Istina, radi se o smjelom i za to doba svakako avangardnom arhitektonskom ostvarenju, formalno zaštićenom spomeniku kulture – zašto samo 'formalno', mnogima je jasno, no kasnije ćemo se time detaljnije pozabaviti – ali na koncu ipak samo o golemoj i zapuštenoj megastrukturi koja je, čini se, nepovratno prestala biti utilitarna.

To više naprosto nije, niti može biti suvremen i funkcionalan stadion, nogometni pogotovo.

Deficit razuma i argumenata

Javna rasprava o Poljudu, kojoj konca očito neće biti tako skoro, obiluje emocijama, čvrstim stavovima, paradnom patetikom i istinskim idealizmom, no u tom koktelu alata vidljiv je ozbiljan, zapravo zabrinjavajući deficit razuma i krutih, provjerljivih argumenata. Pritom ne aludiramo isključivo na ekonomski aspekt ove priče – on je, naime, vrlo jasan i nedvojbeno upućuje na zaključak da postojeći stadion treba sravniti sa zemljom i na njegovu mjestu podići novi – nego na sve ostale kutove pod kojima se ovo pitanje promatra i tumači.

Zanimljivo je to: tek kada je problem eskalirao i kada je Poljud čak i doslovno došao do izdisaja, stvorila se kritična masa spremna reći što misli o njemu. Nažalost, u velikom broju slučajeva bilo bi bolje da smo ostali pošteđeni toga.

Poduzetnik Branko Roglić, recimo, nesumnjivo je vrlo uspješan u svom biznisu – okretan je u onome što mnogi pojednostavljuju na filozofiju 'kupi-prodaj', a istovremeno samozatajan i vrlo suzdržan u javnim nastupima, no svejedno je imao potrebu reći da je 'suludo i nedopustivo' uopće razgovarati o rušenju Poljuda jer je problem 'i tehnički i financijski rješiv'.

Sociolog Dražen Lalić je – samo dan nakon što je predstavljena egzaktna studija po kojoj Poljud nije 'rješiv' onako kako to Roglić zamišlja, a to ni financijski nije izvedivo – objavio da on 'ima svoje ljude' koji su mu rekli da je stanje potpuno drugačije.

Inženjeri Roglić i Lalić očito znaju bolje.

Centar bi dva stadiona za jedan klub

Na političkom spektru stvar gura Marijana Puljak, predsjednica stranke Centar, koja je sasvim očito odlučila parazitirati na stadionskoj tematici, pa makar to činila krajnje neodgovornom i nerealnom, a u konačnici i blesavom idejom da Split treba dobiti čak dva stadiona s preko 30 tisuća sjedećih mjesta: na 'novoj Brodarici' igrao bi Hajduk dok bi Poljud valjda služio nekoj mističnoj svrsi divljenja izdaleka i brendirao se kao najveći spomenik na kugli zemaljskoj.

Siromašni i nemaštoviti Talijani u bogatom Milanu upravo ruše kultni San Siro da bi na njegovu mjestu izgradili jedan stadion za dva kluba; tko im je kriv za to što nemaju vizionare koji sasvim ozbiljno zagovaraju ideju o dva stadiona za jedan klub.

Što može na Maksimiru, ne može na Poljudu

Tu je zatim Nenad Fabijanić, arhitekt koji je postao vlasnik autorskih prava na stadion Poljud jer je oženjen za članicu obitelji pokojnog Borisa Magaša: on u ovoj priči sasvim sigurno ima konkretan financijski interes, no zanimljivo je slušati kako s gnušanjem govori o ideji izgradnje VIP prostora na splitskom stadionu jer je nogomet po njemu 'pučka igra i zabava za egalitarne mase', a u isto vrijeme kao solidno plaćen član žirija za novi maksimirski stadion radi po programu koji predviđa upravo taj, u suvremenom nogometu standardan sadržaj svakog stadiona.

Arhitektonska struka generalno se nije izjašnjavala o dogradnjama i pregradnjama upravo stadiona Maksimir, svojedobno zaštićenog upravo zbog svoje 'prozračne' strukture u odnosu na park u kojemu se nalazi i koju je –dopustit ćete nam malu zločestoću – zadržao, evo, sve do današnjeg dana, odnosno do skorog naleta bagera za rušenje. O zagrebačkom Vjesniku također nisu imali previše toga reći i čini se da im je bilo dosta relativno brzo izrađeno mišljenje statičara koji će kazati da tu ruinu nema smisla obnavljati, no u splitskom slučaju decidirani izračun i stav autora konstrukcije Poljuda – statičara Ante Mihanovića – ne uzima se čak ni kao valjan argument vrijedan spominjanja.

