Tradicija dočekivanja uspješnih sportaša održana je na životu, makar je to ovaj put izazvalo ozbiljnu političku dramu u kojoj se baratalo čak i optužbama o 'državnom udaru' – na koje je odgovarano konstrukcijom da netko u Hrvatskoj 'planski pokušava stvoriti dojam o izvanrednom stanju' i neizrečenom, ali sasvim vidljivom tvrdnjom da upravo taj 'netko' radi protiv nacionalnih interesa.

Jedni bi kao da štite civilizacijske vrijednosti, ali im ovi drugi ne daju. Drugi bi se kao borili za slobodu govora i okupljanja, ali samo kada to njima odgovara.

Nakon što je program ovog dočeka na Trgu bana Jelačića odvožen gotovo kao na autopilotu – po zamorno predvidivom scenariju od uglavnom neslušljivih 'Zaprešić Boysa', preko kulminacije prilikom prozivanja igrača na binu i ukazanja Marka Perkovića Thompsona kao ipak glavne zvijezde večeri, pa do antiklimaksa koji nastupi već desetak minuta kasnije spoznajom da je program priveden kraju – ostaje dojam da smo zapravo svjedočili punokrvnom političkom obračunu u kojemu su, paradoksalno, profitirali ama baš svi glavni akteri.

Negdje na pola jučerašnjeg dana, valjda kada se raskrmeljao, čak se o svemu oglasio i Zoran Milanović, vjerojatno procijenivši da bi mu se isplatilo ugrabiti komadić s emocijama, a onda i biračkim potencijalom bogate trpeze.

>>Ovdje pročitajte detaljan izvještaj s dočeka rukometaša na Trgu

Što smo, dakle, gledali u protekla dva dana?

Mlataranje Ustavom

Temeljni dokument svake države, u kojemu se oslikava postignuti državni dogovor i propisuju ograničenja nositeljima moći, omiljeno je sredstvo mlataranja upravo tih nositelja moći – koji se, ne zaboravimo, upravo ovih dana cjenkaju oko kadrovskog popunjavanja institucije zaduženje za tumačenje istog tog dokumenta.

Ako je Ustavni sud predmet političke trgovine, onda je logično očekivati i da će i Ustav Republike Hrvatske služiti kao politička štaka, poligon za uglavnom amaterske interpretacije u službi dnevne, profane, jeftine politike.

Jer ako je skoro sve neustavno, onda u konačnici neustavno nije ništa.

Svaka strana pritom ima svoje 'ustavne stručnjake' koji u javnosti tumače skandaloznu i dakako neustavnu praksu suprotstavljenog tabora, potom ima vlastite političke portparole koji potenciraju takve stavove, a onda nažalost i medije koji često sve to reproduciraju razočaravajuće plošno i jednostrano.

Aktualna priča oko zagrebačkog 'dočeka Thompsona' zaključena je potezom Andreja Plenkovića, a on je jednim dokumentom bajpasirao – preciznije, pogazio – ovlasti lokalnih vlasti i poput kakvog bespravnog stanara okupirao njihov dnevni boravak. Kao vrlo slabašno formalno pokriće ponudio je općeniti članak u Zakonu o Vladi, no sasvim je jasno da bi se s aspekta ustavnosti ova odluka itekako mogla preispitati.

Plenković pritom nudi objašnjenje da je ova vrsta administrativnog nasilja pogonjena plemenitim motivima obrane prava na slobodu govora i javnog nastupanja, odnosno suprotstavljanja cenzorima i političkim nasilnicima. Pritom kao primjer – koji doduše nije sasvim usporediv, ali zvuči zgodno – nudi događaj otprije petnaestak godina, kada su lokalne vlasti u Splitu pokušale opstruirati prvu gej povorku u tom gradu, pa je tadašnja SDP-ova državna vlast njih 'bajpasirala', odnosno pregazila.

Zaboravio je jedino spomenuti da je taj 'zabranitelj' i valjda kršitelj ljudskih prava bio glavom i bradom Željko Kerum, a on njegovu stranku i danas drži na vlasti u Splitu.

S druge strane, i Plenković, s Thompsonom, ima svoj Ustav za mlataranje - ne bez osnove.

