Prema najnovijim projekcijama Eurostata, Europska unija mogla bi do 2100. godine izgubiti više od 53 milijuna stanovnika, što bi značilo pad od gotovo 12 posto stanovništva do kraja stoljeća.

Europa istodobno ubrzano stari, više nego bilo koji drugi kontinent. Sve je manje djece i radno sposobnog stanovništva, a sve više umirovljenika. Nadimak Stari kontinent sada se vraća kao cinična istina, a Europska komisija upozorava da demografske promjene imaju 'snažan utjecaj na gospodarstvo, socijalne sustave, infrastrukturu i javne politike'.

Međutim možda je najzanimljivije to što se velik dio Europe istodobno bogati. Tu nastaje veliki europski paradoks 21. stoljeća, a tiče se država koje postaju bogatije dok ostaju bez stanovnika.

Hrvatska kao ogledalo Europe

Hrvatska je gotovo školski primjer tog procesa. U posljednja tri desetljeća naša je zemlja izgubila ogroman broj stanovnika, dijelom zbog Domovinskog rata, dijelom zbog dugoročnog pada nataliteta, a dijelom zbog snažnog iseljavanja (mladih pojedinaca, ali, što je još značajnije, mladih i mlađih obitelji) nakon ulaska u Europsku uniju.

Danas Hrvatska ima veći BDP nego prije dvadeset godina, rekordne turističke prihode, više plaće nego ikada prije te nikada skuplje nekretnine u povijesti. Drugim riječima, ekonomski pokazatelji rastu dok se društvena baza smanjuje.

To se osobito vidi izvan nekoliko većih urbanih središta. Škole se zatvaraju ili spajaju, sela zjape prazna, a pojedini dijelovi zemlje demografski ulaze u stanje trajnog nestajanja (takozvane bijele mrlje na zemljovidu). Financial Times lani je upozorio da bi neka ruralna područja Europe (posebice u zemljama poput Hrvatske, Bugarske i Litve) do kraja stoljeća mogla izgubiti i trećinu stanovništva. Hrvatska je, dakle, dio šireg obrasca u 'Novoj Europi' (članicama Europske unije koje su ušle za vrijeme istočnog proširenja, nakon 2004. godine).

Stare prije nego što su se obogatili

Zapadnoeuropske države prvo su postale bogate, a tek potom stare. Srednja i istočna Europa prolaze kroz puno neugodniji proces – stare dok još uvijek pokušavaju sustići Zapad.

Međunarodni monetarni fond u svojoj je analizi, objavljenoj još u osvit pandemije, upozorio da će stanovništvo na području od Baltika do Jadrana do 2050. godine pasti za oko 12 posto, a broj radne snage mogao bi pasti za čak četvrtinu.

Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) taj je fenomen opisala vrlo preciznom formulacijom: 'postati starac prije nego postaneš bogataš'. Drugim riječima, društva stare prije nego što su dosegnula razinu bogatstva koju su zapadne države imale kada su prolazile kroz slične demografske procese.

Prema podacima EBRD-a, Hrvatska je od 1990. godine ukupno izgubila nešto malo manje od petine stanovništva, što nije samo statistički problem. To znači manje radnika, veće pritiske na mirovinski i zdravstveni sustav, sporiji gospodarski rast te sve manji broj ljudi koji financira sve veći broj starijih sugrađana. Upravo negativna demografska kretanja mogu biti glavni ograničavajući faktor budućeg ekonomskog razvoja u Europi.

Društvo nije isto što i BDP

Moderni kapitalizam omogućuje gospodarski rast čak i uz manji broj stanovnika jer automatizacija, digitalizacija i rast produktivnosti znače da gospodarstvo više ne treba jednaku količinu ljudskog rada kao prije nekoliko desetljeća. Zemlja može tako imati manje stanovnika, a ipak biti bogatija. No država nije samo ekonomija. Pitanje nije samo koliko država proizvodi, nego tko puni školske klupe, tko upravlja poduzećima i donosi inovacije, tko služi vojsku, tko održava lokalne sredine te, naravno, tko dugoročno financira socijalnu državu.

Tu se otvara puno dublje pitanje: može li društvo ostati vitalno dok broj ljudi kontinuirano pada? Naime demografski pad nije samo pad brojeva, već se radi o ukupnoj promjeni društvene energije.

