Demokracije možda ne prolaze kroz krizu povjerenja, već kroz krizu proizvodnje elita. Gotovo cijelo posljednje desetljeće političke rasprave na Zapadu vrte se oko nekoliko istih pojmova: populizam, ideološka i kulturna polarizacija, dezinformacije, društvene mreže, umjetna inteligencija te pad povjerenja u institucije.

Iz perspektive dnevne politike te se procese često promatra odvojeno. Populizam se objašnjava ekonomskim i statusnim frustracijama (gubitnici globalizacije, gubitnici procesa prihvaćanja drugih i drugačijih te dokidanja društvenih privilegija i hijerarhija), nepovjerenje prema medijima digitalnom revolucijom, a polarizacija algoritmima društvenih mreža koji stvaraju komore jeke i informacijske mjehure. No moguće je da se iza svih tih pojava krije dublji i dugoročniji proces koji zahvaća samu srž liberalne demokracije, a to je promjena načina na koji društva proizvode autoritet i političke elite.

Veći dio 20. stoljeća obilježila je jasna dominacija institucija. Političke stranke proizvodile su političare, sveučilišta razne profile stručnjaka, redakcije novinare, a državna administracija upravljačke kadrove. Taj je sustav bio daleko od savršenog. Često je bio spor, zatvoren te sklon reprodukciji postojećih privilegija. Međutim imao je jednu ključnu funkciju: filtrirao je ljude prije nego što bi dobili ozbiljan društveni utjecaj. Autoritet nije proizlazio samo iz osobne karizme ili popularnosti, već i iz sâme institucije koja je stajala iza pojedinca.

Danas taj model ubrzano slabi. Ako politički podcaster može imati veći utjecaj na birače od ozbiljne novinske redakcije, ako komentator na YouTubeu može oblikovati vanjskopolitičke stavove milijuna ljudi, a političari sve više funkcioniraju kao osobni brendovi, postavlja se pitanje koje nadilazi raspravu o populizmu: kako suvremene demokracije uopće proizvode legitimne elite?

Internet nije samo demokratizirao informacije, već i autoritet

Jedna od najvažnijih političkih posljedica interneta nije činjenica da danas imamo pristup gotovo beskonačnoj količini informacija. Puno je važnija činjenica da je internet demokratizirao mogućnost stjecanja društvenog autoriteta. Pojedinac danas može okupiti milijune pratitelja, oblikovati političke rasprave i utjecati na javno mnijenje bez potpore bilo koje tradicionalne institucije.

Tom Nichols, nekadašnji profesor na Naval War Collegeu, ključnoj akademiji američke vojne mornarice, još je prije nekoliko godina u časopisu Foreign Affairs upozorio da zapadna društva prolaze kroz duboku krizu povjerenja u stručnost. U eseju How America Lost Faith in Expertise ustvrdio da se sve češće briše granica između profesionalnog znanja i osobnog mišljenja te da velik dio javnosti više ne prihvaća pretpostavku da netko može znati više samo zato što je godinama proučavao određeno područje. Nichols čak upozorava da se ne radi samo o skepsi prema stručnjacima, već i o odbacivanju same ideje ekspertize kao legitimnog izvora autoriteta.

Međutim od trenutka u kojem je Nichols napisao taj tekst problem je postao još ozbiljniji. Više nije riječ samo o tome da građani manje vjeruju stručnjacima jer danas alternativni izvori autoriteta postaju moćniji od tradicionalnih. Društvene mreže i podcasti više nisu samo kanali komunikacije te su postali paralelni sustavi legitimacije. Drugim riječima, internet nije samo demokratizirao pristup znanju, već i pristup statusu.

Stranke više nisu jedine škole političara

Ta promjena posebno je vidljiva u politici. Klasične masovne, a poslije toga catch-all stranke 20. stoljeća nisu služile samo za osvajanje izbora, već su bile organizacije za dugoročnu selekciju i razvoj političkih kadrova. Budući političari prolazili su lokalne organizacije, unutarstranačke funkcije, parlamentarne odbore i različite razine političke socijalizacije. Takav sustav nije nužno proizvodio briljantne političare, ali je proizvodio ljude koji su razumjeli institucije i procese upravljanja.

Danas sve veći broj političkih figura dolazi izvan tog okvira: iz medija, poslovnog svijeta, aktivizma, zabavne industrije ili digitalnog prostora. Donald Trump, Volodimir Zelenski i Javier Milei samo su najpoznatiji primjeri mnogo šireg trenda.

