INTERVJU: BORIS TRUPČEVIĆ

Bio je medijska faca, a onda se šokantno povukao: 'Sve političare bih poslao na hodočašće od 1000 kilometara'

18.05.2024 u 11:37

Bionic
Reading

Boris Trupčević stvarno je bio velika faca u medijskoj industriji. Od prvog domaćeg tabloida 24sata napravio je najčitaniju tiskovinu. Bio je direktor Styria Media Groupa, uz konkurentsku Hanza Mediju, jednu od najvećih novinskih kuća. Čovjek koji je diktirao trendove i nervirao političare. Zato je njegova obznana, prije četiri godine, da odlazi iz medijskog biznisa mnoge ostavila u čudu. Ništa manje nisu se dizale obrve kad se lani pročulo da je postao hodočasnik. Pješke je prešao 1000 kilometara dugu rutu od Francuske do Atlantskog oceana slijedeći Put sv. Jakova. Što ga je otjeralo iz novinarstva, je li ga hodočašće prosvijetlilo, čime se danas bavi i od čega živi, neka su od pitanja na koja je Trupčević odgovorio u intervjuu za tportal

Potpisnik ovih redaka upoznao je Trupčevića prije desetak godina. Bio je to kratki poslovni sastanak. Tad je bio glavni urednik 24sata. Namrgođen, hladan i pomalo bahat lik.

Otad više nismo imali nikakav kontakt. Sve do prije tjedan dana i promocije njegove knjige '1000 kilometara povratka sebi'. Svoja iskustva pješačenja Putem sv. Jakova (Camino de Santiago) Trupčević je pretočio u djelo od skoro 400 stranica.

Pred nama je stajao totalno drugi čovjek. Nasmiješen, topao i zarazno smiren. Nekadašnji medijski mogul govorio je o 'introspekciji srca', 'univerzalnoj ljubavi', 'smislu života'. Govorio je o tome toliko uživljeno i uvjerljivo da su okupljeni gutali svaku njegovu riječ.

Nakon promocije sjeli smo u obližnji kafić. Ispričao se odmah da neće moći razgovarati duže od sat vremena jer mora žuriti na slično događanje.

Otkako mu je knjiga izašla, prije nekih sedam mjeseci, skoro nema dana da negdje ne gostuje. I to ne samo u Zagrebu, već i u drugim gradovima.

Više od pola godine, gotovo na svakodnevnoj bazi, promovirate knjigu. Osjećate li zamor od govorenja non-stop istog?

Možda nekad malo dosadi. Ali ljepota je u dijeljenju. Kad osjetiš da je publika zahvalna, kad osjetiš da im to nešto znači, onda i tebi bude lijepo. Onda više nije dosadno pričati istu stvar 30. put. Ljudi dođu duboko zainteresirani i odu s dubokim dojmom. Tad i ti budeš ispunjen.

Jeste li si zadali misiju širenja glasa o hodočašću Camino de Santiago?

Ne. Sve se spontano dogodilo. Kako i moj odlazak na Camino, tako i sad ove promocije. Na Camino nisam otišao jer sam veliki vjernik, već mi je to bila jedna od želja na bucket listi. Inače vam na Camino iz religioznih razloga odlazi tek manjina. Bilo bi pretenciozno tvrditi da sad imam misiju prosvjetljavati ljude i govoriti im što je život. Stvorio se feedback krug. Nešto bih rekao ili napisao, a publika i okolina tražili bi još i stvar se zakotrljala. Istina je da mi je jako puno ljudi pristupilo nakon Camina i objave knjige jer osjećaju duboku potrebu za promjenom. To me ganulo. Neki, kao što sam ja, spreme se, kupe kartu i odu to odraditi. Ali drugi su bojažljivi, teško donose odluke. Takvi traže podršku i savjete.

Prohodali ste tih 1000 kilometara za 33 dana. Za mnoge je luksuz pobjeći od svakodnevice na više od dan-dva.

Jasno. Zato ima jako puno ljudi koji prođu Camino na rate. Odrade za tjedan-dva dio puta, pa onda za godinu dana drugi dio. Osim toga, postoji velik broj hodočasničkih ruta Camina, dužih i kraćih. Ali ne moraju svi otići na Camino. Možete hodati u kvartu, u okolici, u prirodi. U životu sam imao jako puno koristi od hodanja. Camino možemo svakako doživljavati. Možemo ga doživjeti i kao alat pomoću kojeg se dolazi do određenih rezultata. Međutim to nije jedini alat. Možete otići meditirati, na psihoterapiju, u školu osobnog razvoja… Ima hrpa praksi koje dovode do istih istina.

Kako je vas Camino promijenio? Jeste li karakterno drugačiji?