Kako starenje mijenja demokraciju

Demografija mijenja i samu logiku politike. Starija društva prirodno postaju opreznija, manje sklona riziku, manje spremna na bilo kakve reforme te više usredotočena na stabilnost nego na transformaciju, a to ima vrlo konkretne političke posljedice: stariji birači češće izlaze na izbore, discipliniraniji su i imaju drukčije prioritete od mlađih naraštaja. Posljedica toga je porast političkog pritiska za povećanje mirovina, veća izdvajanja za zdravstvo te očuvanje postojećih sustava.

Istodobno ulaganja u obrazovanje, inovacije ili dugoročne razvojne projekte često postaju politički manje isplativa. Prošlogodišnje izvješće EBRD-a upravo je istaknulo upozorenje da starija društva sve teže provode reforme potrebe za dugoročnu održivost i gospodarski opstanak. Drugim riječima: demografija postupno mijenja samu psihologiju u podlozi demokracije.

Migracija: Politički tabu bez kojeg Europa teško može

Europa danas demografski ovisi o migraciji više nego što je spremna priznati, a bez useljavanja iz izvaneuropskih zemalja pad stanovništva bio bi znatno dramatičniji. The Guardian je, pozivajući se na europske projekcije, upozorio da bi bez migracija europsko stanovništvo do kraja stoljeća moglo pasti puno snažnije nego u sadašnjim projekcijama.

Sve to stvara vrlo neugodan politički paradoks u kojemu nacionalna gospodarstva trebaju strane radnike, a birači su sve skeptičniji prema migraciji. Hrvatska je pritom odličan primjer toga koliko se Europa brzo mijenja. Zemlja koja je desetljećima bila simbol iseljavanja danas sve više postaje zemlja uvoza (doduše, jeftine i niskoobrazovane) radne snage.

Pritom to nije privremena anomalija, već je vjerojatno nova europska normalnost. Za razliku od Hrvatske, neke europske zemlje uvelike ovise o stranim radnicima i u zanimanjima koja iziskuju visoke razine znanja i vještina. Primjerice, u Norveškoj i Irskoj je preko 40 posto liječnika izvorno školovano u inozemstvu.

Može li umjetna inteligencija zamijeniti ljude?

U posljednje vrijeme sve više političara i ekonomista polaže nade u automatizaciju i umjetnu inteligenciju. Prema toj logici, ako Europa već nema dovoljno ljudi, tehnologija bi mogla nadomjestiti manjak radne snage.

Japan se često navodi kao laboratorij budućnosti koji predstavlja kombinaciju visoke razine ekonomskog razvoja, snažne robotizacije, izrazito starog stanovništva te depopulacije ruralnih područja, pa MMF upravo tu zemlju koristi kao primjer za shrinkanomics, ekonomski model koji pokušava održati rast unatoč smanjenju stanovništva.

Međutim čak niti poslovično prilagodljiv i inovativan Japan nije pronašao potpuno rješenje za ovaj problem. Tehnologija može povećati produktivnost, ali ne može sama održavati društvenu vitalnost. Robot može pomoći u skrbi za starije osobe, ali ne može zamijeniti osjećaj društvene energije koji stvaraju mlade generacije.

Umjetna inteligencija može optimizirati proizvodnju, ali ne može sama održavati škole, lokalne sredine, kulturni život ili osjećaj dugoročne društvene perspektive. Zato pitanje demografije nije samo pitanje gospodarstva, već i civilizacijskog samopouzdanja.

Europa bogatih, starih i malobrojnih?

Možda najveći europski problem 21. stoljeća neće biti ni inflacija, ni carinski ratovi, pa čak ni umjetna inteligencija. Možda će to biti nešto puno sporije i tiše, društva koja postaju sve bogatija, ali sve praznija. Europa će vjerojatno još desetljećima ostati bogat i razvijen kontinent. No pitanje koje se sve više nameće glasi: što se događa s društvom koje postupno ostaje bez ljudi?

Može li demokracija ostati dinamična ako dominantan dio biračkog tijela postaje sve stariji? Može li gospodarstvo dugoročno rasti bez dovoljno radnika? Može li kontinent ostati geopolitički relevantan ako mu populacija stagnira ili pada, dok druge regije svijeta rastu? Hrvatska pritom možda nije europska iznimka, već je možda baš ogledalo europske budućnosti.