U rujnu 2022., svega četiri mjeseca nakon što je Rusija napala Ukrajinu, održala sam pozvano predavanje za menadžment jedne velike hrvatske kompanije o gospodarskim trendovima i okružju koje se pred našim očima počelo ubrzano mijenjati. Inflacija je u tom trenutku već bila tu - kao kombinirana posljedica poremećaja u lancima opskrbe uzrokovanih pandemijom i rasta cijena energenata potaknutog ratom u Ukrajini. Cijene energenata i hrane rasle su iz mjeseca u mjesec, a središnje banke počele su dizati kamatne stope tempom kakav nismo vidjeli desetljećima. No ono što me tada više zabrinjavalo nije bila sama inflacija, nego činjenica da je ekonomska struka dva desetljeća kolektivno živjela u zabludi.

Kako bih to ilustrirala, na prvi sam slajd stavila čitav niz naslova iz The Economista, jednog od najutjecajnijih svjetskih ekonomskih tjednika, objavljenih od sredine devedesetih pa sve do kraja 2019. godine. Među njima su bili 'Visoki trošak niskih cijena' iz 1999., 'Inflacija gubi svoje značenje kao ekonomski indikator' iz 2013. te 'Kako voditi ekonomsku politiku u svijetu trajno niske inflacije', objavljen tek nekoliko mjeseci prije nego što nas je COVID zatvorio u naše domove. Poruka tih tekstova bila je gotovo jednoglasna i iz današnje perspektive potpuno miopična: inflacija je fenomen prošlosti. Ne samo da je niska, nego će takva i ostati.

Taj slajd nije bio podsjetnik na inflaciju koja se tada već događala, nego na razdoblje koje je upravo završavalo, ali i na našu nesposobnost da budućnost promišljamo izvan okvira u kojima živimo, ma koliko lomljivi ti okviri bili. Na svijet u kojem su globalizacija, tehnološki napredak i relativna geopolitička stabilnost desetljećima gurali cijene roba prema dolje i stvarali uvjerenje da smo inflaciju, ako ne zauvijek pobijedili, onda barem trajno stavili pod kontrolu.

Danas je jasno da je to uvjerenje bilo jedna od najvećih ekonomskih zabluda našeg vremena. Ono što danas živimo, nažalost, nije još jedan prolazni inflacijski ciklus, nego početak novog ekonomskog režima obilježenog trajno višim cijenama. A kad cijene postanu trajno više, inflacija prestaje biti apstraktna makroekonomska kategorija i postaje svakodnevno iskustvo koje se sažima u jednoj riječi: priuštivost. Upravo će zato inflacija biti ekonomski problem ovog desetljeća, a priuštivost njegova ključna riječ.

Kako je nastao svijet niskih cijena

Da bismo razumjeli zašto nas očekuje desetljeće viših cijena, moramo prvo razumjeti što je dovelo do toga da su prethodna tri desetljeća bila obilježena niskim stopama inflacije. Razdoblje od pada Berlinskog zida pa sve do pandemije nije bilo tek povijesna epizoda stabilnosti, nego specifičan ekonomski režim u kojem se više snažnih procesa istodobno poklopilo u smjeru kontinuiranog pritiska na pad cijena roba.

Prvi i najvažniji među njima bila je globalizacija, odnosno ubrzano širenje međunarodnih lanaca dobave. Proizvodnja se selila ondje gdje je bila najjeftinija, ponajprije u zemlje s nižim troškovima rada, dok su razvijene ekonomije sve više uvozile jeftinu robu. Takva fragmentacija proizvodnje omogućila je kompanijama da optimiziraju troškove na globalnoj razini, a potrošačima da desetljećima uživaju u sve nižim cijenama širokog spektra proizvoda.

S globalizacijom je išla ruku pod ruku i liberalizacija međunarodne trgovine te kretanja kapitala i, u manjoj mjeri, radne snage. Uklanjanje carina, sklapanje trgovinskih sporazuma i otvaranje tržišta dodatno su pojačali konkurenciju i smanjili cijene. Relativna geopolitička stabilnost dodatno je podupirala takav poredak, omogućujući stabilnu opskrbu energijom i sirovinama bez dugotrajnih poremećaja.

