Kao da sutra nikad neće doći i kao da mu svi ti milijuni predstavljaju ćaćevinu, pa stoga ima prirodno pravo ni ne skrivati se dok puni džepove. Vidjeli smo to na primjeru Zdravka Mamića i njegovog klana, evo nam se taman razotkriva i na slučaju Vedrana Pavleka, a bez sumnje iskočit će za koju godinu još netko sličnog kalibra: misliš da se radi o veliko mastermindu koji je prešao igricu i osmislio zakučasti sustav pranja novca tako da mu ni najbriljantniji svjetski umovi ne mogu ući u trag, a on ustvari samo kopira šibicare s tržnice koji mame naivce kako bi im oteli ušteđevinu koju su upravo podigli u obližnjoj banci.

'Kuglica se krije, kuglica se traži', uzvikuje Pavlek na zagrebačkom Dolcu namigujući Zdravku i Zoranu Mamiću, Nadanu Vidoševiću i Viliju Berošu koji mu asistiraju glumeći da ga prvi put vide, dok društvu prilazi gospodin u sivom baloneru s vrećicom na kojoj je logotip OTP banke. Kasnije ćemo doznati da je nesretnik inače zaposlen u Uredu za sprječavanje pranja novca.

'Ajmo, uloži da se množi', mami dalje Pavlek pa vješto vrti trima kutijama šibica, povremeno glumeći nespretnost taman toliko da otkrije ispod koje od njih se krije bijela kuglica. Mamići šeprtljavo gube po sto eura, a potom se Vidošević ohrabri s cijelih dvjesto eurića koji odlepršaju jer mu je netko skrenuo pažnju u presudnom trenutku, pa nije skontao da je Pavlek u zadnji čas napravio rošadu s kutijicama. Po sličnom scenariju teško nastrada i novčanik Vilija Beroša i tad se, napokon, naš gospodin iz Ureda za sprječavanje pranja novca - nakon što je sve pažljivo promatrao i nije se mogao načuditi kako su blesava i smotana ta četvorica pored njega - stidljivo uključuje u igru, pa baca na pod najveću novčanicu iz kesice.

Onu ljubičastu, okruglih petsto eura.

Ne treba biti osobito vidovit za shvatiti da je pola sata kasnije naš glavni junak ostao bez gaća na štapu. Dok se okrenuo, šibicari su odmaglili - i Pavlek, i Mamići, i Vidošević, čak se i Beroš uspio nekako otkotrljati - dok je od deset hiljada eura koje je podigao na šalteru kako bi kupio deset godina star Renault Captur njemu u ruci ostala samo prazna vrećica s logotipom banke.

A prave brige tek su slijedile: trebalo je doći kući pa objasniti ženi da je još jednom ispao naivan, tup i neupotrebljiv.

Pojavu šibicara, sjetit će se oni stariji, država je početkom devedesetih tolerirala baš kao i švercere cigareta, prodavače 'tri za deset' čokolada prokrijumčarenih preko granice ili maznutih iz kakve pošiljke humanitarne pomoći, a na koncu i ilegalne mjenjačnice deviza na otvorenom, na svakom bolje opskrbljenom pazaru, tržnici ili placu. To je naprosto bilo vrijeme u kojemu državni aparat nije imao kapacitet pohvatati sve ulične varalice, vucibatine i sitne kriminalce, iako joj je u nekim trenucima možda i odgovarala određena doza kaosa.

Samo nek' se kuglice - pardon, lova - vrte, kriju i traže.

Nekome ništa, nekome – kazna za dva eura viška

Danas je situacija znatno sređenija, a Hrvatska je ozbiljna zemlja u kojoj red vlada posebno u financijskom sektoru: znaju to svi ugostitelji koji su platili masnu globu zbog dva eura viška u blagajni, svi obrtnici na kojima se neviđeno revno trenira porezna disciplina, na koncu i svaki građanin koji se pojavio na šalteru banke kako bi na račun položio par tisuća eura koje mu je, da sigurnije krene u život, šušnula bogata tetka iz Austrije.

'Jeste li terorist? Otkud pare, perete li ih? Jeste li politički izložena osoba? Što mislite o SAD-u? Gdje je ugovor, gdje je pečat?', uslijedit će kanonada pitanje gospođe s druge strane pulta, u smrtnom strahu da se tamo negdje daleko u Zagrebu, Frankfurtu ili Washingtonu ne upali crveni alarm, pa da joj na radno mjesto banu maskirani specijalci i antiteroristička jedinica s dugim cijevima.

'Danas se sve vidi i sve čuje, svakom euru se može ući u trag, ne može se više zajebat državu i sistem. Europa je to, a i Amerikanci prate svaku transakciju', šapuće ona i savjetuje klijentu da se vrati sutra s potpisanom darovnicom stare tetke, ovjerenom kod javnog bilježnika. U tri primjerka, plus kopija njene domovnice.

