Nakon što su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija odlučile uvesti sankcije dvjema velikim ruskim naftnim kompanijama, Rosneftu i Lukoilu, iz potonje je stiglo priopćenje kako će se odreći sve svoje imovine u inozemstvu.

Odluku su donijeli zbog, kako kažu, "uvođenja restriktivnih mjera protiv tvrtke i njezinih podružnica od strane nekih država". To ih je prisililo da objave "namjeru prodaje svoje međunarodne imovine".

'Prodaja imovine provodi se pod OFAC-ovom licencom za likvidaciju. Ako bude potrebno, tvrtka planira podnijeti zahtjev za produljenje licence kako bi osigurala nesmetano poslovanje svoje međunarodne imovine', navodi se u izjavi Lukoila, koji poručuje da je već započeo s razmatranjem ponuda potencijalnih kupaca. OFAC, kako se doznaje, zasad nije izdao licencu za prodaju imovine ruske kompanije.

Lukoil izvan granica Rusije u potpunosti posjeduje dvije rafinerije te otprilike 5000 benzinskih postaja. U rafineriji u Nizozemskoj imaju 45 posto udjela, kojih se također moraju odreći. U Hrvatskoj, pak, posjeduju 44 benzinske postaje, koje su stekli prije petnaestak godina preuzimanjem Europa Mila, a potom i Crobenza.

Zainteresirani postoje

Iako je smatran jednom od najvećih privatnih naftnih kompanija na svijetu, nije nepoznanica da je Lukoil pod direktnom kontrolom Vladimira Putina, pa je američki i britanski potez, usmjeren prema zatvaranju tokova financiranja ruskog ratnog stroja, s te strane logičan.

No, pravo je pitanje, tko će kupiti toliku opremu? Energetski stručnjak Jasminko Umićević smatra da zapadni interesenti već postoje, ali napominje da je proces još u tijeku.

"Koliko mi je poznato, vode se preliminarni razgovori o mogućem preuzimanju tvrtke Lukoil Austria, koja je vlasnik benzinskih postaja Lukoila u Hrvatskoj, Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj i Rumunjskoj. Ako do takve transakcije dođe, ruski kapital više ne bi bio prisutan u vlasničkoj strukturi. Sve te postaje, kojih je u regiji više od 900, time bi prešle u ruke zapadnog vlasnika i pitanje bi bilo riješeno", objašnjava Umićević.

Na nagađanja da bi Shell mogao biti kupac, Umićević odgovara: "Takav scenarij nije realan, jer Shell u Hrvatskoj nema vlastite benzinske postaje i posluje isključivo kroz franšizu, putem grčke kompanije Coral S.A."

Dodaje da je vjerojatnije kako će stvarni kupac biti jedna od većih europskih grupacija iz sektora distribucije i trgovine gorivom, koje posljednjih mjeseci aktivno šire prisutnost u srednjoj i jugoistočnoj Europi.

Bivši ministar gospodarstva i održivog razvoja, Davor Štern, pak, smatra da bi Shellovih benzinskih postaja u Hrvatskoj moglo biti više, ali samo ako su za kupnju Lukoilovih postaja zainteresirani Grci.

Dogovor o cijeni

Dodaje kako će do realizacije doći samo ako se ponuđači dogovore oko cijene, ali i ako ne bude političkih izuzeća. Podsjetio je da Njemačka traži izuzeća od prodaje imovine svog glavnog energetskog dobavljača, Rosnefta, zbog čega očekuje da bi i druge zemlje mogle slično reagirati.

U cijeloj priči postavlja se i pitanje gdje će završiti novac od prodaje, ali i stečena dobit. Naime, lani je Lukoil u inozemstvu uprihodio 102 milijarde dolara, uz dobit od 10,2 milijarde dolara. U Hrvatskoj su, pak, lani uprihodili 339 milijuna eura, uz 6,1 milijun eura dobiti. Sve je to ruski kapital!

"Kad kupujete neku kompaniju, onda je pitanje kako ste sve ugovorili. Možete kupovati kompaniju sa i bez novca na računu. U ovom slučaju vjerujem da će se uzimati kompletna isplata, ali i da će se uračunati eventualna dobit do kraja ove godine", poručio je Umićević.

Traženje prilika

Gotovo paralelno s ovom viješću, pojavila se i informacija kako je domaća Agencija za ugljikovodike (AZU) osnovala tvrtku Geoenergija razvoj, kojoj je zadaća osigurati dodatne energetske izvore koji bi dopunili postojeće resurse. Čini se kako je jedan od poslova i potencijalno preuzimanje naftnih i plinskih polja u Kazahstanu.

Podsjetimo, ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman je potkraj travnja s čitavom delegacijom domaćih gospodarstvenika posjetio Kazahstan gdje je održan bilateralni gospodarski forum.

Kako čak 93 posto ukupnog hrvatskog uvoza iz Kazahstana čine upravo nafta i naftni derivati, nije neobična načelna suradnja između Janafa i tvrtke KazMunayGas, koja proizvede četvrtinu ukupnih godišnjih količina nafte, preveze polovicu, a uz to upravlja i s 82 posto tamošnje infrastrukture za preradu i transport.

