Ako čitate ovaj tekst, vjerojatno već godinama, možda i desetljećima, pratite Olimpijske igre na 'malim ekranima', kako smo ih nekad zvali. Mali ekrani u međuvremenu su postali preko 100 inča veliki, a stvarno mali ekrani – oni mobilnih uređaja – uselili su se u naš život u toj mjeri da više ne morate otkazivati treninge i druženja kako biste svjedočili teškom padu Lindsay Vonn ili čudesnom, po život opasnom saltu Ilje Malinina.

Sve ste to, naime, uz jednak dopaminski efekt mogli vidjeti u tramvaju, niti par sekundi nakon što se dogodilo. U eri medijskog hiperbombardiranja ipak ostaje nešto starinski šarmantno u praćenju Olimpijskih igara na televiziji, otprilike u rangu slušanja vinila ili skupljanja sličica. Ovaj retro osjećaj na kvalitetan način modernizira činjenica da televizijski sadržaj danas možete vraćati kako vam volja, pa navečer niste osuđeni samo na klizanje, hokej i pregled dana, već Igre možete gledati, rekli bi Nadrealisti, dok se boje ne rastope.

I gdje onda gledamo Olimpijske igre? Prvi i većini gledatelja nužni izbor obično je HRT. Javna televizija je, po prirodi stvari, razapeta između tri elementa: obaveze praćenja hrvatskih sportaša (koji su u rezultatskom smislu u popriličnoj crnoj rupi), prilagođavanja onome što na Prisavlju smatraju nacionalnim ukusom (pretežno tradicionalnim zimskim sportovima) i ograničenim komentatorskim kompetencijama (što je posljedica zanemarivanja široke palete zimskih sportova i straha od modernizacije).

Točka 1: Praćenje hrvatskih sportaša

Pa provjerimo kako stojimo u praćenju hrvatskih sportaša na primjeru današnjeg dana (utorak). U kvalifikacijama skijaškog trčanja natjecale su se Tena Hadžić i Ema Sobol dok poslijepodne u istom sportu nastupa Marko Skender. U brzom klizanju pak natjecala se Valentina Aščić, a popodne će u biatlonu nastupiti Krešimir Crnković i Matija Legović. Svim ovim sportašima Igre u Milanu i Cortini prve su ili druge u životu i trebali bismo ih moći vidjeti u prijenosu uživo – ako ni zbog čega drugog, onda zbog HRT-ove statutarne obaveze podržavanja hrvatskih olimpijaca na javnoj televiziji.

Danas smo vidjeli – ili ćemo vidjeti – njih polovicu, troje od šestero, a eliminacijski kriterij koji su na HRT-u uzeli kao relevantan jest šansa za plasman u nastavak natjecanja. Tako je Valentina Aščić, za koju su procijenili da bi mogla proći barem u četvrtfinale – a nije – dobila prijenos uživo i još k tome stručnog komentatora, najbolje plasiranog hrvatskog brzoklizača u povijesti Martina Kolenca.

Isti tretman imali su biatlonci, koje smo zbog lošeg plasmana u prijenosu doduše vidjeli tek na nekoliko sekundi, no ne i skijaške trkačice i trkači, koji su se natjecali u ranim jutarnjim satima, pa ne možemo reći da im je netko drugi 'pojeo' termin. Bilo kako bilo, ostaje porazan zaključak da čak ni kad na OI šaljemo skromnih 14 sportaša s minimalnim šansama za ikakav plasman, javna televizija nije nam u stanju priuštiti prijenos uživo nastupa svih njih na linearnim kanalima.

Točka 2: Prilagođavanje nacionalnom ukusu

Po pitanju ostalih prijenosa HRT stoji nešto bolje. Prema okvirnoj evidenciji koju smo vodili u prva tri dana, u prijenosima uživo mogli smo vidjeti nešto više od polovice natjecanja na kojima su se dijelile medalje, a ona su najnapetiji segment Igara. Pohvalno je to što je među njima bilo i natjecanje u, recimo, big airu – jednoj od zanimljivijih snowboard disciplina – no razlog je prije svega taj što su 'nabavili' stručnu komentatoricu (o tome nešto kasnije).

Glavni problem i dalje ostaje konzervativna i prilično stisnuta lepeza sportova koje možemo gledati uživo. I dalje se inzistira na opsesiji skijanjem i skijaškim skokovima, pa nas ne čudi to da gledamo i mušku i žensku ekipnu alpsku kombinaciju kao restl iz vremena Janice Kostelić. S druge strane, poneki slopestyle ili drugi dinamičniji oblik natjecanja provuče se tek u finalu, na razini incidenta, a ženski hokej i curling, primjerice, u ovoj predeliminacijskoj fazi potpuno su zapostavljeni. Očekujemo da će se to do kraja Igara ipak donekle izbalansirati.

