Bio je to period rijetko viđene i krajnje drske generalizacije koja je graničila s ozbiljnom ksenofobijom: jedan je kolumnist između ostalog zaključio da je, za razliku od njihovih vršnjaka koji se u drugim gradovima bave razvijanjem aplikacija, golobradim Splićanima 'omiljeni startup osnivanje zločinačke organizacije'.

U medijima se drugi najveći grad u državi bez ikakve ironijske ograde proglašavao 'Divljim zapadom', a na političkoj sceni čuli su se sasvim ozbiljni apeli da se u Splitu primijeni neka posebna vrsta intervencije, valjda nešto poput Trumpova pokušaja discipliniranja gradova u kojima vlada 'oporbena situacija'.

Sve to događalo se premda su apsolutno svi statistički pokazatelji ukazivali na zaključak da se u samom Splitu ne događa ama baš ništa neobično i neuobičajeno – dapače, kako je tportal tada provjerio u službenim podacima, život u Splitu cijelo je vrijeme bio sigurniji nego u Zagrebu ili Istri, pa čak i u sredinama koje figuriraju kao mirne i dosadne, recimo Varaždinu ili Šibeniku.

U medijskom konstruiranju stvarnosti, međutim, ključna je druga konstanta: Split je dovoljno velik, a bogme i atraktivan, da na ovaj način bude iskoristiv i 'klikabilan'. U isto vrijeme dovoljno je daleko od glavnog grada, a onda i glavnih nacionalnih medija, da se na njega mogu projicirati vlastite predrasude i frustracije.

Kada se u Zagrebu pojavi kakav mrzilački grafit, riječ je obično o djelu pojedinca, a kada se to dogodi četiristotinjak kilometara južnije, novinski tekstovi često će se opremiti egidom o 'povampirenom Splitu'.

Brojke ne lažu

Kada u more odlete sportaši koji su nasred Rive pili kavu u trenirkama Crvene zvezde, radi se o dramatičnoj eskalaciji nasilja zbog koje se organiziraju spomenute udarne emisije; kada se usred glavnog grada na mrtvo ime prebiju kakvi dalmatinski studenti, često bez ikakve veze sa sportom, obično se to podvede pod navijački folklor.

No posebno je slatka fama o navodnom uništavanju automobila sa srpskim ili čak zagrebačkim registracijskim tablicama čim prođu kroz Sveti Rok, a svakako kada se oni hrabriji usude kotačima kročiti na Splitski poluotok; radi se o jednoj od transnacionalnih legendi bez ikakvog realnog uporišta u stvarnosti, na koju su nasjele i novinarske legende poput Aleksandra Stankovića.

Premda brojke pokazuju da je višestruko veća šansa da će se takvi incidenti dogoditi upravo u Zagrebu, a još veća da će biti riječ o naglašeno tolerantnoj i otvorenoj Istri, što je tportal također potvrdio službenim brojkama.

Ne budimo lijeni, provjerili smo statistiku i za prethodnu godinu: Splitsko-dalmatinska županija, koja je dom za 11,5 posto stanovništva Hrvatske, u ukupnom broju kaznenih djela i prekršaja na nacionalnoj razini ima jednak ili manji udio, pri čemu posebno odskaču ubojstva, kojih je ovdje počinjeno tek 2,7 posto. Iskače jedino postotak zapljene droge od 21,2 posto, što se pripisuje pojačanoj policijskoj aktivnosti, te sitnijih prekršaja poput drskog ponašanja ili narušavanja javnog reda i mira, što je evidentno posljedica toga da ovaj dio zemlje godišnje posjeti četiri milijuna (slovima: četiri milijuna!) turista svake godine.

Iz splitske i dalmatinske perspektive na ovom mjestu bit ćemo malo zločesti pa ćemo – kad već neće nitko drugi i kad urednici na HRT-u spavaju zimski san – malo okrenuti priču i postaviti pokoje otrovno pitanje: je li Zagreb postao, a zapravo ostao, grad slučaj? Je li sigurno hodati njegovim ulicama? Što se dovraga događa pod obroncima Medvednice i jesmo li dobili hrvatsku verziju Philadelphije?

