Sjedište kompanije je na istoku Zagreba, u Sesvetama. Tokić nas je dočekao u velikoj i prozračnoj dvorani za sastanke, oran za razgovor. Topao je i pristupačan čovjek kojem je na prvom mjestu obitelj, a zatim sve ostalo.

Vjeruje u rad i tradicionalne vrijednosti, ali opet, iz razgovora s njim uvidite da je širokih pogleda, osobito kad je riječ o vođenju biznisa. Zato ne čudi to što će nakon građevinske tvrtke ING-GRAD i poljoprivredne grupacije Žito upravo Tokić Grupa biti treća domaća firma koja će, možda već ove godine, ponuditi svoje dionice javnosti na burzi (IPO).

Vaša obitelj je iz sela Rakitno kod Posušja u Hercegovini. Kakav je to kraj?

Planinski. Rakitno se nalazi na 930 metara nadmorske visine. Ljudi su se nekad uglavnom bavili stočarstvom i poljoprivredom. Moji roditelji imali su ovce, krave, konje… Živjelo se skromno. Nije bilo struje, vode ni tehnike. Ćaća je kupio kola s gumenim kotačima. Vukli su ih konji i to je bio prijevoz.

Rođeni ste u Rakitnu ili u Posušju?

Na planini (smijeh). Ni u štali, ni u kući, već pod vedrim nebom. Bila je kišovita i prohladna noć. Majka se vraćala s planine, ondje je čuvala stoku. Krenula je nazad u selo kad je osjetila trudove. Na pola puta me rodila. Jedna baka slučajno je naišla, vidjela je stoku kako luta bez nadzora. Iza grma našla je majku i mene. Omotale su me u pregaču i odnijele kući. Takva su bila vremena. Nije bilo babica, bolnica, ničega.

Vi ste najstarije dijete?

Drugi po redu. Sestra je godinu dana starija. Ukupno nas je bilo sedmero – uz mene još brat i petero sestara. Između najmlađeg i najstarijeg djeteta svega je 12 godina razlike.

Zbog čega su se vaši odlučili na selidbu u Zagreb?

Ćaća je živio u zajednici s dva brata, a još je i baka bila živa. Kad je moj djed umro, imovina se podijelila na četiri dijela. Ćaća je vidio da nas neće moći sve školovati i prehraniti. Tražio je izlaz. U Hercegovini nije bilo života za sve. Ona je naselila cijelu Hrvatsku, Australiju, Ameriku, Kanadu… a sebe nikad nije raselila zbog obitelji s puno djece.

Obitelj vam u Zagreb dolazi 1966., kad ste imali 11 godina. Kako ste tad živjeli?

Ćaća je u Sesvetama kupio kućicu i malo zemlje. Kupio je i kravu. Prodavali smo mlijeko. Ono nas je othranilo narednih četiri, pet godina.

Sjećate li se kako ste se osjećali kad ste iz malog hercegovačkog sela došli u veliki grad?

Išao sam tad u peti razred. Za sve nas to je bila ogromna promjena, ali smo se veselili. Osobito mi djeca, jer smo bili blizu grada i imali smo jesti bijelog kruha (smijeh). S 11 godina prvi put sam upalio svjetlo. Kuća gotovo da nije imala namještaja. Nas sedmero spavalo je u jednoj sobi. Mladima je to danas teško zamisliti. Nismo bili gladni, ali smo bili željni svega.

Što vas je ponukalo da upišete srednju trgovačku školu?

Želio sam upisati nešto što će mi brzo donijeti zaposlenje. To je nudila trgovačka, u kojoj se baš tad pokrenuo smjer auto dijelovi. Prvu godinu imali smo četiri dana škole, dva dana prakse. U drugom i trećem razredu praksa je bila tri dana. Imao sam je u tvrtki Zagreb auto u Martićevoj, a poslovođa je bio divan čovjek. Radio sam sve što je trebalo, ništa mi nije bilo teško.

Tad vam je sigurno bilo nezamislivo da ćete imati svoju firmu?