Uz sve to, tehnološki napredak dodatno je ubrzao dezinflacijske trendove. Digitalizacija, automatizacija i razvoj interneta povećali su produktivnost, smanjili troškove i pojačali konkurenciju, dok su online platforme učinile svijet roba dobavljivijim i jeftinijim.

Kao posljedica tih procesa, svijet je postao povezanije i isprepletenije mjesto u kojem su cijene roba, a time i trošak bazičnog preživljavanja, za velik dio stanovništva bile niže nego u prethodnim razdobljima. Upravo je ta dugotrajna stabilnost stvorila uvjerenje da je inflacija trajno ukroćena; uvjerenje koje se u ovom desetljeću počelo raspadati brže nego što smo to donedavno mogli i zamisliti.

Savršena oluja: kraj jeftinog svijeta

Već na samom početku ovog desetljeća suočili smo se sa svojevrsnom savršenom olujom. Pandemija je prva dovela u pitanje model oslanjanja na globalne lance dobave koji su za posljedicu imali smanjenje cijena roba, a fokus se pomaknuo s efikasnosti na otpornost.

Zatim je uslijedio novi šok. Ruska invazija na Ukrajinu pokrenula je energetsku krizu i dodatno pojačala već postojeće pandemijske inflacijske pritiske. Da je sve ostalo na tome, svijet bi se možda i mogao postupno vratiti u režim sličan onome prije 2020. godine. No ponovni dolazak na vlast Donalda Trumpa i njegova demontaža globaliziranog poretka predstavljaju završnu komponentu ove inflacijske oluje. Carine, ograničenja u trgovini i kontrola nad ključnim resursima poput rijetkih minerala i čipova povećavaju troškove proizvodnje, a samim time i cijene. Ekonomski fragmentirani svijet je, po definiciji, skuplji svijet. Rezultat ovih procesa je svijet u kojem se inflacija, čak i kada se smiruje, stabilizira na višim razinama nego prije pandemije. Upravo to smo vidjeli tijekom 2025. godine.

Dodatni udar dolazi kroz najnoviji sukob na Bliskom istoku. Američko-izraelski napad na Iran predstavlja ozbiljan poremećaj na globalnim energetskim tržištima. Čak i ako se sukob relativno brzo smiri, šteta koja je već sada prouzročena na proizvodnim, rafinerijskim i distribucijskim kapacitetima nafte i plina mogla bi imati dugotrajnije posljedice. Takvi poremećaji ne mjere se mjesecima, nego godinama. I to sve pod pretpostavkom da se sukobi zaustave danas, odnosno da nema novih oštećenja ključne energetske infrastrukture u zaljevskim zemljama, to u praksi znači trajno više cijene energenata u sljedećih nekoliko godina, ali i čitavog niza proizvoda i usluga koji na energiji počivaju, od gnojiva i plastike do prijevoza i hrane. Budući da je energija temeljni input gotovo svakog proizvodnog procesa, njezin rast cijena neminovno se prelijeva kroz cijelo gospodarstvo.

Kada sve ove procese sagledamo zajedno, zaključak je neumoljiv: sile koje su desetljećima držale inflaciju niskom ne samo da su zaustavljene, nego su se od izbijanja pandemije počele okretati u suprotnom smjeru i sada aktivno pogone njezin rast.

Svijet bez dezinflacijskih sila

Nije nebitno napomenuti ni da u ovakvom okružju ne postoje očite globalne sile koje bi u ostatku ovog desetljeća mogle sustavno smanjiti inflacijske pritiske. Stari globalizirani poredak, utemeljen na zajedničkim pravilima međunarodne trgovine pod okriljem Svjetske trgovinske organizacije, će se možda zamijeniti onime što kanadski premijer Mark Carney naziva 'varijabilnom geometrijom', odnosno svijetom u kojem se trgovinski i investicijski odnosi oblikuju kroz ad hoc saveze, regionalne blokove i politički uvjetovane sporazume.

