Jedan od prvih prijelomnih trenutaka u životu svakog tinejdžera je upis u srednju školu. Dok neki mahom odabiru gimnazije, ostavljajući si vremena da odluče čime će se baviti kad budu upisivali fakultet, mnogi upisuju strukovne ili obrtničke škole.

No većina osmaša zapravo i ne zna koju bi školu upisala i čime bi se bavila. To ne potvrđuje samo statistika, već i iskustva nastavnika, ali i roditelja koji su nerijetko zbog upisa u stresu kao i njihova djeca.

'Kad su počeli e-upisi, imali smo situaciju da bi nam na roditeljskom sastanku rekli da im dijete ide u neku srednju školu iz razloga što im tamo ide i prijatelj. Ne znaju naći srednju školu prema svojim sposobnostima i vještinama, već biraju prema tome žele li otići živjeti u neki grad ili zato što im tamo ide prijatelj', istaknula je ravnateljica Osnovne škole Novska, ujedno predsjednica Udruge ravnatelja, Antonija Mirosavljević.

Kako bi djeci barem malo olakšali prvi najvažniji izbor u životu, pokrenuli su program 'Znam što želim i kamo idem'. Sve je započelo kao ideja nastavnika vjeronauka Šimuna Klarića, a on je u ovoj osnovnoj školi ujedno koordinator e-upisa u srednje škole.

'Primijetio sam da je djeci potrebna pomoć pri upisu jer bi već u petom mjesecu trebala imati neki smjer, moraju za mjesec dana odlučiti u koju srednju školu žele ići, a njih više od 50 posto ne zna što će upisati. Vidio sam da se nitko ne bavi djecom prilikom njihovog odabira, vidio sam razne razloge zbog kojih upisuju srednju školu, a koji zapravo nisu pravi razlozi, nisu njihovi talenti i nešto što oni imaju ili što vole. Često sam znao čuti, nakon što su nešto završili, da to ne žele raditi jer im se to ne sviđa, ali eto, završili su školu jer je ovdje, u gradu. Time djeca stvaraju sebi teret. Teret su i roditeljima, jer oni isto imaju očekivanja kroz dobre ocjene. Ako uče nešto što ih ne zanima, automatski stvaraju problem i učitelju koji ih želi poučiti, jer su nezainteresirani', kaže Klarić.

Stvaranje promjene

U stvaranju ideje o samom projektu pomoglo mu je i to što su osmaši prije četiri godine snimili kratki film u kojem su odglumili zanimanja kojima su se htjeli baviti. Tako je tu bilo strojovođa, pa čak i kapetana trajekta, iako se Novska nalazi osamdesetak kilometara jugoistočno od Zagreba. No dječja mašta nema ograničenja.

Vjeroučitelj Klarić, i sam otac petero djece, bio je svjestan toga, zbog čega im je odlučio pomoći i donekle im ostvariti želje. Spletom okolnosti prošao je edukaciju iz projektnog menadžmenta, u kojoj je glavna lekcija bila da se 'projekti pokreću da bi se stvorila promjena'.

On je odlučio stvoriti promjenu u postotku neodlučne djece pri upisu u srednju školu. Uz pomoć ravnateljice okupio je roditelje osmaša, a potom i lokalne poduzetnike, odnosno vlasnike obrta i OPG-ova, direktore tvrtki, ali i dio javnih službi, od policije i vatrogasaca do Hrvatskih željeznica. Želio je da svatko od njih na dan ili dva primi nekoliko đaka i pokaže im što se i kako kod njih radi.

