U društvima manje prijemčivima na generaliziranje, polariziranje i svrstavanje u torove po principu 'ili si za nas, ili si protiv nas' to bi možda bio rubno zanimljiv, a u političkom smislu zapravo potpuno neupotrebljiv podatak: uspoređivanje publike jednog koncerta i gledatelja jednog filma imalo bi svrhu valjda samo kao fusnota u sklopu proučavanju komercijalnog potencijala popkulturnog tržišta - no u našim specifičnim okolnostima to će izvjesno biti argument u političkoj areni.

Koliko je 'naših' a koliko 'vaših', postoji li više 'domoljuba' ili 'tolerantnih' i tko bi se u ovoj državi koga trebao bojati više?

Kao što se od lanjskog srpnja u javnom prostoru počesto znalo čuti da se jedna strana političkog spektra 'prepala' hipodromske mase od pet stotina tisuća domoljuba, pa se koncert pokušavalo (i još uvijek pokušava) prisvojiti ili na njemu barem parazitirati, tako ćemo sada sasvim sigurno biti izloženi tvrdni da se u kinima ukazala 'pristojna Hrvatska' - u ekstremnijim slučajevima vjerojatno će se potegnuti i kvalifikacija o 'poštenoj inteligenciji' - koja je valjda 'osvjetlala obraz hrvatskom društvu' i pokazala da ono 'ipak ne živi u mržnji i u prošlosti'.

Dokaz da smo 'normalni'

Kad malo bolje pogledamo, taj proces zapravo je već započeo: kolumnistica jednih velikih dnevnih novina baš jučer objavila je tekst u kojemu, uz nevješt pokušaj ograde stavljanjem upitnika na kraju rečenice, konstatira da pola milijuna gledatelja 'Svadbe' dokazuje da smo kao društvo zapravo 'normalni'.

Pri čemu se vrlo plastično oslikava kontrast kako bi se dalo do znanja što je poželjno i pravovjerno, a što divlje i sramotno: dok je lanjskog srpnja kolumnistica utekla od rulje koja je s nacističkim pozdravom umarširala u njen grad, sada je - premda će se ponovno ograditi frazom kako je 'razumno pretpostaviti da se dio publike koncerta i filma preklapa' - u 'Svadbi', odnosno 'u mraku kinodvorane koji djeluje prosvjetiteljski', ona pronašla svoje pleme, kako se sama izrazila.

Uz to je uspjela još i sročiti savjet rukometnoj reprezentaciji da za svoju neslužbenu himnu uzmu zavodljivu trap-cajku, soundtrack spomenutog filma, kako bi se 'spojili s onom drugom Hrvatskom kojoj za domoljublje i navijanje za reprezentaciju nije nužna rehabilitacija najružnijeg dijela naše povijesti'.

Dakle, kao što smo rekli, verbalno vitlanje s 'vlastitih' pola milijuna Hrvata već je započelo.

Politički vrlo inteligentno to je među prvima primijetio i pokušao prevenirati Zlatko Hasanbegović koji će - neki će se upitati zašto baš sad? - rezolutno definirati da mnoštvo koje se lani okupilo na najvećem koncertu u povijesti i koje nastavlja masovno pratiti Thompsona gdje god se ukaže 'nije politički monolitno'.

I naravno da nije: već i letimični pogled na njegovu publiku jasno pokazuje da se u velikom broju ovdje radi o mlađoj populaciji odrasloj na društvenim mrežama, neopterećenoj dnevnopolitičkim zavrzlamama, s vrlo jasno definiranim pogledom na Domovinski rat i specifičnom formom domoljublja koju su dakako oblikovali prije svega u obiteljskom okruženju, ali i izbrusili vlastitim iskustvom poslijeratnih generacija koje od svoje samostalne države imaju itekako opipljivu korist.

Drugim riječima, nemaju kompleks inferiornosti, niti teret pradavne prošlosti koji opterećuje većinu stanovnika ove države stariju od četrdeset godina za koju recimo Dragan Markovina smatra da može biti 'isključivo ustaška, partizanska ili domobranska'.

Jer je valjda izvan stada nemoguće egzistirati.

Kolumnist maloprije spomenutih dnevnih novina Tomislav Čadež u kolovozu 2024. godine, dakle čak godinu prije hipodromske masovke, proveo dan među posjetiteljima Thompsonovog koncerta u Imotskom i lijepo secirao njihov profil, i sam se iznenadivši činjenicom da među njima prevladavaju mladi, pa čak i tinejdžeri.

'Nestala je iz njihova ophođenja ona nervozna agresivnost koja je nas krasila u njihovoj dobi. Ta djeca su uljudna i ne prave smeće. Prolazim kroz njih kao kroz more, kao da sam na kakvom britanskom koledžu: samo što me svaki ne pozdravi. Još nešto, ta se djeca ne kreću u masi. I ne žure. Još k tome nema vriske, nema ni vidno pijanih, nitko dakle ne baulja, ne kriči', napisat će Čadež o generaciji koja 'živi slobodu o kojoj smo mi sanjali, i to bolje nego mi', o pristojnoj mladeži 'koja troši, koja nema mnogo, ali opet ima'.

'Oni u školi, suprotno glupom narativu u javnosti, o Domovinskom ratu nisu čuli gotovo ništa, a što znaju, uglavnom je iz usmene predaje. Rođeni su, dakle, i odrasli u demokraciji. Jesu li? Jesu, zato su mirniji i s više samopouzdanja od nas', primijetit će Čadež.

Prosjek neopterećenog društva

Apeliramo na njega da u istom stilu i s istim kriterijima posjeti kakvu projekciju 'Svadbe' i prije nego što razvlačenje s pola milijuna 'naših' i 'njihovih' ozbiljno eskalira, secira njenu publiku.

Premda je rezultat već poznat: ondje neće pronaći političke aktiviste, a kamoli povampirene jugonostalgičare, nego prosjek opuštenog i neopterećenog hrvatskog društva, a u velikoj mjeri zapravo iste one ljude koje je vidio tog ljeta u Imotskom, ili lani na Hipodromu.

Istina je vrlo prozaična: odlasci na koncerte ponekad zbilja mogu biti politički statement, a gužvanje u kinu može predstavljati potragu za prosvjetiteljskim mrakom, ali u pravilu to je ipak prije svega i jedino zabava, potraga za spektaklom i uklapanje u trendove.

I ništa više, koliko god brojka od pola milijuna kojom se vitla zvučala i djelovala zastrašujuće.