Hrvatskoj je navodno ponuđeno jedno naftno i plinsko polje u Kazahstanu, a taj bi posao trebala voditi upravo Geoenergija razvoj, s obzirom na to da Agencija za ugljikovodike nema dozvolu za obavljanje komercijalnih djelatnosti.

"Kazahstan raspolaže s još uvijek velikim, nedovoljno istraženim rezervama nafte i plina, dok Hrvatska posjeduje znanje i iskustvo koje potječe iz INA-ine tradicije istraživanja i proizvodnje. Zbog činjenice da je MOL godinama zapostavljao tu djelatnost u okviru naftno-plinskog biznisa, velik broj stručnjaka prešao je u Agenciju za ugljikovodike (AZU). Ondje se sada formirala kritična masa od dvadesetak visokokompetentnih stručnjaka koji mogu provoditi analize, voditi pregovore i prepoznavati mogućnosti za potencijalna ulaganja", rekao je Umićević.

Od ruskih Bijelih noći do kazahstanske stepe

Nafta iz Kazahstana ionako dolazi preko Crnog mora i Mediterana, a uz usku suradnju Janafa i AZU-a, nije isključeno ni da bi domaće kompanije jednog dana mogle neometano poslovati u Kazahstanu.

"Kada imate određene količine naftnih polja, kao što je INA nekoć imala u Bijelim noćima u Rusiji, vi tu naftu komercijalizirate, plasirate na tržište i time jačate vlastitu energetsku sigurnost. Ne mislim da bi se radilo o prodaji nafte Hrvatskoj, jer država više ne kontrolira INA-u, niti bi nužno kupac bila rafinerija u Rijeci. Riječ je prije svega o modelu pametnog korištenja vlastitog znanja i stručnih kapaciteta, kako bi se postupno izgradila i energetska sigurnost, ali i veći stupanj neovisnosti", poručio je Umićević.

Štern, nekoć direktor INA-e, smatra da bi Hrvatska trebala osnovati novu energetsku kompaniju, s obzirom na to da je INA pod kontrolom mađarskog MOL-a. No, ističe da to mora biti politička odluka utemeljena na čvrstim pokazateljima isplativosti.

"Agencija za ugljikovodike bi mogla biti jezgra oko koje bi se stvarala nova kompanija, no svoje bi ovlasti onda trebala predati Sektoru za energetiku Ministarstva gospodarstva, jer oni su je ovlastili za izdavanje licenci, objavu natječaja za ugljikovodike, istraživanja geotermala... No, to bi trebala biti ozbiljna politička odluka, a ne da se oni osnuju dekretom, pa se prepuste sami sebi", rekao je Štern.

Procjene i podaci

No, potencijalnu kupnju naftnih polja naziva neozbiljnom pričom, gotovo je uspoređujući s najavom kako će Janaf kupiti Naftnu industriju Srbije (NIS). Treba reći kako je početni kapital Geoenergije razvoja tek 2660 eura, a mogućnosti financiranja, s obzirom na političko i gospodarsko zaleđe, su brojne.

"Kupovina naftnog polja je izuzetno ozbiljan posao. Osjetio sam to na vlastitoj koži, u sredini koju sam dobro poznavao, uz jednu jaku INA-u, uz fantastične Naftaplin i Crosco, kad smo išli u Rusiju i kupili Bijele noći, bilo je toliko otpora da je to bilo degutantno na koji način je dio politike koji je tad bio oporba dočekao taj potez za koji smo svi u INA-i tvrdili da je odličan. To polje i danas radi i proizvodi 2,5 milijuna tona nafte godišnje.

Za bilo kakav rad treba imati strašno puno podataka o tome jesu li rađeni pripremni radovi, postoje li bušotine, magistralni cjevovodi kojim bi se nafta otpremala. To je za početak. Mislim da nema potrebe iz toga raditi veliku priču. Odluka treba biti donesena na osnovi angažmana svjetskih kompanija koje se bave procjenama rezervi i geološkim istraživanjima, koje bi mogle dati više podataka o tome što nam se nudi. Mislim da izlet u nepoznato nije dobar, jer mi danas nemamo jednu INA-u koja bi se toga primila. MOL sigurno ne bi išao na takve objave prije nego što se o tome dugo razgovara, provjere činjenice, odredi lokacija, istraži okolina i mogućnosti dopreme opreme, ljudi, smještaja. To je ogromna operacija", upozorio je Štern.

Sirija na čekanju?

Potencijala zasad ima s obje strane. Pitanje je ima li novca za ovakve investicije i koliko bi ih moglo biti u mogućnosti. Naime, tijekom nedavnog posjeta Grlića Radmana te delegacije AZU-a i INA-e Siriji, aktualizirana je priča o povratu plinskih blokova na lokalitetu Jihar, koji su bili u vlasništvu INA-e.

No, od najave osnivanja zajedničke komisije sa Sirijcima, koja bi trebala revidirati davno potpisane ugovore, zapravo i nema informacija što se tamo događa.

"Povratak tih polja opet treba prepustiti politici i INA-i, jer je pitanje koliko su ta polja INA-ina, a koliko hrvatska? Jesu li preuzeta kao valorizirana u punom opsegu i iznosu kad se prodavao INA-in prvi paket? Ako je to bio predmet prodaje, sve je u redu, ali ako nije, onda nije prodano", zaključio je Štern.