Ne bih rekao karakterno. Strpljiviji sam s ljudima. Definitivno sam smireniji. Definitivno svjesniji samoga sebe. Svjesniji situacija u kojima se nađem. Uspio sam izvježbati svog unutarnjeg promatrača. Nakon Camina, više nego ikad u životu, zateknem se da vidim sebe u nekim situacijama kao da gledam nekog drugog. O tome sam čitao u knjizi 'Moć sadašnjeg trenutka' Eckharta Tollea. Ali džaba čitanje, moraš to iskusiti. Praksa je sve. Znanje koje nije doživjelo primjenu ne vrijedi baš ništa. U mnogim stvarima sam drugačiji, ali ne bih rekao da sam se u srži promijenio. Suvremena psihologija ni ne vjeruje da se neki temelji osobnosti mogu promijeniti. Naslov moje knjige '1000 kilometara povratka sebi' sugerira povratak onom iskonskom sebi koji se negdje putem izgubio, nestao. Prilagođavaš se društvu, obitelji, nečijim zahtjevima, očekivanjima. Pod stalnim si utjecajem sa svih strana. I čovjek zaboravi gdje je on i tko je on.

Meni izgledate kao totalno drugi čovjek. Sreli smo se jednom prije desetak godina. Tad ste zračili hladnoćom, čak ohološću.

(smijeh) Iskreno ću vam reći da je to bila svjesna maska. Dok sam vodio 24sata, za mene je to bilo užasno važno. Taj projekt bio je moj profesionalni san. Sanjao sam da ću napraviti prvi pravi hrvatski tabloid. I da će to biti najuspješnije novine u državi. Duboko sam u to vjerovao iako su mi svi govorili da to nije moguće. Zato sam bio odlučan iskoristiti pruženu priliku. Bio sam svjestan da iz svih ljudi ne da moram izvući maksimum, nego i više od toga, kako bih uspio. Zato sam stavio masku zahtjevnog, nepopustljivog urednika i menadžera jer sam htio izvući najviše iz ljudi. I uspjelo je.

Što mislite, kakav biste bili menadžer sad, nakon Camina?

Uvijek sam nastojao biti čovjek. Sad bih bio još bolji čovjek. Zagovaram to da tvrtke počnu slati svoje djelatnike na Camino. Ili neko takvo slično iskustvo. Moraju omogućiti ljudima sabbatical, odnosno duži odmor od posla, jer je to važno. Svaka tvrtka koja želi imati ozbiljnu korist od svog radnika, od direktora pa do najniže razine, mora dati čovjeku priliku da se regenerira. Uobičajeni godišnji odmori nisu dovoljni. Neke tvrtke vani, velike korporacije, uvjetuju top menadžerima da svakih četiri do šest godina moraju otići na sabbatical. To je njihova obaveza.

Čini se da smo u gadnim problemima. Sa suvremenim načinom života i rada nešto nije u redu jer svi traže predah i bijeg. Kako smo to izgubili sebe? Jesu li prije ljudi bili bliži sebi?

Mislim da su ljudi prije bili prisutniji. Sad smo 90 posto vremena na autopilotu, s gotovo nikakvom svjesnošću o tome kako živimo i što radimo. To su sve refleksne reakcije. Izdresirani smo k'o pesi i isprogramirani kao roboti. To je naprosto tako. I kad čovjek dobije priliku da se istrgne iz toga – bilo putem Camina, bilo nekog drugog alata - shvati kolika je razlika između življenja na autopilotu i bivanja u sadašnjem trenutku. Svi težimo tome. Današnji stil života nameće nam hrpu obaveza. Nameće nam lažne želje. Bombardirani smo sa svih strana porukama da trebamo nešto. Ako to nisu reklame, onda su prijatelji, susjedi, kolege na poslu… A 90 posto stvari uopće ne trebamo. Kad ste na Caminu, shvatite da vam sve bitno stane u ruksak.

Iznenada ste otišli iz medija. Kao Sanader s pozicije premijera, kad je rekao: 'Doviđenja i hvala svima na suradnji.' Bez nekog objašnjenja. Mnogi su bili šokirani time. Nakon toga došao je Camino, s kojim vas se također moglo teško povezati. Kao da vas ljudi prije nisu ni poznavali?

(smijeh) Ljudi su znali samo jednu moju stranu, javnu personu. Zato nije čudo da ih je sve to iznenadilo. Napustio sam medijsku industriju jer sam se svega jednostavno zasitio. Kad sam otišao na Camino te počeo pisati o tome na društvenim mrežama, ljudi su otkrili čovjeka za kojeg uopće nisu znali da postoji. Mnoge ljude poznajemo samo površno. Pogotovo javne ličnosti. Čovjek uvijek mora biti svjestan toga da svatko od nas ima dva lica. Jedno je ono javno, a drugo je intimno. To su često dvije različite osobe.