Naš junak iz Ureda za sprječavanje pranja novca, znojan i nervozan od sramote koju je doživio na pazaru, u međuvremenu se vratio na svoje radno mjesto odraditi još tih nekoliko sati prije nego što dođe vakat da ode supruzi na strijeljanje. Upali kompjuter, otvori novi fajl, klikće po kućicama i dok si rekao 'keks', Vedran Pavlek i ekipa iz Hrvatskog skijaškog saveza uteknu mu s trideset milijuna eura. Pod uvjetom da s njima nije u igri, još jednom je ispao naivan, tup i neupotrebljiv.

Baš kao onomad ka mu je - šuti, ne spominjalo se - promaklo da jedna nezaposlena baba kod Šibenika, čiji je sin direktor u velikoj firmi, na računu ima ciglih 67 milijuna eura.

Eto, dogodi se.

Dogodi se svakome

I njemu, i kolegi u Poreznoj upravi kojemu se crvena lampica inače pali na svaku pizdariju, i svim mogućim bankarima zajedno s Hrvatskom narodnom bankom koji navodno budno paze na svaku transakciju prema poreznim oazama veću od petnaest tisuća eura, i Vladi zajedno s Hrvatskim olimpijskim odborom koji godinama ustrajno ulijevaju desetke milijuna eura u skijaški savez države koja nema ni skijaških staza, ni ozbiljnog snijega. Na koncu, dogodilo se i Državnom odvjetništvu koje je tek ovih dana uspjelo skontati da je barem četrdeset posto tog javnog novca dobilo noge - i to samo u zadnjih desetak godina, jer tko će čačkati dublje i temeljitije u period kada je, barem što se tiče hrvatskog skijanja, Bog hodao po zemlji ruku pod ruku s Milanom Bandićem.

Svima im je, dakle - pod uvjetom da i oni nisu bili u talu - Vedran Pavlek sa svojom ekipom prodao najprimitivniju šibicarsku foru: poput Mamića i njegove kompanije osnivali su firme u Delawareu i Liechensteinu, Monacu i Slovačkoj, pa izmišljali fakture i plaćali ih, a onda se u Hrvatsku vraćali s vrećama punim love i ženama i ljubavnicama s novim usnama, sisama, 'Cavalli' torbicama i Cartierovim nanogicama.

Ne, nije to bio brižljivo osmišljen i precizno elaboriran sustav isisavanja novca, nego najjednostavniji mogući mehanizam koji može i zna iskoristiti svaka budala koja se nađe u sličnoj prilici.

Dogodi se i vila na Ibizi

Naš glavni junak - zapamćen kao skijaš kojemu je vrhunac dometa na važnijim utrkama bilo otprilike četrdeseto mjesto među pedeset skijaša, pa se još davne 1998. u dvadeset i petoj godini života ostavio skijanja i posvetio 'organizacijskim poslovima' - sasvim omnipotentno sebi je izgradio luksuznu vilu na Ibizi, za koju su znali svi koji su to trebali znati.

Pa sasvim sigurno i oni čija se imena pojavljuju na popisu ljudi kojima je navodno trebalo vraćati 'rikverc' u gotovini - od klana Kostelićevih, preko sadašnjih i bivših novinara Ivice Blažička, Mile Horvat i Brune Kovačevića, do recimo glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora Siniše Krajača, koji se čudom čudi otkud on u tom društvu.

Ako nas pitate, ekipa s te i drugih sličnih cedulja u drugim sličnim postupcima - sjetit ćemo se recimo jednog Mamićevog torbara koji je za gazdu čak i lagao pred istražiteljima, a sada zapomaže da ga se progoni jer je navodno bio previše iskren i previše pogan s jezikom - pravi su talog ovog društva, cijeli jedan ekosustav kojega je Vedranu Pavleku dovoljno malo podmazati, ili barem očarati, kako bi se pravili da ništa ne vide i ne čuju.

U hrvatskom sportu ionako je odavno patentiran krajnje jednostavan recept za izbjegavanje ovakvih neprilika: kad se stidljivo počne preispitivati poštenje, kredibilitet ili sumnjive poteze kakve sportske ikone, ili čak samo jednog propalog skijaša, dovoljno je iz rukava izvući jednu jedinu rečenicu koja gotovo uvijek pali:

'A tako nam je puno radosti podario.'

Iskustvo nas uči da je upravo ovo fraza koja bi u svim mogućim institucijama morala popaliti sve moguće crvene lampice - dakako, ako i one nisu tek puki asistenti u tim šibicarskim pothvatima.