akrotiri na Cipru, čime je ovaj rat došao na prag Europske unije. Iransko gađanje ciljeva u zaljevskim monarhijama testiralo je i sposobnost njihove protuzračne obrane da se dugoročno obrani bez obilne američke pomoći. Pored toga, Bijela kuća izrazila je nezadovoljstvo nedovoljno snažnim pristajanjem Londona uz njihov bok. Britanci su tako nevoljko dopustili korištenje svojih prekomorskih vojnih baza, no priželjkuju smirenje eskalacije.

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca (uz iransku prijetnju da će pucati na sve brodove koji pokušaju razbiti blokadu) i posljedični nagli skok cijena nafte (ali i plina) sljedeća je postaja globalnog širenja ovog sukoba, a u cijeloj priči nedostaje još odgovor na pitanje u kolikoj mjeri će se Kina i Rusija uključiti u previranja u Perzijskom zaljevu.

Oko 20 posto svjetske nafte prevozi se upravo kroz Hormuz, tako da bilo kakvo ometanje slobodne plovidbe gotovo automatski dovodi do skoka cijene crnog zlata dok je cijena prirodnog plina skočila gotovo 50 posto u Europi te skoro 40 posto u Aziji nakon napada na katarska postrojenja.

Međutim pravo je pitanje što će napraviti Kinezi jer Carstvo Sredine kupuje gotovo 90 posto iranskog naftnog izvoza. Daljnji problemi u opskrbi značili bi da će se Peking početi više okretati ruskoj nafti, ali i da bi kineska mornarica mogla početi povećavati svoju prisutnost na ulazu u Perzijski zaljev. Također, saudijska, iračka i emiratska nafta bez prolaza kroz Hormuz nema kamo.

Borba za naslijeđe

Premda je, sukladno ustavnim odredbama, promptno formirano tročlano privremeno vijeće vodstva – u koje su postavljeni predsjednik države Masud Pezeškian, navodni umjerenjak; predsjednik Vrhovnog suda Golam-Hosein Mohseni-Ežei, blizak pokojnom velikom vođi, te ajatolah Alireza Arafi, islamski velikodostojnik i član Vijeća čuvara (Revolucije) – borba za naslijeđe tek ima krenuti.

Budući da zračni udari i dalje ne jenjavaju, nije jasno kada bi se trebala sastati Skupština stručnjaka (tijelo sastavljeno od 88 najviše rangiranih šijitskih islamskih pravnika) koja formalno treba izabrati vrhovnog vođu.

Alireza Arafi ima najveće šanse postati novi vrhovni vođa jer je na čelu islamskih sjemeništa te se smatra kandidatom kontinuiteta, što režim sada priželjkuje. Mlađi sin pokojnog ajatolaha, Modžtaba Hamenei, također je u konkurenciji, no iranski islamski režim, zbog prethodnog monarhijskog iskustva (šahov režim prije 1979. godine) skeptičan je prema nasljeđivanju unutar obitelji.

Pored toga, Hameneijev sin nema dovoljno visok čin vjerskog velikodostojnika da bi doista bio razmatran kao dobar izbor. Kao treća opcija nameće se Mohamad Mehdi Mirbageri, a on je izrazito radikalan u svojim uvjerenjima te zagovara snažniju (nuklearnu) eskalaciju prema Zapadu i popularan je među Revolucionarnom gardom.

Mogućnost vojne hunte

Naposljetku, treba upozoriti na to da se umjesto masovnog demokratskog ustanka i rušenja režima, ali i umjesto etabliranja novog teokratskog vodstva, u sjeni priprema i mogućnost vojne hunte pod vodstvom Pasdarana. Tu se kao ključna figura nameće Mohamed Bager Galibaf, trenutni predsjednik Madžlisa (parlamenta) te bivši zapovjednik zračnih snaga Revolucionarne garde.

Za kraj, treba reći i to da bi nagli pad režima mogao potaknuti na djelovanje secesionističke pokrete u Kurdistanu, Sistanu i Balučistanu, što bi bio uvod u nestabilnost i fragmentaciju kakva je viđena u Iraku nakon rušenja Sadama, što sa sobom povlači i očekivanja o pojavi radikalnih džihadističkih skupina koje bi tražile svoj prostor u kaosu nakon urušavanja Islamske Republike.

Pa ipak, režim možda čak i preživi uz kombinaciju brutalne represije, vojne, sigurnosne i ekonomske uloge Pasdarana, medijske i digitalne blokade koja omogućuje novi val propagandnog djelovanja prema građanima, kao i nacionalne homogenizacije u svjetlu vanjske intervencije.