'Imao sam cijelo polugodište prošlog osmog razreda za kontakt s poduzetnicima kako bih dogovorio suradnju i opisao o čemu se radi. Ravnateljica mi je bila ogromna potpora. Poslali smo pozive, pa je desetak njih došlo u zbornicu te smo im predstavili o čemu se radi. Svi su bili oduševljeni. Neki od njih čak su dali svoje komentare. Čovjek koji vodi kafić na sastanku je rekao da se tog dana čuo s prijateljem koji ima električarsku tvrtku u Austriji. Rekao mu je da ima dvojicu učenika. Pitao ga je jesu li oni na praksi, ali to su bili učenici koji su htjeli vidjeti je li to za njih. Onda mu je objasnio da je u Austriji redovna praksa da učenici prije odluke dođu, obiđu i vide je li to za njih ili nije', objasnio je Klarić.

Objeručke prihvaćena ideja

Roditelji su također objeručke prihvatili njegovu ideju, za koju je ipak trebalo dosta truda i vremena. Među njima je i Danijela Kitonić, majka srednjoškolca Davida koji se dugo dvoumio što bi upisao. Na kraju je odlučio, zahvaljujući Klarićevu projektu.

'David je bio dosta neodlučan oko toga u koju će srednju školu ići i mislim da mu je ovaj projekt jako pomogao. On je upisao smjer tehničara za strojarstvo, jako mu se sviđa i zadovoljan je. Krenuo je u prvi razred srednje škole i to mu je pomoglo', rekla je i dodala:

'Mnoga djeca danas ne znaju čime se baviti u životu. Ovaj projekt je hvalevrijedan za svu djecu. Mislim da bi to trebalo zaživjeti i drugdje, a ne samo u Novskoj. Mislim da je djeci potrebno da ih se usmjeri u životu da bi znala čime bi se mogla baviti.'

Od ukupno 79 osmaša, njih 60 bilo je dijelom projekta 'Znam što želim i kamo idem'. Od tog broja, 40 ih je upisalo smjer u srednjoj školi koji odgovara ili je sličan zanimanju koje su probali raditi. Preostalih 20 odlučilo se za nešto drugo, a u ponudi su na kraju bila 42 zanimanja.

'Imamo jako dobre povratne rezultate – da su zadovoljni u školi, da im je dobro. Više od 50 posto njih ode izvan Novske, u Zagreb, Požegu, Kutinu, gdje se školuju za različite smjerove. Nitko nije napisao da mu je teško, da mu je loše. Mislim da ovaj projekt ne može biti neuspješan. Nema opcije neuspjeha', uvjeren je Klarić.

Jedan radni dan

Cijelo prvo polugodište prošle školske godine Klarić je proveo komunicirajući s direktorima i vlasnicima pojedinih tvrtki i obrta, a rezultat je bio više nego uspješan. Dogovorio je obilazak većine poslova koje su djeca željela isprobati. Devetero njih poželjelo je biti farmaceutima, pa su na jedan dan to i postali u obližnjoj ljekarni.

'Sudjelovali su u svemu što radimo i mi, od posla do gableca i razgovora. Pokušali smo ih uključiti u svaki segment da točno vide kako izgleda jedan radni dan. Vodili smo računa o tome da su oni djeca, o njihovom zdravlju, i ako nisu mogli sudjelovati u radu, onda su bili prisutni i gledali točno ono što mi radimo i kako izgleda naš radni dan', objasnila je vlasnica ljekarne Nives Miloš.

Dodala je da je dvoje djece na kraju upisalo medicinsku školu, ali i da je pohvalno to što su neka djeca došla i vidjela da to možda i nije za njih. Upravo to je i bio jedan od ciljeva ovog projekta.

'Četvorica učenika išla su probati raditi kod automehaničara. Imamo dobar servis u kojem se radi sve od dijagnostike do vulkanizacije. Njih četvorica su dva dana bila u servisu. Od njih su trojica upisala smjer za automehaničara, a jedan je došao i rekao: 'Profesore, sad znam da me to ne zanima i da neću ići u tom smjeru.' On to uopće nije dodavao na svoj popis. To je zanimanje eliminirao. Ali da ga nije zanimalo, on ga uopće ne bi naveo kao želju da ga ide isprobati na dva dana. Meni je želja da se još netko odvaži raditi ovaj projekt, pa da proba. Djeca će izvući koristi, upisali ili ne upisali. Oboje je ispravno', ustvrdio je Klarić, ispričavši jednu od brojnih anegdota koje je doživio pokušavajući približiti djeci razna zanimanja.

