U spomenutom kompromisu po dosad dostupnim informacijama ipak su nešto jasnije zastupljeni stavovi Tončija Glavine: pojednostavljeno, 'probiznis argumenti' koje su u javnost gurali i lobisti iz turističkog sektora, no dug je put do konačnog usvajanja Zakona o prostornom uređenju, pa je moguće da se i njegovu formalnom predlagaču Branku Bačiću barem djelomično uvaže prijedlozi o strožoj regulaciji budućih investicija na obali, kao jedinom stvarno značajnom nacionalnom resursu.

Dvojica Plenkovićevih ministara do posljednjeg trenutka tako su vodila bitku u kojoj se prelamalo štošta i koja je bila značajnija i dalekosežnija od uobičajene političke kombinatorike: bio je to zapravo ideološko nadjačavanje točno u onom obliku u kojemu se već desetljećima odvija u uređenim demokracijama. Dakle na tapetu dvojice sukobljenih ministara nije bio rat koji se odvio prije skoro stotinu godina s pripadajućim ustaško-partizanskim kompleksom, niti sukob na poligonu rodnih tema, woke kulture ili recimo prava na pobačaj.

Dvojica HDZ-ovaca ukrstila su koplja oko prostora, kao najvećeg nacionalnog blaga, te kapitala koji ima tendenciju požderati ga i ispljunuti. To nam dokazuje iskustvo europskih zemalja koje su desetljećima prije Hrvatske pohrlile u snažnu deregulaciju, od Španjolske do Crne Gore, i koje su dugo vremena uživale u mahnitom i naizgled beskonačnom ekonomskom rastu, brale plodove intenzivne turistifikacije i inkasirale milijarde na račun resursa koji su se doimali vječnima.

Da bi se prije ili kasnije probudile s obalom koju su betonirali i pojeli gigantski turistički kompleksi, a njih se turisti, gle čuda, prije ili kasnije zasite, pa krenu tražiti nove trendi destinacije, daleko od tih košnica uznojenih ljudskih tjelesa i vizije masovnog, često i skupog ili precijenjenog izležavanja 'ondje kamo svi idu'.

Sve dok jednom ne prestanu ići, a domaćine ostave u socijalnoj, ekonomskoj i urbanističkoj neprilici.

Odnos prema prostoru i kapitalu

Da, odnos prema prostoru i kapitalu najsnažniji je ideološki sukob današnjice kojeg je Hrvatska – zahvaljujući sklonosti njenih žitelja da žive u prošlosti, prežvakavaju stare traume i oživljavaju prahistorijske podjele – nekim čudom uglavnom bila pošteđena. Istina, nije to uvijek i svugdje bio slučaj: veliki ili atraktivni gradovi poput Dubrovnika, Splita, Zagreba i Makarske stenju pod pritiskom na prometnu infrastrukturu, vodovodnu mrežu i sustav odvoza otpada, a o porastu cijene stanovanja ili puke prehrane da ne govorimo, dok su se i njihovi urbanistički planovi pokazali šupljima i zgodnima za izvrdavanje na vrlo kreativne načine.

No ova vrsta devastacije i nereda ostala je ipak ograničena na urbane zone, i to samo neke od njih, a ostatak dugačke hrvatske obale s otocima uglavnom je ostao pošteđen i, u usporedbi s 'konkurentskim zemljama', da posegnemo za omiljenom frazom turističkog metajezika, doista se doima kao djevičanski netaknut. Cinici će reći da je koji put dobro da vječito zaostajemo za svjetskim trendovima, nezadovoljni investitori zajedljivo će opisivati 'antipoduzetničku klimu' zbog koje godinama bilježimo i ekonomski i demografski zaostatak, a političari će se, dakako, busati u prsa i tvrditi da je očuvanje prostora na ovaj način zapravo oduvijek bilo dio strategije i plana.

U kojemu se uvijek ipak može pronaći kakva rupa, kao što su je pronašli neki hotelijeri na Jadranu jer su pod krinkom 'kampova' zapravo formirali cijela naselja navodnih mobilnih kućica, zapravo čvrstih objekata koji su jeftini za postavljanje i održavanje te toliko konkurentni da zapravo predstavljaju nelojalnu konkurenciju na tržištu, a pored svega toga, dakako, žderu najbolji prostor tik uz more. Makar u kategoriji kampova ova praksa definitivno ne prevladava, nje se – kao i etažiranja u nominalno turističkim zonama, što se pokazalo prečacem do njihovog raspačavanja i brutalne apartmanizacije – svojim novim zakonom dohvatio ministar prostornog uređenja Bačić.

Sama javna rasprava o ovom zakonu bila je poprilično živahna jer se u nju intenzivno uključila 'oštećena' strana, uglavnom veliki turistički lanci koji su nastojali dokazati da se ide prema devastaciji kampinga jedne od najpropulzivnijih grana turizma, kao i (potencijalni) investitori koji tvrde da bez etažiranja u turističkim zonama, odnosno prodaje dijela kapaciteta ovakvih naselja privatnim vlasnicima, naprosto nema računice da bi se bilo kakva gradnja realizirala i da bi bilo kakvi globalni lanci skrenuli dio svog kapitala prema Hrvatskoj.

Mic po mic podjela se kristalizirala, a onda i eskalirala – tjedan dana prije nego što će njegov zakon doći na Vladu, Bačić je plasirao informaciju da će se 'mobilne kućice' tretirati kao građevine, sa svime što to nosi, no posljednjeg dana javio se Glavina te je hotelijerima i kampistima obećao sasvim suprotno. U gotovo neskrivenom sukobu intervenirao je Plenković nagnavši ih na kompromis po kojemu će za postojeće kampove postojeća pravila de facto vrijediti još golemih deset godina, uz manje iznimke, dok će novi kampovi ići po novim uzusima.

Ozbiljan defekt

Mobilne kućice, eto, u ovom slučaju ipak neće biti građevine, ali nije da će se moći posaditi gdje god i kako god tko hoće, kao što neće biti moguće ni etažiranje u turističkim zonama – izuzev onih s pet zvjezdica, ali i onih za koje je urbanistička procedura na bilo koji način već pokrenuta.

Njih se može prebrojati na prste premda ih se u dokumentima i planovima može pronaći planiranih gotovo tisuću –pola potencijalnih zona unutar granica naselja, a pola izvan njih – što također dokazuje ozbiljan defekt i u Bačićevu, i u Glavininu resoru. Ako u dva desetljeća nije realiziran ni promil planiranoga, radi li se o opstrukciji i 'antipoduzetničkoj klimi', možda o svjesno konzervativnom pristupu s ciljem zaštite prostora ili pukoj i profanoj nesposobnosti administracije da obavlja svoje osnovne funkcije?

Kako bilo, zabilježit ćemo to da su u ovotjednoj verziji borbe 'ustaša' i 'partizana', barem kada je riječ o prostoru, pobijedili – domobrani. Eno ih, njih dvojica, po cijeli dan naslikavaju se pred kamerama i glume da se nikada ništa nije dogodilo.