Rogan, Carlson i Musk - posrednici između političara i građana

Kada je tijekom predsjedničke kampanje Trump gostovao u gotovo trosatnom podcastu Joea Rogana, postalo je jasno koliko se promijenila politička komunikacija. Rogan nije novinar, ne predstavlja veliku medijsku kuću i ne djeluje unutar tradicionalnih profesionalnih standarda, ali njegov je doseg među pojedinim skupinama birača veći od dosega mnogih nacionalnih medija. Time je postao simbol nove vrste političkog posrednika između političara i građana.

Sličnu promjenu pokazao je i intervju Tuckera Carlsona s Vladimirom Putinom početkom 2024. godine. Nekada bi takav razgovor gotovo sigurno organizirao CNN, BBC ili neka velika međunarodna novinska organizacija, a danas globalni politički događaj može proizvesti pojedinac koji djeluje izvan tradicionalnih medijskih institucija.

Elon Musk formalno nije političar, ali njegove objave redovito izazivaju reakcije vlada, regulatora i međunarodnih organizacija. Kada poduzetnik istodobno upravlja globalnom komunikacijskom platformom, satelitskom infrastrukturom i tehnološkim kompanijama od strateške važnosti, postaje jasno da politički utjecaj više nije rezerviran samo za nositelje javnih funkcija.

Argentinski predsjednik Javier Milei nije izgradio političku prepoznatljivost desetljećima stranačkog rada, već prvenstveno medijskim nastupima. Tek nakon što je postao poznata javna osoba nastala je politička organizacija koja ga je dovela do predsjedničke dužnosti. U tom smislu Milei predstavlja gotovo idealan primjer procesa u kojem politička vidljivost prethodi političkoj organizaciji. Ni Volodimir Zelenski nije klasičan proizvod stranačkog sustava. Prije ulaska u politiku bio je glumac i producent, a široku popularnost stekao je ulogom predsjednika države u televizijskoj seriji 'Sluga naroda', prema kojoj je i nazvao svoju stranku.

Znanstvena literatura već godinama proučava proces personalizacije politike. Izraelski politolog Gideon Rahat u članku Party Types in the Age of Personalized Politics pokazuje kako političke stranke sve više gube kolektivni karakter, a pojedinačni lideri postaju važniji od samih organizacija koje formalno predstavljaju. Rahat tvrdi da postojeće tipologije stranaka više nisu dovoljne za razumijevanje suvremene politike upravo zato što se ravnoteža između kolektivne organizacije i individualnog liderstva ubrzano mijenja.

To možda zvuči kao tehnička promjena u političkim strankama, no posljedice su znatno dublje. Ako stranke prestanu biti mehanizmi dugoročne selekcije političkih elita, postavlja se pitanje kroz koje procese prolaze oni ljudi koji dolaze do političke moći i statusa.

Od upravljanja institucijama do upravljanja pažnjom

Istovremeno se mijenja i sâma priroda političkog uspjeha. Nekada je političar prvenstveno morao upravljati organizacijom, a danas sve više mora upravljati pažnjom.

Digitalni mediji stvorili su novu ekonomiju političkog kapitala u kojoj vidljivost postaje gotovo jednako važna kao i kompetencije. Političari više nisu samo čelnici institucija, već i proizvođači sadržaja te moraju neprestano generirati pažnju, održavati vidljivost i prilagođavati komunikaciju logici pojedinih digitalnih platformi.

Taj proces nije neutralan te istraživanja o algoritamskoj distribuciji političkog sadržaja pokazuju da platforme aktivno utječu na vidljivost političkih poruka. Članak Algorithmic Amplification of Politics on Twitter profesora strojnog učenja na Cambridgeu, Ferenca Huszára i suradnika, pokazao je da algoritamski sustavi ne distribuiraju političke sadržaje ravnomjerno, već pojedine političke aktere i poruke sustavno čine vidljivijima od drugih.

To znači da politički uspjeh više ne ovisi samo o organizacijskoj sposobnosti, ideološkoj dosljednosti ili institucionalnom iskustvu, nego sve više ovisi i o sposobnosti brze prilagodbe algoritamskom okruženju. U takvom sustavu političke i medijske kompetencije postaju sve teže razdvojive.