Promjena percepcije

Još jedan od ciljeva bilo je i to da djeca promijene svoju percepciju prema nekim poslovima. Klarić priznaje da nerijetko upisuju pojedine srednje škole pod utjecajem roditelja, prijatelja, ali i stereotipa, odnosno svega onoga što su vidjeli u svakodnevici. Tako je vjeroučitelj dao đacima mogućnost da odaberu najviše tri zanimanja u kojima su se htjeli okušati. Ostavio im je mogućnost i da se predomisle, jer 'oni već tad razmišljaju ili krenu razmišljati o tome'. Dodao je da su mnogi mijenjali svoje odluke na upisima u srednju školu, no sada toga nije bilo.

'Odabrala sam pedijatra, psihologa i ekonomista. Na kraju sam zamijenila psihologa za odvjetnika i na kraju je nas troje išlo kod odvjetnika. Razgovarali smo s njim, pitali ga pitanja koja smo imali, a on je nama pričao o svom zanimanju i mislim da sam se jako dobro zabavila tamo i kad bih dobila priliku ponoviti to, ponovila bih. Kod odvjetnika mi se najviše svidjelo to što je bio otvoren i zabavan', ispričala nam je učenica prvog razreda gimnazije, Ana Pezer.

Njoj je Klarićev projekt 'Znam što želim i kamo idem' zaista pomogao u tome da zna što želi i koju srednju školu hoće upisati. 'Bila sam odlična učenica, ali sam se dvoumila koje smjerove upisati. Htjela sam raditi više stvari odjednom i prakse su mi pomogle da stvarno odlučim što želim i što mi je najbolje i najzabavnije. Nakon svega toga odabrala sam da želim ići za pravnika pa sam zato upisala gimnaziju u Novskoj i moram reći da se nisam pokajala', dodala je.

Šutnja viših instanci

U realizaciji projekta Klarić i Mirosavljević obratili su se i Razvojnoj agenciji grada Novske (NORA), no osim početnog oduševljenja idejom i inicijalnih kontakata, suradnja nije zaživjela. Ista stvar bila je s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, za koje je jedan od roditelja sugerirao da bi se trebalo uključiti. No i to dovoljno govori o odnosu viših instanci prema ovakvim projektima te oni najčešće padaju na leđa njihovih tvoraca, iako zapravo koriste čitavoj zajednici.

Iako se u ovom trenutku provodi reforma strukovnog obrazovanja te se uvodi modularna nastava, ravnateljica i vjeroučitelj Osnovne škole Novska tvrde da se nitko ne bavi djecom prije nego što ona upišu strukovne škole. Klarić to vidi kao problem jer se obrazovanje financira iz državnog proračuna, a ispada da porezni obveznici plaćaju školovanje dobrog dijela djece koja uopće nisu zadovoljna upisanom srednjom školom i onime što bi trebala kasnije raditi, što smatra kontraproduktivnim. S te strane problematična je i prilagodba obrazovanja potrebama tržišta rada.

'U osnovnim školama svi imamo isti program, svi iste kurikulume, a jedino možemo smišljati i modelirati kako da im to možda bude zanimljivije i lakše. U većini zapadnih zemalja, pa i u Americi, djeca se u neko doba opredjeljuju hoće li ostati u nekakvom općem smjeru, pa će ići poslije u gimnazije i na fakultete, ili će ići u strukovna zanimanja. Ako idu u neka strukovna zanimanja, onda su njihovi općeobrazovni predmeti jednostavniji i lakši', objasnila je ravnateljica Mirosavljević.