Oni će se preko svoje strukovne organizacije zapitati 'kome smeta Poljud?', taman da se idealno nadovežu na prizemno politikantsko štrapanje ranije spomenute Marijane Puljak, a ona će dijagnosticirati da je 'netko odavno bacio oko na to vrijedno zemljište' i nesumnjivo će se, kad uzmogne, nakačiti i na narativ popularan na dijelu lijeve scene da je cijela 'akcija Poljud' zapravo iskonstruirana samo da bi se simbolički obračunalo s davno pokojnom Jugoslavijom i vremenima u kojima su na cijeni navodno prije svega bili red, rad, vizija i ambicije.

Današnji Split po njima je osuđen isključivo na konzervaciju.

Poljud više nije funkcionalan - to znaju svi koji ga koriste svaki dan

Konzervatori se pak o Poljudu zasad ne izjašnjavaju, što je u najmanju ruku pristojno jer inicijativa za njegovu službenu zaštitu zapravo nije došla od njih, nego od Hajduka kao kluba i njegovih angažiranih navijača, a oni su prije desetak godina romantičarski zamišljali da bi se moglo raditi o zgodnom prečacu za to da se pronađe novac potreban za obnovu i rekonstrukciju, zapravo spašavanje njihova doma. Njihovu naivnu viziju skršila je surova praksa koja je dovela do toga da je danas Poljud, koliko god bio zaštićen, pogodan isključivo za izložbe, kolektivnu memoriju i poneki prigodničarski tekst o njegovim važnim obljetnicama.

Ako stadion više nije funkcionalan, valjda više ne može biti ni zaštićen, što su, čini se, najjasnije spoznali njegovi svakodnevni korisnici: najprije Hajduk, potom po svemu sudeći velika većina njegovih navijača, članova i pretplatnika – uključujući one u strukturiranim organizacijama poput Torcide i Našeg Hajduka – a zatim i splitska gradska vlast, premda će racionalnu odluku, kako se čini, ona donijeti skrivajući se iza rezultata 'savjetodavnog referenduma'.

S druge strane, u iracionalnom taboru prevladat će oni koji su od Poljuda i fizički i mentalno udaljeni – bilo da s njime imaju kontakt jedino dok na obližnjem semaforu čekaju zeleno svjetlo, bilo da stotinama kilometara daleko pasatistički sanjare o svojoj utopijskoj viziji koju opisuju kao 'Split s velikim S', sebično pokušavajući zarobiti cijeli jedan grad u posve privatno kreiranoj stvarnosti.

Tko će probuditi Zrinku Paladino?

Takav prigodničarski tekst, posvećen 'Magaševoj kući bisernoj', ovog tjedna objavila je cijenjena arhitektica Zrinka Paladino, prepunivši ga poetskim referencama na svog sveučilišnog profesora sa sijedom valovitom kosom koja ju je podsjetila na njegovu 'školjku kojom je vizualno udomljen Mosor s jedne, Marjan s druge strane, koja se tako suptilno izvila u jednom od najljepših dijelova Splita i pritom ga voluminoznošću nije ugrozila, već unaprijedila'.

Tu je i vrlo konkretno predviđanje, krajnje začudno za osobu njezine struke – ali, rekli smo, arhitekti se u ovom slučaju nisu iskazali vizijom nego reakcionarnim utapanjem u živo blato – po kojemu bi 'novi Poljud, kao refleks naše današnje kulture, vrlo vjerojatno u usporedbi s Magaševim biserom ličio na, da prostite, govno na pjatu/tanjuru'.

Hoće li je netko probuditi i upoznati s podatkom da je upravo Magaš prije petnaestak godina predložio 'novi Poljud', čiju simulaciju prilažemo uz ovaj tekst, a koji bi radikalno prekinuo upravo sa spomenutim vizualnim 'udomljavanjem Mosora i Marjana'? Jesu li još negdje ostale zabilježene njegove tadašnje riječi da je stadion 'živi organizam' kojemu stoga ne treba robovati i zašto, zaboga, nitko od današnjih aktera nije naslijedio njegovu racionalnost i viziju?

Previše nas je kadrih za kukanje, naricanje i pametovanje u svojoj zoni komfora, bez napornog doticaja s realnošću i činjenicama – kao i nogometnih trenera, epidemiologa, inženjera ili geostratega – a brojka se vrti otprilike na oko četiri milijuna.