Znate kad mi se rodila ta vizija? Kad sam završio srednju i dobio putovnicu. Otputovao sam u Italiju i u Trstu vidio kako to Talijani rade. U dućanima od svega 30 kvadrata nudili su sve – ratkape, svjećice, dodatnu opremu, ma sve. Uvijek je u njima bila gužva. Meni je to bio san snova. Ali u bivšoj Jugoslaviji niste mogli otvoriti privatnu tvrtku. Nakon povratka iz vojske nastavio sam raditi u Zagreb autu. Imao sam dobru plaću i davao je mami i sestrama. Za sebe sam morao zaraditi ekstra kako bih imao džeparac. Zato sam radio vikendima i blagdanima, kad god je trebalo. Potrajalo je to tako pet, šest godina, a onda sam otvorio kućnu radinost.

Kakvu kućnu radinost?

Takav oblik djelatnosti bio je dopušten. Ako se dobro sjećam, 1980. sam počeo izrađivati kabele za automobilske svjećice. Kupovao sam repromaterijal u Italiji i Sloveniji i kompletirao to u gotov proizvod, imao sam posebnu prešu. Prodavao sam kabele po cijeloj bivšoj Jugoslaviji preko zadruge Prigorje progres. Zadruga je uzimala preko 40 posto profita, iako sam radio sve sam. U to vrijeme upisao sam i višu školu za vanjsku trgovinu. Ujutro bih radio u trgovini, popodne studirao, a navečer pravio kabele.

Koliko vam je smetalo to što ne možete imati svoju privatnu tvrtku? Jeste li razmišljali o odlasku iz Jugoslavije?

Jesam. Oženio sam se 1986. i plan mi je bio otići u Njemačku. Puno moje rodbine i poznanika već je bilo gore. Upisao sam i tečaj njemačkog jezika. Međutim taman je onda, za dvije-tri godine, premijer Ante Marković uveo slobodno tržište. Odmah sam otvorio firmu i kupio poslovni stan u Kranjčevićevoj. Svidio mi se prozor jer je bio idealan za izlog (smijeh). Uopće nisam sumnjao da je to dobra investicija.

Prvi radni dan, otvarate svoju trgovinu. Sigurno ste bili izvan sebe od sreće.

Predivan osjećaj. Vjerovao sam u sebe i projekt. Morate znati da sam u toj fazi bio šef komercijale jednog sektora u tvrtki Zagreb promet. Kad sam rekao direktoru da ću otvoriti svoju firmu, rekao mi je da ću brzo propasti, da nemam šanse pored velikih kompanija poput Auto Hrvatske, Auto Dubrave, Merkura. Samo sam mu odgovorio: 'Pustite vi mene i dajte mi radnu knjižicu.' Moj dućan imao je svega 30 kvadrata. Ured mi je bio u prizemlju obiteljske kuće, a skladište u garaži. Kupio sam nešto robe i zaposlio jednog dečka. Prije otvorenja trgovinu je blagoslovio svećenik iz Sesveta, Petar Ribić. Već drugi dan pred njom je bio red od desetak ljudi. Ionako nisu mogli svi ući jer je bilo mjesta samo za dva kupca (smijeh).

Čime ste ih privukli?

Bili smo jeftiniji i brži u nabavi dijelova od velikih firmi. Imao sam dobre kontakte u Italiji i Sloveniji. Nazovem dobavljača i roba bi već sutra bila u trgovini. Znao sam i sam ići po robu. Napunimo kombi, ocarinimo, dovezemo i odmah prodamo. Za godinu i pol već sam otvorio drugu trgovinu.

Kad vam se pridružio pokojni brat Stojan?

Vrlo brzo. On je imao staklarsku radnju. Kad mu je umro poslovni partner, nije mogao sam. Staklarstvo je zahtjevan posao, uvijek su vam porezani prsti. Predložio sam mu da mi se pridruži. Bio je mlađi od mene šest godina, nažalost, preminuo je od korone 2000. Kako se posao brzo razvijao, trebao sam zaposlenike. Zapošljavao sam susjede, mlade dečke koji su htjeli učiti i u koje sam imao povjerenje. O auto dijelovima nisu znali ništa.

