Nije ovo prvi put da s teheranskih ulica stižu mučne snimke izmrcvarenih prosvjednika te da gust dim zapaljenih automobila i izloga suklja prema vulkanskom gorju Alborz. Vanjski promatrači, od Washingtona do Zagreba, već više puta proglašavali su kraj vladavine islamskih pravnika (velajat-e-fakih).

Međutim nakon tri tjedna nemira postalo je više nego jasno da se Iran ne nalazi u 'tek još jednom valu nemira'. Naime Islamsku Republiku više se ne može opisivati kao režim koji 'upravljivo' prolazi kroz ciklus prosvjeda i represije. Teheranski režim ulazi u fazu koju američki stručnjaci za komparativnu politiku Steven Levitsky i Lucan Way opisuju kao test stvarne autoritarne otpornosti. To je trenutak u kojem je formalna kontrola države i dalje snažna, no legitimnost poretka u društvu ubrzano erodira.

U klasičnoj tipologiji literature o (demokratskoj) tranziciji Iran se ne uklapa savršeno u model kompetitivnog autoritarizma jer natjecanje za javne položaje nikada nije doista bilo organizirano na ravnopravnim osnovama. No upravo je zato iranski slučaj zanimljiv: on pokazuje kako režim s visokom organizacijskom moći, ali niskom vanjskom povezanošću, reagira kada se istodobno aktiviraju ekonomski, društveni i sukcesijski pritisci.

Drugim riječima, siječanj 2026. godine nije nužno trenutak pada režima (premda on nije sasvim isključen), već trenutak u kojem se vidi što zapravo drži autoritarni sustav na okupu i kolika je cijena održavanja tog režima (vreće ubijenih, mahom mladih prosvjednika).

Organizacijska moć: Temelj iranske otpornosti

Jedna od ključnih teza Levitskog i Waya jest da autoritarni režimi opstaju ne zato što su popularni, nego zato što posjeduju organizacijsku moć temeljenu na kohezivnim elitama, discipliniranom sigurnosnom aparatu i sposobnosti kontrole teritorija. Iran je gotovo školski primjer tog obrasca.

Revolucionarna garda Basidž (paravojne dragovoljačke postrojbe koje se ne skrbe samo za sigurnost, već djeluju i kao moralna policija), paralelni (vojno-duhovni) sudski sustav i složena mreža nadzornih institucija čine gustu infrastrukturu kontrole. U tom smislu iranski režim nije 'krhka autokracija', nego duboko ukorijenjen poredak sposoban za dugotrajnu represiju. Prosvjedi ovoga siječnja to ne mijenjaju, ali ih čine skupljima.

Komparativna politologija, koja se bavi autoritarnim režimima, u svojim radovima upozorava da visoka organizacijska moć omogućuje režimu da preživi čak i masovne prosvjede, ali po cijenu eskalacije represije i zatvaranja institucionalnih ventila. Upravo to vidimo u Iranu. Represija postaje sve manje selektivna, informacijski mrak sve dublji (gašenje interneta i telefonije), a tolerancija prema unutarnjoj raznolikosti sve manja. To nije znak samopouzdanja, već da se režim oslanja na svoj najtvrđi resurs – golu silu.

Zašto Iran nije istočna Europa?

Važan aspekt opstanka autokracija jest razlika između vanjske povezanosti (linkage) i vanjskog pritiska (leverage). Režimi koji su duboko integrirani u zapadne ekonomske, društvene i kulturne mreže teže se održavaju autoritarno, a oni koji su izolirani mogu duže ignorirati vanjske pritiske.

Iran ima visok leverage, ali nizak linkage. Zapad ima mnogo instrumenata pritiska – sankcije, diplomaciju, izolaciju – ali vrlo malo stvarne društvene i institucionalne povezanosti s iranskim društvom. Nema slobodnih medija, nema masovne razmjene, nema integriranih elita koje bi previše toga izgubile padom režima.

To objašnjava zašto vanjski pritisak, uključujući američku retoriku 'svih opcija na stolu', paradoksalno često pomaže režimu. Umjesto da oslabi vlast, on potvrđuje njezin narativ o opsadi i omogućuje daljnju sekuritizaciju politike. Politološki rečeno: visok leverage bez linkagea rijetko proizvodi demokratizaciju, već češće zatvaranje.

Kad ekonomija potkopa autoritarnu koheziju

Literatura o autokracijama naglašava da organizacijska moć nije statična jer ovisi o resursima, koheziji elita i sposobnosti redistribucije. Tu Iran ulazi u opasnu zonu.

Ekonomski podaci za 2025. i 2026. godinu – koji svjedoče o teškoj ekonomskoj stagnaciji, inflaciji iznad 40 posto i kolapsu domaće valute te rezultiraju rastom cijena osnovnih namirnica (brašno, riža, ulje), desetljećima obilno subvencioniranima da bi se kupovao socijalni mir – ne moraju automatski rušiti autokratski režim, no snažno nagrizaju njegovu unutarnju koheziju. Kada se dostupni resursi smanjuju, lojalnost se sve skuplje plaća. Kada se valuta raspada, ni represivni aparat nije imun na nezadovoljstvo.

U teorijskom smislu Iran pokazuje elemente onoga što Levitsky i Way opisuju kao eroziju autoritarne kontrole iznutra, a ne izvana. Ovi prosvjedi stoga nisu opasni zato što su 'preveliki', nego zato što se događaju u trenutku u kojem režim više nema obilje resursa za amortizaciju društvenog bijesa.

Režim pokazuje znake slabosti

U tom kontekstu treba čitati i ekstremnu sekuritizaciju politike. Proglašavanje prosvjednika teroristima, gašenje interneta i kriminalizacija svakog oblika neslaganja nisu samo represivne mjere, već i strategije održavanja elite na okupu.