Uspon političkih influencera

Još zanimljivija promjena događa se izvan formalne politike. Politički influenceri više nisu marginalni fenomen internetske kulture, već postaju sastavni dio političkog ekosustava.

Brojna istraživanja, primjerice rad Isabel Linzer i Becce Branum iz Center for Democracy and Technology (CDT), pokazuju da mlađe generacije sve češće dobivaju političke informacije preko pojedinih kreatora sadržaja, a ne iz tradicionalnih medija. Njihova publika često ih doživljava autentičnijima, neposrednijima i vjerodostojnijima od institucionalnih izvora informacija.

To ne znači da influenceri nužno šire dezinformacije ili da su manje kompetentni od tradicionalnih komentatora. Problem je drukčiji: oni djeluju izvan mehanizama profesionalne provjere koji su desetljećima definirali javni prostor. Istodobno političke stranke sve češće surađuju s influencerima tijekom kampanja ne zato što žele biti moderne, nego zato što su shvatile da više nemaju monopol nad političkom socijalizacijom birača. Istraživanja izbornih kampanja, kao ono nedavno sa Sveučilišta u Tübingenu, već sugeriraju da će politički influenceri postati standardni dio budućih komunikacijskih strategija. Političke stranke, dakle, više nisu jedini proizvođači političkih identiteta te se sve veći dio tog procesa odvija izvan formalnih institucija.

Povratak karizme u digitalnom dobu

Ovdje se vrijedi vratiti klasičnoj političkoj misli. Max Weber razlikovao je tradicionalni, racionalno-legalni i karizmatski autoritet. Veći dio 20. stoljeća obilježila je dominacija racionalno-legalnog autoriteta te su ljudi dobivali legitimitet zato što su predstavljali institucije, a danas se sve više vraća logika karizme.

Autoritet proizlazi iz dosega, vidljivosti, autentičnosti i osobnog brenda. U digitalnom okruženju pojedinac može tako steći politički utjecaj bez formalnog položaja, institucionalne potpore ili organizacijske infrastrukture.

Upravo zato personalizacija politike postaje jedan od ključnih izazova suvremenih demokracija. Rast političkog personalizma povezan je s većom polarizacijom, populizmom i demokratskom erozijom, a nove digitalne tehnologije samo potiču taj trend. To je osobito važno jer pokazuje da digitalna revolucija nije samo tehnološka promjena, već mijenja same mehanizme političke legitimacije.

Ulazimo li u postinstitucionalnu demokraciju?

Možda upravo tu leži najveća politička promjena našeg vremena. Formalne institucije, kao što su parlamenti, vlade, sudovi i političke stranke, i dalje postoje. Izbori se održavaju. Ustavi vrijede.

No stvarna proizvodnja političkog autoriteta sve se više odvija izvan tih institucija. Na YouTubeu, u podcastima, na TikToku, u privatnim mrežama utjecaja i digitalnim zajednicama.

Nismo još u postdemokraciji, no moguće je da ulazimo u postinstitucionalnu demokraciju. Sustav ostaje isti, ali se način na koji nastaje politički autoritet dramatično mijenja.

Granice između političara, komentatora, influencera, novinara i publike postaju sve mutnije. Podcaster intervjuira predsjednika države. Youtuber oblikuje vanjskopolitičke stavove milijuna ljudi. Influencer sudjeluje u izbornoj kampanji. Političar se ponaša kao kreator sadržaja. Time slabi i sama ideja predstavništva na kojoj počiva moderna demokracija.

Možda problem nije populizam

Možda zato populizam nije uzrok, već simptom. Većina analiza polazi od pretpostavke da građani odbacuju elite, no moguće je da se događa nešto drugo. Građani više ne vjeruju procesima koji proizvode elite.

Demokracije su uvijek počivale na određenoj razini povjerenja. Ne samo povjerenja u vlast, nego i povjerenja u mehanizme koji određuju tko dolazi do vlasti, tko oblikuje javno mnijenje i tko ima pravo govoriti u ime zajednice. Ako to povjerenje nestane, mijenja se sâma logika političkog sustava.

Zato najveći politički problem 21. stoljeća možda nije uspon populista, algoritama ili influencera. Možda je problem mnogo dublji. Možda više ne znamo kako nastaju elite, a demokracije koje ne znaju kako proizvode autoritet prije ili kasnije počinju sumnjati i u vlastite institucije.