Točka 3: Komentiranje

'Zvuk koji čujete nije zvuk skija, nego drona', rečenica je Brune Kovačevića koja, kako to obično biva s forama sportskih komentatora, odmah ulazi u narodno predanje, danas poznatije kao meme. Nije da HRT ima neki drugi izbor – prepoznatljiv Brunin glas, sličan upravo tom dronu, već je više desetljeća neizbježna pozadina natjecanja u skijanju, jednom od rijetkih zimskih sportova koje HRT redovno prenosi. Ipak, ove godine slušat ćemo nešto malo manje predavanja iz anatomije kostiju, a nešto više iznenadnog podvikivanja Roberta Jelečevića, kojega su delegirali da prati muško skijanje.

Uz njih dvojicu, Stjepan Balog će i dalje, rutinirano poput nekoć Adama Malysza, nabadati daljine i odokativno procjenjivati plasman u skijaškim skokovima, i na sve smo to bili spremni. Ono što nas pozitivno iznenađuje ulazak je HRT-a u 21. stoljeće angažiranjem stručnih komentatora koji se u manjim sportovima solidno nadopunjavaju s rasterećenim freelancerima.

Lea Jugovac, borderica i sudionica Igara u Pekingu 2022., informirano i kvalitetno nadopunjava opuštenog Andriju Cmrečnjaka u prijenosima big aira te imponiraju optimalnim balansom informacija i svježine. Martin Kolenc, koji je pomagao povratniku na HRT Tomislavu Cvitkoviću u brzom klizanju, bio je pak pomalo sputan količinom informacija koje je morao isporučiti u kratkom vremenu.

S druge strane, Sandra Pavičić, koju je naša Zrinka Pavlić još 2018. godine promovirala u svojevrsnu nasljednicu Milke Babović, u međuvremenu se počela baviti i life coachingom te je tako izoštrila svoj pronicljiv i prigodno distanciran stil. Snowboard i klizanje, shvatili ste, bez grižnje savjesti gledamo na HRT-u.

Alternative?

Ljubitelji zimskih sportova već godinama pretežno ih prate preko Eurosporta, koji je – nažalost – ugasio svoj ambiciozan projekt lokalizacije komentatora na jezicima razumljivima u regiji. Kao i na ljetnim OI u Parizu, Eurosport nam je dostupan preko HBO Maxa, a on nudi praktički sva natjecanja uživo te poseban kanal s multiprijenosom. Poseban začin su uvijek nabrijani komentatori iz čije svake rečenice čujete lucidnost, znanje i manijakalnu ljubav prema sportu koji komentiraju, ali i legende zimskih sportova poput Tine Maze, čije će iskustvo iz prve ruke svakom događaju dati dodanu vrijednost.

Ako pak živite u pograničnom području, ili ste baš zapeli zaobilaziti HRT kemijanjima s IP adresama, možete gledati i javne televizije susjednih država. Tu je u regiji naravno dominantna RTV Slovenija, ne nužno po kvaliteti prijenosa (i oni znaju imati likova koji u prijenosu zapliću jezikom i otvaraju limenke), već i po izdašnosti ponude i dinamičnom programu iz studija.

Za otvaranje i zatvaranje treba širina

Ostaje samo još jedan nerješiv problem – otvaranje i zatvaranje Igara. Uvijek se rado sjetimo 2012. godine, kad su se u legendarnom prijenosu otvaranja Olimpijskih igara u Londonu na BBC-ju sportskim, političkim i popkulturnim znanjem savršeno nadopunjavali Huw Edwards, Hazel Irvine i Trevor Nelson, tada informativne, sportske i glazbene perjanice britanske javne televizije, i s razočaranjem konstatiramo da nitko na HRT-u nije o tome mislio uoči Milana, za razliku od Pariza, gdje je Zrinka Grancarić pokazala takta za političku i društvenu dimenziju događaja.

Ovako smo – bar na otvaranju – bili osuđeni na sporadično lucidnog Vikija Ivanovića i Daniela Križa, eksperta za biatlon i konsekutivno prevođenje. Oni su možda ubacili poneki intrigantni podatak i solidno se snašli u kaosu četiri grada u kojima su defilirali sportaši, ali za prijenos otvaranja Igara treba puno više osjećaja za svijet oko nas. Ako im je neka utjeha, nisu se izblamirali kao njihov kolega s RAI-ja, koji je rijetko viđenim lupetanjem i neprepoznavanjem ljudi izazvao štrajk kolega, a javnoj televiziji u parlamentu priskrbio nadimak TeleMeloni.

Zatvaranje je za desetak dana, u legendarnoj veronskoj Areni. Kako vole reći na HRT-u kad netko od sportaša nešto zglajza - sve se to još uvijek da popraviti.