Kada su se donosili prvi europski mirovinski zakoni i osnivali prvi fondovi za tu svrhu, situacija se činila idiličnom, jer su milijuni ljudi spašeni od siromaštva, a mnogi i od smrti. No, nitko nije razmišljao o tome da će mlađe generacije imati manje djece, da će masovna fizička zanimanja nestati, ali i da će se dulje živjeti.

To je dovelo do eksponencijalnog rasta troškova mirovinskih sustava. Kako bi riješile taj problem, europske zemlje često nesvjesno suprotstavljaju stare i mlade, kako bi našle financijski balans.

Stariji smatraju da su njihove mirovine zaslužene, pa uglavnom čekaju usklađivanja ili poboljšice, dok države istovremeno povećavaju dob za umirovljenje i doprinose koje mladi trebaju uplaćivati da bi mirovine za sadašnju stariju generaciju mogle biti isplaćene.

Mladi gube nadu

Britanski mirovinski analitičar Rob Wright za The Telegraph piše kako mnogi mladi gube vjeru da će države moći isplaćivati takve svote kad oni odu u mirovinu, iako se od njih očekuje da rade dulje.

Trenutno je čak petina populacije Starog Kontinenta starija od 65 godina. Procjene govore da će do 2050. taj udio doseći gotovo trećinu. Od toga, dvije trećine stanovnika EU nema nikakvu mirovinsku štednju, što znači da će 170 milijuna ljudi primati mirovinu iz javnog sustava.

Države su pokušale tome doskočiti na razne načine: povećanjem dobi za odlazak u mirovinu, često u skladu s očekivanim trajanjem života. Unatoč tome, mirovine rastu, jer države provode usklađenja prema kretanjima plaća i inflacije.

Francuski poučak

Francuska je, zanimljivo, napravila suprotno. Predsjednik François Mitterrand je još davne 1982. godine spustio dob za umirovljenje sa 65 na 60 godina. Trenutna je granica 62 godine, no zato na mirovine odlazi čak 15 posto francuskog BDP-a.

Suočen s neizdrživim troškovima, Emmanuel Macron je prije tri godine pokušao podići dob za umirovljenje na 64 godine ustavnom odredbom, kako bi zaobišao glasanje u parlamentu. Narod se pobunio, vrlo nasilni prosvjedi su trajali dva tjedna. Slično je bilo i godinu dana poslije.

Vlada Macronove stranke je tada jedva preživjela glasanje o povjerenju, no pala je na proračunu. Nakon nekoliko rušenja vlade, premijer Sébastien Lecornu odgodio je reformu za razdoblje nakon predsjedničkih izbora 2027., što će državu stajati više od dvije milijarde eura.

Giles Merritt, osnivač think-tanka Friends of Europe, upozorava da bi razočaranje mladih, kakvo je viđeno u Francuskoj, moglo dovesti do jačanja populističke desnice. Mladi se, osim sumnje da neće nikad otići u mirovinu, suočavaju i s nesigurnim zaposlenjem i nedostatkom stanova.

Dulji život

Kako bi izbjegle ovakve scenarije, neke države su odlučile povećati doprinose. Tako je u siječnju mirovinski doprinos u Luksemburgu porastao s osam na 8,5 posto. No, on se dijeli između države, poslodavca i zaposlenika. U Španjolskoj je, pak, formiran Mehanizam međugeneracijske pravednosti, kojim se postupno povećavaju doprinosi zaposlenih i poslodavaca.

Mlađe su generacije naročito pogođene u zemljama bivšeg istočnog bloka. U Rumunjskoj su mirovine zamrznute do 2027. godine, unatoč većem doprinosu za zdravstvo kojim bi se trebale financirati niže isplate mirovina. U Bugarskoj su također skočili doprinosi za mirovine, ali ta je zemlja izgubila petinu stanovništva u 30 godina.

No, mladi su zbog toga nezadovoljni. Zbog toga Merritt smatra da su mirovine društveni problem i jedan od najtežih političkih izazova Europe.

U Australiji su to "riješili" imovinskim cenzusom, zbog kojeg trećina starijih osoba ne prima ništa. U Japanu, pak, poslodavci moraju omogućiti zaposlenje starijima od 65, pa tako četvrtina stanovnika te dobi radi. Hrvatska je također krenula putem rada za umirovljenike.

"Kada su postavljani mirovinski sustavi kakve danas znamo, malo je tko mogao predvidjeti da će najveću financijsku krizu Europe uzrokovati upravo dulji život njezinih građana", zaključuje Wright.