Takav sustav nije ni izbliza toliko troškovno i inflacijski učinkovit kao jedinstveni skup pravila koji je desetljećima omogućavao slobodniji protok roba, kapitala i tehnologije te time stvarao kontinuirani pritisak na pad cijena roba. U fragmentiranom svijetu lanci dobave postaju kraći, ali skuplji, tržišta manje konkurentna, a odluke sve više vođene geopolitičkim, a sve manje ekonomskim kriterijima. Valja još jednom ovdje ponoviti, fragmentiran svijet je, po definiciji, skuplji svijet.

Postoji, doduše, mogućnost da umjetna inteligencija dugoročno djeluje dezinflatorno kroz snažan rast proizvodnosti. No ti su učinci zasad daleko od vidljive materijalizacije. Štoviše, sama AI revolucija, da bi se uopće dogodila, zahtijeva goleme količine resursa i energije. Prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda, podatkovni centri će do 2030. postati četvrti najveći potrošač električne energije u svijetu, odmah iza Kine, Sjedinjenih Država i Indije, dok bi električna vozila mogla zauzeti sedmo mjesto.

To znači da prije nego što umjetna inteligencija eventualno počne snižavati troškove poslovanja i cijene roba i usluga kroz višu proizvodnost, ona će dodatno povećati potražnju za energijom i time vjerojatno dodatno povećati pritisak na rast cijena energenata. Drugim riječima, potencijalni dezinflacijski učinci umjetne inteligencije dolaze kasnije, dok su njezini inflacijski pritisci prisutni već danas.

Trećeg očitog izvora globalnog pada cijena zasad, nažalost, nema.

Priuštivost kao nova politička linija podjele

U ovakvom desetljeću i u ovakvom svijetu, inflacija će očito prestati biti samo ekonomski problem i sve više će postati politički fenomen. Nepriuštivost, posljedica rasta cijena, naime, uvijek pronađe način da se prelije u politiku.

Stanovanje, hrana, energija i prijevoz, ono što je donedavno činilo osnovu standarda, sve češće postaje izvor financijskog pritiska i nesigurnosti. Čak i kućanstva s relativno stabilnim dohotkom sve teže održavaju životni standard na koji su navikla, dok mlađe generacije sve češće odustaju od vlasništva nad stanom, dugoročnog planiranja i stvaranja financijske sigurnosti. Inflacija se tako iz makroekonomskog pokazatelja pretvara u pitanje kvalitete života.

Upravo u tom prijelazu iz apstraktnog u osobno krije se i snaga njezine političke destruktivnosti. Kada velik dio stanovništva počne osjećati da sustav više ne omogućuje dostojanstven život, prostor se otvara za političke aktere koji nude brza, jednostavna i često radikalna rješenja. Rast populističkih i antiestablišmentskih pokreta nije slučajnost, nego logična posljedica svijeta u kojem priuštivost života postaje iznimka, umjesto da bude pravilo. To će posebice očito biti baš u Europskoj uniji u kojem se u čitavom nizu zemalja stranke političkog centra već i sada jedva uspijevaju zadržati populističke pokrete od preuzimanja vlasti.

Problem je, međutim, što su ta rješenja često u izravnoj suprotnosti s uzrocima problema. U svijetu u kojem inflaciju potiču fragmentacija tržišta, geopolitičke napetosti i ograničenja u trgovini, politički odgovori često dodatno zatvaraju ekonomije, povećavaju troškove i produbljuju iste procese koji su do inflacije i doveli. Time se stvara začarani krug u kojem ekonomski pritisci hrane politički radikalizam, a političke odluke dodatno pogoršavaju ekonomske prilike.

Inflacija će stoga, čini se, postati konstanta ovog desetljeća. A priuštivost, odnosno mjera kakav si život možemo priuštiti, njezina najvažnija politička posljedica.