Koliko im je bilo teško snaći se?

U to vrijeme nije bilo puno tipova vozila. Krenuli smo s 500 osnovnih artikala, a ostalo smo nabavljali po narudžbi. Za usporedbu, danas baratamo s više od 300 tisuća artikala. U početku, dok je još bila Jugoslavija, nije bilo lako ni uvesti robu. Jedino su ovlaštene velike firme imale dopuštenje za uvoz. Mi ostali morali smo plaćati šticung, odnosno dodatnu naknadu kako bismo uopće došli do deviza. Moji strani dobavljači toliko su mi vjerovali da sam kod njih imao otvoren račun. Kako nisam volio ulaziti u velike dugove, svaki mjesec bih plaćao dugovanje. Devize sam posuđivao od prijatelja, vlasnika drugih trgovina auto dijelovima. Opet, kad bi njima zatrebalo, ja bih im posudio. Tako smo dizali jedni druge. Posuđivalo se na povjerenje, bez kamata. Od tih tvrtki, danas njih desetak još posluje.

Je li bilo kriznih razdoblja tih prvih godina?

Ubrzo je izbio rat, tako da je krizno razdoblje bila svakodnevica. U to vrijeme pomagali smo vojsci i zbrinjavali izbjeglice. Bilo je iznimno teško, ali srećom, dućan je odlično radio. Kupcima smo bili zanimljivi jer smo bili i dvostruko jeftiniji od državnih firmi. Tržište je bilo gladno svega.

Jeste li si postavili neki cilj?

Nisam htio ulaziti u dugove i mislio sam da će nam biti dovoljne dvije trgovine. Jednu bi vodio brat, drugu ja, a treća bi čak prodavala tekstil koji bi vodila sestra. Bilo bi to dovoljno da cijela obitelj dobro živi. Međutim, kako se posao razvijao, dobavljači su me nagovarali: 'Ilija, otvori još jedan. Ajde još jedan…' Vidio sam da to može ići. U deset godina otvorili smo deset, jedanaest dućana u Zagrebu i okolici. Zatim su veliki dobavljači poput njemačkog Boscha počeli pitati što je sa Splitom, Osijekom, Rijekom… Tad smo osmislili franšizni model širenja. Pronašao bih ljude koji su nešto znali o auto dijelovima, a nisu imali kapital. Unajmili smo prostore, educirali ih i davali im robu.

Brzo ste se proširili. Je li vas bilo strah tako nagle ekspanzije?

I da sam propao, ne bi svijet propao (smijeh). Rođen sam u planini gol i bos. Nisam imao što izgubiti. Vjerovao sam u projekt. Kad razmišljate pozitivno, radite pošteno i fer ste prema ljudima, tad ne možete pogriješiti. Steknete povjerenje zaposlenika, kupaca i dobavljača. To je najvažnije.

Početkom 90-ih, kad je osnovana Hrvatska, pojavile su se mnoge trgovine s auto dijelovima. Dosta njih danas više ne postoji.

Istina. Tada se otvorilo preko sto tvrtki u Zagrebu. Sve su to bili bivši zaposlenici iz velikih poduzeća Auto Hrvatske, Auto centra, Merkura i drugih. Mi smo već tad bili dobro pozicionirani na tržištu. Imali smo kvalitetnu robu, dobre ljude i trgovine na dobrim lokacijama. Rasporedili smo dućane po kvartovima tako da su bili blizu i kupcima i automehaničarima. Kako se tržište mijenjalo, a grad se širio, i mi smo to pratili. Nekad smo imali tri dućana u Martićevoj, četiri u Kranjčevićevoj, a danas tamo nemamo nijedan. Izašli smo izvan grada. Nekad smo imali dućane od 30 do 100 kvadrata. Danas ispod 1000 kvadrata nema smisla otvarati trgovinu jer je previše modela vozila i dijelova.

Osim odluke da se širite preko franšize, koji su još bili ključni potezi da ste danas ovako uspješni?