Zanimljivo je to da ste u novinarstvo došli zaobilaznim putem. Na fakultet novinarstva niste se uspjeli upisati.

Tako je. Od malih nogu fascinirali su me časopisi i novine. Svoj prvi list objavio sam još u osnovnoj školi. Imao je samo jedan primjerak. U srednjoj školi, MIOC-u, uz pomoć škara, ljepila i fotokopirne mašine izrađivao sam fanzin. Na fakultet novinarstva nisam se uspio upisati jer sam imao loše ocjene. Jedno vrijeme sam kao mladi buntovni panker bio član redakcije pacifističkog lista Arkzin. Prvi posao bio mi je u Jutarnjem listu, tad pokrenutom. Počeo sam u gradskoj rubrici, a cilj mi je bio postati ozbiljan politički novinar. I taman kad sam počeo pratiti zagrebačku Gradsku skupštinu, prebacili su me u rubriku Život. Ona je dominantno pokrivala estradu, o kojoj nisam imao pojma. Ali rekao sam sebi - rasti tamo gdje si posađen. Natjerao sam se da naučim sve o estradi od A do Ž. Shvatio sam kasnije da svako pravo novinarstvo počiva na životnoj priči i izravnom doticaju s protagonistima. Živi kontakt s čovjekom. Je li to estrada ili politika, dođe ti na isto. Psihologije su potpuno iste, isto se ponašaju i političari i posvuduše.

Nakon Jutarnjeg lista postajete urednik časopisa Story. I tad ste prvi zajahali val reality showova. 'Story Supernova' prvi je show takvog tipa u Hrvata. Moglo bi se reći da ste krivac za sve današnje u pravilu grozne realityje na televiziji.

(smijeh) 'Story Supernova' bio je vrlo nevin format. Na njega su se javljali mladi ljudi koji su željeli postati pjevači, TV voditelji i slično. Mnoge današnje zvijezde otud su krenule. Stvar je kasnije degenerirala. 'Big Brother' je dobar format ako se držiš etičkih granica. Ali sve je dosta otišlo u krivo. Neki ljudi koji se prijavljuju za neke showove nisu svjesni toga koliko se sramote. Do koje mjere izlažu svoju intimu javnosti i kako javnost to prima.

Pratite li današnje realityje?

Znam što se otprilike događa na sceni, ali ih ne pratim. Prije svega smo ono što jedemo i konzumiramo, a ja sam počeo paziti što unosim u sebe u svakom smislu.

A pratite li medije?

Informiran sam. Ali sve to pratim na nužnoj distanciranoj razini. Neke stvari namjerno ne pratim jer me živciraju.

Koje su to stvari?

Neki mediji i rubrike nekih medija. Iznervira me jer znam koliko to može biti bolje. Mislim da je struka odustala od sebe. Ne govorim sad to svisoka. Struka ima ozbiljan problem, a to je problem financijske održivosti. Poslovni model tradicionalnih medija nepovratno je potrgan i to je resursno pitanje. Glavnina medijskih kuća riješila se svojih vrhunskih ljudi zbog troškovnih pobuda, a oni su trebali mlađim naraštajima biti inspiracija i uzor. To je tužno i tu nema krivca. Nisu krivi zli vlasnici, niti je kriva publika koja ne želi plaćati kvalitetu i gleda samo trash sadržaje. Sve mi je to tužno jer su mediji i novinarstvo moja velika ljubav. Zaista vjerujem u važnu ulogu novinarstva u društvu u smislu kontrole moći i vlasti. Ako mediji prestanu biti ti koji kontroliraju vlast, razotkrivaju lopovluk i korupciju, tko će odraditi taj posao? Državno odvjetništvo!? Ne bih se kladio na to.

Kad kažete da je novinarska struka odustala od sebe, na što točno mislite?

Mislim da su mediji općenito odustali od svoje edukativne uloge i funkcije. Mediji imaju funkciju informirati, educirati i zabaviti. To kaže teorija. Zabava je sad dominantna. Nikad nisam bio protiv zabave. Štoviše, radio sam tabloid, a on je uvijek prepun zabave. Trpio sam kritike i uvrede da to što radimo ništa ne vrijedi jer ima puno 'žutila'. Ali u konačnici žanrovi nemaju nikakve veze s vrijednošću novinarstva. Ako neki list ima veliki format i dugačke tekstove, to ne znači da pošteno radi svoj posao. Može ga raditi vrlo pokvareno, nepošteno i za nečije interese. A tabloid koji neki smatraju smećem može biti najpošteniji. Vjerujem da je 24sata u mnogim situacijama bio najpošteniji medij u zemlji.