Unatoč poteškoćama, pomak se, barem u Novskoj i okolici, itekako vidi. Đaci su ovaj projekt promovirali u školskim glasilima i na društvenim mrežama, a čak su snimili i podcast, u kojem su otkrili svoje dojmove o njemu, ali i poslovima koje su radili. No Klarić ističe da su najbolji glasnici sama djeca, zadovoljni roditelji, ali i poduzetnici. Već se ona u nižim razredima, dodaje, raspituju hoće li moći probati raditi nešto prije upisa u srednju školu.

Pružanje ruke mladima

Vjeroučitelj je i sam, dok je bio mlađi, promijenio mnogo poslova i, kako nam je priznao, nije se vidio u ovoj ulozi. No svjestan je toga da djecu treba nekamo usmjeriti. Kaže da je nedavno žitelj susjedne općine došao tamošnjem načelniku i ponudio mu stipendiju za svako dijete koje pokuša raditi nešto na području općine. Sami poduzetnici u Novskoj također su spremni pružiti ruku.

'Jedan od osnovnih razloga za to što smo pristali na ovo je promoviranje naše struke. Nakon puno godina rada jako volim svoju struku i uvijek sam tu da bih promovirala, naučila i pokazala sve njezine pozitivne aspekte svakom djetetu u gradu. Imali smo i prije posjete cijelih razreda koji su dolazili gledati što radimo, a imala sam i predavanja u školi prvašićima o zdravstvenom dijelu u kojem možemo i mi sudjelovati. U svakom slučaju, svatko tko je zainteresiran može doći i pogledati sve ono što mi radimo', rekla je vlasnica ljekarne Miloš, dodajući da u budućnosti vidi djecu u svojoj ljekarni ili barem kao konkurenciju.

'Tu im želim ostaviti slobodu. Trebamo ih pustiti. Djeca trebaju živjeti tamo gdje žele. Voljela bih da to bude naš grad jer ja sam iz ovog grada. Završila sam kompletno školovanje u Zagrebu i vratila se u svoj grad', naglasila je.

Projekt ide dalje

Najbitnije od svega jest da projekt ide dalje. Vrlo vjerojatno će, kaže Klarić, biti u istom obliku. No, s obzirom na to da im se javila udruga koja im nudi pomoć u financiranju putem švicarsko-hrvatskog partnerstva, moguće je i širenje aktivnosti.

'Vidjeli smo priliku, pa smo opisali ono što smo radili i to se savršeno uklopilo u ono što treba napraviti u toj suradnji. Bila su tri koraka. Jedan od njih je profesionalna orijentacija (koju inače provodi HZZ, op.a), ali na način da civilno društvo u suradnji sa školama poboljša lokalnu zajednicu. Ako nama, recimo, nedostaje fasadera, tesara ili zidara, da to bude negdje izvješeno i da lokalna zajednica kroz udruge, projekte i osnovnu školu uputi učenike da probaju to zanimanje i, ako je za njih, da u njemu i ostanu', objasnio je Klarić, dodajući da se druga dva dijela projekta odnose na financijsku pismenost i samoodrživost, što rade već s nižim razredima.

Financije bi im, objašnjavaju u OŠ Novska, dobro došle kako bi omogućili putovanje u udaljenija mjesta učenicima koji se odluče za neko od zanimanja što nije zastupljeno u njihovu gradu.

Iako Novska polako postaje središte gejming industrije u Hrvatskoj, s uspostavljenim smjerom u srednjoj školi i trenutnim milijunskim projektom izgradnje Centra gejming industrije, to i nije previše popularno među lokalnom djecom. No zato, kaže nam Klarić, djeca iz cijele Hrvatske dolaze u Novsku da bi se školovala baš za to zanimanje. Jednako tako, brojna djeca odlaze iz tog grada da bi se školovala negdje drugdje.

'Možda i ostvarimo neke financijske potpore, ali to nije prioritet', kaže Klarić za svoj projekt te u šali zaključuje: 'Nitko nije htio postati vjeroučitelj. Moj je minus to što nisam bio dovoljno dobar.'