Zvuči grubo, ali nakon godina i godina javnog zlostavljanja valjda imamo pravo jednom uzvratiti udarac, pa čak se pri tome služiti i najpovršnijim metodama i argumentima.

Vrag je u dojmu

Recimo, je li Leon Lučić još uvijek na slobodi te, usprkos višestrukim policijskim prijavama i zahvaljujući bestidno tromom pravosuđu, i dalje maltretira okolinu? Puca li se još uvijek iz kalašnjikova oko osnovnih škola, kao prije koju godinu u rubnom zagrebačkom kvartu, i isplivavaju li u Jarunu, kao nekad, glave i noge likvidiranih mafijaša?

Iz poštovanja prema žrtvama nećemo ulaziti duboko u najnasilniji oblik kriminala, no primijetit ćemo da se nakon onog šesterostrukog ubojstva na Kajzerici – jedne od najvećih takvih tragedija u modernoj povijesti Hrvatske, koje se za razliku od krvavog pohoda Filipa Zavadlava ulicama Splita malo tko danas sjeća – stanje u metropoli nimalo nije popravilo. Zabilježili smo prvo ubojstvo u hrvatskoj školi, više femicida, tučnjave koje su rezultirale smrtnim ishodima i tragediju u okupljalištu alternativaca, ovako na prvu.

Ne budimo lijeni, ćirnuli smo u statistiku i spoznali da se u glavnom gradu dogodi deset puta više ubojstava nego u idućem najvećem, Splitu, a i znatno više od nacionalnog prosjeka, no taj rudarski dio posla ostavit ćemo nekom sjevernjačkom lokalpatriotu.

Ono što je za sigurnost građana u pravilu važnije od stvarnih brojki zapravo je dojam, a on svakako ne ide Zagrebu u prilog. Dapače, iz naše provincijalne perspektive – koja je po definiciji i površna – čini se preporučljivim odgoditi putovanja onamo bez prijeke potrebe. Nikad ne znaš što će te snaći: hoće li te zaskočiti kakav nasilan taksist ili ćeš dobiti nož ispred nekog noćnog kluba, slučajno se zateći usred paleža koji organizira ugostiteljska mafija ili recimo u unakrsnoj vatri dvaju uličnih klanova.

Vršnjačko nasilje

Posebno nam zlokobno zvuče toponimi poput Sesveta, Dubrave ili Retkovca, gdje bande malih hijena haraju danju i noću, ne obazirući se na policajke, koje znaju izmlatiti, ili Bad Blue Boyse – koji su dobili medijski tretman pravednika, za razliku od Torcide, koja već desetljećima prema istoj onoj spomenutoj emisiji svoj grad drži za taoca. Ondje, barem kako nama izgleda, nije sigurno kročiti ni domorocima, a kamoli došljacima poput Dalmatinaca.

Ili ne daj bože stranih radnika i dostavljača koji na dnevnoj bazi prijavljuju desetke brutalnih napada uglavnom inspiriranih mržnjom, često na istim lokacijama i od istih bandi kojima organi reda naprosto ne uspijevaju stati na kraj – dapače, ovu grozotu često ni ne registriraju, a ako to i učine, ne vode je kao zasebnu statističku kategoriju. Valjda da dojam, zbog kojega bi neke druge sredine bile obilježene i ograđene medijskom bodljikavom žicom, ne bi bio pretočen u službene brojke.

Da, u ovom tekstu dosta smo toga iskarikirali i preuveličali, ali u tome i jest poanta: vidite li kako je lako hraknuti na neku daleku i laku metu? I kako je jednostavno pronaći trn u tuđoj zjenici?

Nemojte nam što zamjeriti, samo eksperimentiramo.