Odluka Tomislava Tomaševića, provedena kroz Gradsku skupštinu Zagreba, nesumnjivo najvećoj estradnoj zvijezdi u državi zatvorila je – ili pokušala zatvoriti – pristup glavnom gradu te iste države. I to uz krajnje dvojbeno (neustavno?) obrazloženje da jednom svojom pjesmom, starom tri i pol desetljeća, koja se javno izvodi jednako toliko, promovira ustaštvo, dakle fašizam, dakle zapravo nacizam.

Zagrebački gradonačelnik došao je do te spoznaje tek nakon što je uoči izbora osobno odobrio Thompsonov megakoncert na Hipodromu, a onda još jedan u najvećoj dvorani u državi, a zabranu je obrazložio još tanje i još neuvjerljivije (neustavnije?) nego Plenković: kada sudovi ne rade svoj posao, kaže, to će umjesto njih učiniti on.

Na sudu svoje partije.

Pobjednici i poraženi

Plenković je baš prošlog tjedna iz Splita otvoreno najavio da će njegova predizborna kampanja trajati pune tri godine, a SDP i Možemo! baš su ovog vikenda u Zagrebu obznanili dogovor o zajedničkoj predizbornoj suradnji u projektu preuzimanja vlasti u državi.

Frka oko dočeka rukometaša savršeno im je legla, i jednima i drugima.

Već smo ranije pisali da Tomašević i Thompson jedan drugome trebaju moliti za zdravlje, koliko god prvi pokušavao zabraniti drugoga, a drugi srušiti s vlasti prvoga. Od tog trenutka do danas u igru je koalicijom s Tomaševićem ušao SDP – makar zasad nije jasno tko je u tom odnosu tijelo, a tko štaka – pa je sasvim očekivano da ni HDZ neće ostati pasivno gledati sa strane.

Uostalom, tko pametan ne bi iskoristio zicer koji se ukazao Tomaševićevom zabranom Thompsona i solidnim, odnosno politički iskoristivim plasmanom rukometaša na Europskom prvenstvu?

Nakon svega je dojam da su svi profitirali, odnosno na svoju stranu privukli ciljanu publiku: zagrebački gradonačelnik dodatno se isprofilirao kao potencijalni vođa oporbe, a čak je i Siniša Hajdaš Dončić na trenutak izgledao ozbiljno pred kamerama. Uz asertivnost Plenkovića i HDZ-a prema svemu što ih zapljuskuje s pozicija desnijih od njihovih, gotovo smo zaboravili da na tom dijelu spektra i nekakva postoji konkurencija, koliko god se viđeniji akteri poput Ćipe gurali pred kamere na dočeku aviona u tri ujutro ili poput Bulja znalački koristili društvene mreže da ukažu na vlastitu unikatnost.

Profitirali su, dakle, ama baš svi bitni, a onda dakako i Thompson, u osnovi režimski pjevač koji taman privodi kraju turneju diljem države i kojemu je taman počeo nedostajati arhineprijatelj, onaj koji će ga oslikati kao slabu žrtvu i progonjenu zvijer.

Izvan tog okvira ovaj pjevač postaje puno manje tiražan.

Pacifikacija

Thompson, dakle, od jučerašnjeg dana očito postaje inventar svakog masovnog dočeka uspješnih hrvatskih sportaša. Njegov nastup predvidiviji je od onoga Zaprešić Boysa.

On sam pritom je na samoj bini očito spremno pristao na kompromis koji je i sam Plenković dao naslutiti nekoliko sati ranije, kada je spominjao da su 'pjesme koje su dogovarali nesporne i nisu u suprotnosti s onim što je odlučila Skupština'.

Dakle, prevedeno na hrvatski, Thompson je pristao da na glavnom trgu glavnog grada ne izvede 'Čavoglave', odnosno da se u Plenkovićevu mandatu ondje ne začuje pozdrav 'Za dom spremni'.

A to je sasvim sigurno bilo jedino što je čekao dio okupljenih na Trgu.

Prvi put u Plenkovićevo ime mikrofon je Thompsonu isključio pokojni Milan Bandić, također na dočeku sportaša, a sada su premijerovi odnosi s ovim pjevačem očito znatno relaksiraniji.

I konstruktivniji, pa su granice jasno postavljene i bez ograda i pisanih dogovora. Valjda to tako biva kada se vlast učvrsti, novčanici napune, a politički interesi usklade.