Prvo je svakako odluka o otvaranju velikog centra od 1200 kvadrata na Zagrebačkoj cesti. To je bila prva naša velika trgovina. Zatim je to implementacija poslovnog softvera Navision, što je enormno ubrzalo sve naše poslovne procese. Treća odluka bila je učlanjenje u najveću svjetsku grupaciju trgovaca auto dijelovima ATR iz Njemačke. Time nam je omogućen pristup svim svjetskim dobavljačima s kojima smo mogli ravnopravno pregovarati, kao da smo neka velika kompanija iz Italije ili Francuske. Tad smo krenuli u ozbiljne poslove. Prije pet godina kupili smo slovensku tvrtku Bartog. Tržište se još širi i ima velik potencijal. Automobila je na cestama sve više, a po prosječnoj dobi sve su stariji jer se puno više kupuje rabljenih vozila nego novih.

Kako su vas dočekali Slovenci?

Trebalo je vremena da se konsolidiramo, ali to je očekivano. S vremenom smo prihvatili neke stvari iz njihove poslovne kulture, a oni iz naše. Sad nam ide jako dobro. Njihovo znanje o gumama i naše o auto dijelovima pokazalo se kao odlična sinergija. Prošlu godinu Tokić Grupa povećala je poslovne prihode za više od 10 posto, na 232 milijuna eura.

Hoćete li ove godine zabilježiti rast?

Mislim da će biti jača nego prošla. Stalno investiramo. Ove godine otvorili smo 11 novih poslovnica, a iduće godine imamo u planu otvoriti dva-tri nova centra u Sloveniji. Ne bojimo se za naš biznis.

Nije li vas strah globalne neizvjesnosti, rata u Ukrajini, trgovinskih sukoba…?

Ne. Mi smo od 2008. do 2015., kad je kriza bila stalna, najviše rasli. Bitno je da niste zaduženi, da imate dovoljno vlastitog kapitala i kvalitetne ljude.

Krenuli ste kao obiteljska tvrtka da biste, ako se ne varam, prije 15 godina prepustili upravljanje profesionalnom menadžmentu. Mnogi poduzetnici to ne naprave na vrijeme.

To je točno. Velika je greška kad ljudi ne shvate ili si ne žele priznati koliko ne znaju. Zato smo se mi odlučili povući u nadzorni odbor. Trku danas vode puno mlađi i ljepši (smijeh), i to uz našu asistenciju. Mi i dalje kao obitelj donosimo strateške odluke.

Iz toga se može iščitati da nemate velik ego.

To je jako opasno. Znate li kako u Africi love majmune? U kutiju stave orah i probuše rupu na njemu. Majmun provuče ruku, zgrabi orah, ali je ne može izvući, a da ne otvori šaku. Međutim on ne želi pustiti orah i spasiti si život. Imaju prejak ego. Najbolje je kad imate oko sebe tim pametnih ljudi koji znaju puno više od vas.

Je li obiteljska odluka bila da izađete na burzu?

Da. Došlo je vrijeme. Sazreli smo kao obitelj i tvrtka. U Hrvatskoj nemamo tradiciju transfera vlasništva s prve generacije na drugu. A pitanje je i zašto bismo opteretili djecu nečim čime se ona možda ne žele baviti. Zato je najbolje izaći na tržište kapitala i osigurati dugoročnost tvrtke. Nije cilj da ona postoji 20-30 godina, pa da propadne ili se proda. S obzirom na to da imam četvero djece i sedmero unučadi, želim da traje barem još 150-200 godina. Bosch, Mercedes, Ikea ili BMW – sve te velike kompanije bile su nekad obiteljske firme. Danas su to ogromne zaklade koje gotovo ne mogu propasti. Jedino ih strašne izvanjske katastrofe mogu uništiti.

Hoćete li kao obitelj zadržati kontrolni paket?

Hoćemo. Kao što sam već rekao, izlazimo na burzu jer će nam to omogućiti brži rast i razvoj. Treba nam svježi kapital za nove akvizicije i izgradnju novog logističko-distributivnog centra. Inače sve radimo profesionalno i transparentno, a kroz burzu to ćemo podići na još viši nivo. Želimo biti primjer i drugim tvrtkama. Tržište kapitala kod nas je slabo razvijeno, tek u posljednje vrijeme domaće tvrtke provode IPO-e. Mi nemamo kulturu ulaganja na burzi. Ljudima je draže držati novac u bankama, na što nemaju nikakve prinose. Novac je nužno investirati, raditi s njim.