Autokratski režimi u kasnoj fazi otpornosti često ulaze u spiralu u kojoj svaka kriza zahtijeva još više represije jer su drugi oblici legitimacije iscrpljeni. Iran sada djeluje upravo tako. Sekuritizacija postaje trajno stanje, a izvanredno stanje normalno.

Prijenos vlasti: Ahilova peta autoritarnih režima

Jedno područje u kojem se teorija demokratske tranzicije posebno jasno presijeca s iranskom stvarnošću jest pitanje sukcesije. Personalizirani autoritarni režimi s jakom organizacijskom moći često su stabilni – sve dok se ne otvori pitanje prijenosa vlasti.

Vrhovni vođa iranskog režima, ajatolah Hamenei (86) nije javno obznanio svojeg nasljednika, a Vijeće stručnjaka, tijelo popunjeno islamskim pravnicima, ima mandat sve do 2032. godine te bi trebalo donijeti odluku tko će ga naslijediti nakon što napusti ovaj svijet.

Masovni prosvjedi u trenutku potencijalne tranzicije vlasti predstavljaju strukturni rizik – ne zato što će nužno srušiti režim, nego zato što povećavaju neizvjesnost i potiču frakcijske kalkulacije unutar elite. Zato represija ima i unutarnju funkciju te je signal lojalnosti, discipliniranja i zatvaranja mogućih pukotina.

Svijet je prestao pritiskati

Reakcije velikih sila na iranske prosvjede razotkrivaju širi problem. Međunarodni poredak više ne djeluje kao korektiv autoritarne represije, nego kao njezin pasivni promatrač, a ponekad i neizravni stabilizator.

Donald Trump pritom reagira retorički agresivno, ali strateški predvidljivo. Izjave o tome da su 'sve opcije na stolu', poruke solidarnosti s 'iranskim narodom' i povremeni signali o tehnološkoj pomoći (poput pristupa internetu) uklapaju se u obrazac visokog leveragea bez linkagea. Trumpov pristup ne gradi društvene ili institucionalne veze s Iranom; on proizvodi pritisak izvana, a režim u Teheranu zatim ga koristi za potvrdu vlastite naracije o opsadi. To je upravo onaj tip vanjskog pritiska koji rijetko slabi autoritarni režim, a često ga homogenizira.

Nasuprot tome, Kina reagira gotovo suprotno, tiho, hladno i proceduralno. Peking poziva na 'stabilnost', 'neuplitanje' i 'poštivanje suvereniteta', istodobno zadržavajući gospodarske i energetske kanale s Iranom. Kinezi ne pokazuju interes za unutarnju dinamiku iranskog društva, zanima ih predvidljiv partner i kontrolirani rizik. Upravo takav stav smanjuje međunarodni leverage nad režimom, a istodobno mu pruža alternativu zapadnoj izolaciji. U teorijskom smislu Kina djeluje kao amortizer autoritarne ranjivosti, omogućujući režimu da preživi bez ikakvih unutarnjih ustupaka.

Rusija ide korak dalje te otvoreno odbacuje prosvjede kao 'destabilizaciju potaknutu izvana' i upozorava na 'opasne presedane'. Moskva u Iranu ne vidi samo partnera, već zrcalo vlastite budućnosti. Uspješno gušenje masovnih prosvjeda u Teheranu potvrđuje logiku da autoritarni režimi mogu preživjeti čak i ozbiljne društvene lomove ako zadrže kontrolu nad silom i informacijama. U tom smislu ruska podrška nije samo diplomatska, nego i normativna. Ona je potvrda da represija više ne nosi ozbiljnu međunarodnu cijenu.

Europska unija i drugi zapadni akteri ostaju na poznatom terenu zabrinutosti, osuda i sankcija. No bez stvarnog linkagea, bez duboke društvene, ekonomske i institucionalne povezanosti, ti instrumenti ostaju ograničenog dometa. Iran je već desetljećima prilagođen sankcijskom režimu, a dodatne mjere više signaliziraju moralni stav nego što mijenjaju političku računicu u Teheranu.

Je li režimu kraj?

Ako se sve to spoji, dobiva se gotovo idealan kontekst za ono što Levitsky i Way opisuju kao dugotrajnu autoritarnu otpornost. Režim s visokom organizacijskom moći, niskim vanjskim linkageom i alternativnim međunarodnim osloncima može preživjeti i vrlo ozbiljne unutarnje izazove. Ovi prosvjedi stoga vjerojatno neće dovesti do brzog sloma Islamske Republike.

Međutim politološka komparativna teorija jednako jasno upozorava na cijenu takvog opstanka. Režimi koji preživljavaju isključivo zahvaljujući represiji, međunarodnoj fragmentaciji i informacijskoj kontroli ne grade stabilnost, već odgađaju rasplet. Oni postaju rigidni, nefleksibilni i sve manje sposobni apsorbirati šokove, bilo ekonomske, bilo društvene ili sukcesijske.

U tom smislu reakcije Amerike, Kine i Rusije ne pomažu iranskom društvu, ali pomažu režimu da još neko vrijeme ostane na nogama. To je možda i najciničniji zaključak. Islamska Republika nije stabilna zato što je snažna, nego zato što je međunarodni poredak sve manje zainteresiran za to da autoritarnu represiju pretvori u stvaran politički problem.

Iran danas posjeduje sve preduvjete za preživljavanje, ali gotovo nijedan za mirnu transformaciju, a režimi koji preživljavaju bez transformacije obično ne padaju elegantno. Oni se, prije ili kasnije, sudare s krizom koju više ne mogu unedogled obuzdavati.