Kako vi ulažete svoj kapital?

Dosta smo ulagali u nekretnine. I kao firma nismo trošili dobit na luksuz, već smo sve reinvestirali u biznis. Ostvarili smo jako dobre prinose od nekretnina, što se pokazalo kao mudra odluka jer je danas najam jako skup i više se isplati dignuti kredit i plaćati ratu nego najam. Kad ste u najmu, tad vam najmodavac diktira cijenu, a inflacija radi svoje. Inače je jedno od naših temeljnih pravila da nikad ne trošimo više nego što smo zaradili. Zato smo jako malo kreditno zaduženi, a ni privatno nemamo kredite.

Sigurno ste u ovih proteklih 35 godina imali ponuda da prodate tvrtku. Zašto ste to odbili?

Bilo je ponuda… Željele su nas kupiti velike strateške kompanije. Nisam htio. Što bismo onda radili? Ako želite nekoga uništiti ili pokvariti, samo mu dajte novac. Nama nikad novac nije bio cilj, već samo sredstvo. Da nam je to bilo važno, prodali bismo tvrtku prije deset godina. Kad nešto stvorite, teško se od toga emotivno rastati. Dok sam ja živ, želim da tvrtka traje i raste.

Koja bi poruka bila za vašu djecu i unuke?

Budite ponizni, skromni i radišni. Bez rada nema ništa i ne očekujte rezultate preko noći. Naša obitelj nikad nije kupovala jahte, vile i išla na skupa putovanja. Sve je to rezultiralo time da smo opstali 35 godina i da danas imamo oko 1300 zaposlenih.

Jeste li imali ponude da se politički angažirate?

Bilo je ponuda. Sve sam odbio. Nisam bio član nijedne stranke. Ja sam prvo katolik, domoljub i Hrvat. Te vrijednosti gajimo u našoj obitelji i kompaniji. Kad god otvaramo novi centar, pozovemo svećenika, sve naše djelatnike i društvenu zajednicu. Ponekad dođe i neki političar. Kroz svih ovih 35 godina prati nas Božji blagoslov.

Kako vidite trenutnu društveno-političku situaciju u zemlji?

Naša tvrtka stasala je zajedno s Hrvatskom. Za firmu, kad ima 35 godina, može se reći da je na pola puta, a za državu treba 100 godina. Ide na bolje, vide se velike promjene, kao da Hrvatska doživljava preporod. Vraća se sve više naših iseljenika. Mi smo sigurna zemlja, ekonomski smo sve bliže zapadnoj Europi. Imamo odličnu klimu, prekrasnu obalu. Nadam se da će se vratiti još više iseljenih i otvarati svoje biznise ovdje.

Što vidite kao najveće probleme?

Država još nije sazrela. Muče nas i dalje klijentelizam, nepotizam i korupcija. Mi dijelimo nagrade svojim zaposlenicima koji nam dovedu dobre radnike. Ne pitamo koje je vjere, nacionalnosti ili stranke. Samo je bitno da je dobar čovjek i radnik.

Uskoro punite 70 godina života. U mirovini ste, ali i dalje poslovno aktivni. Kad ćete se stvarno povući?

Nikad u mirovinu (smijeh). Imam svoje hobije. Volim planinariti, šetati, čitati i skijati. Mnogi iz moje generacije koji su se opustili – mrtvi su ljudi. Sjede po kafićima, kavama, pred TV-om i ne kreću se. Ja svaki dan napravim 10 kilometara. Uskoro s firmom idemo pješke do Marije Bistrice, što vam je nekih 27 kilometara. Ići će nas pedesetak, a mislim da će samo njih dvoje ili troje biti brži od mene.

Kako biste voljeli da vas se pamti?

Želim da se pamte moja djela. Mislim da smo puno napravili za zajednicu, za druge. Onaj gore sve vidi i sve zna…