Što je s funkcijom informiranja?

Informiranje je još kakvo-takvo, iako bi moglo biti bolje. Ono gdje su stvarno odustali je, ponavljam, educiranje. Ako političari pristupaju građanima sa zavaravajućim informacijama, uloga medija je da educiraju građane na kojim temeljima počiva demokracija, kako funkcioniraju institucije, što je čiji posao. Tu su mediji jako zakazali. I tu prvenstveno mislim na educiranje najširih slojeva građanstva. Ako to mediji ispunjavaju, onda daju velik doprinos demokraciji, koliko god to nekome zvučalo smiješno. Jer ne moraš educirati one koje znaju, već one koji ne znaju. A biti dobar edukator užasno je teško i zahtjevno.

Zaiskre vam oči kad govorite o medijima i novinarstvu. Razmišljate li možda o povratku?

Istina je da i dalje imam veliku strast za medije. Hoću li se vratiti… Ako se otvori neka dobra prilika, možda i hoću.

Čime se sad bavite, od čega živite?

Trenutno se bavim s nekoliko nespojivih i različitih stvari. Razvijam web shop obiteljske tvrtke Puntino, a ona se bavi prodajom talijanskih cipela. Širimo se na tržište Europske unije. Paralelno s time bavim se poslovnim konzaltingom. Klijenti mi dolaze iz IT sektora, manjih medijskih kuća, financijske industrije, kulture… Radim coaching i mentoring s visokopozicioniranim menadžerima. Pomažem im da budu bolji lideri. I to nije sve. (smijeh) Pišem drugu knjigu radnog naziva 'Pouke Camina za lidere i menadžere' te pripremam radionice i motivacijske govore. Uz sve to, malo i oprezno igram se na tržištu kapitala.

Pratite li politiku?

Pratim, naravno.

Imali ste ozbiljan sukob sa Zoranom Milanovićem kad je on bio premijer, a vi glavni urednik 24sata.

Da. Ali mi smo bili u sukobu sa svakom vlašću.

Opet, Milanović je baš vas nagazio. Smanjio je PDV za sve medije osim za 24sata.

Da, i to je napravio na perfidan način. Prema suludom kriteriju, snižena stopa vrijedila je samo za novine koje imaju preko 25.000 riječi. Zamislite, netko si je dao truda prebrojiti sve riječi u novinama! Tako su nas htjeli kazniti jer smo ih kritizirali. Ubacili smo feljton u novine, s vrlo sitnim slovima, kako bismo povećali broj riječi. A paralelno smo oblijepili grad plakatima koji su sprdali Milanovića. Na kraju smo podnijeli tužbu Ustavnom sudu. Nismo dočekali pravorijek jer su oni promijenili zakon.

Je li vam to Milanović zamjerio?

Komentirali smo to jednom. Kao predsjednik je bio gost i pokrovitelj manifestacije Ponos Hrvatske, koju sam osnovao. Sjedili smo jedan pored drugoga. Tvrdio je da zakon nije bio okrenut protiv nas, već da je došlo do nesporazuma. Rekao sam - ok.

Što danas mislite o Milanoviću?

Mislim da se od dečka koji je obećavao pretvorio u velikog štetočinu. Najkraće rečeno. Nikoga ne gledam simplificirano. Baš nikoga. Osobito nakon Camina. Svi smo mi kompleksna bića. Taj čovjek je napravio nekoliko dobrih stvari u svojoj političkoj karijeri, naprimjer Zakon o životnom partnerstvu. Povukao je i granice do kojih može ići korupcija. Načelno se slažem s njim da se negdje mora postaviti crta i moraju se braniti institucije od onoga što vidimo da je njihovo tiho porobljavanje. Ali isto tako mislim da je kao premijer bio nesposoban. Naslijedio je ozbiljnu ekonomsku krizu, međutim nije napravio ništa. Niti jednu reformu. A imao je povijesnu priliku zbog ogromne podrške javnosti. Svojim nečinjenjem beskonačno je produljio krizu. Imali smo sedam, osam godina recesije, kao nijedna zemlja u Europi.

Sviđaju li vam se njegovi javni nastupi bez rukavica?

Način na koji on u javnosti promovira nasilje svojim verbalnim proljevima je skandalozan. Možemo se praviti glupi, ali on vrlo dobro zna da time potiče hrpu ljudi da se ponašaju isto. A onda to u birtijama može završiti povlačenjem noževa.

Brine li vas ulazak Domovinskog pokreta u Vladu? Nikad nismo imali desniju vlast.

To nije moja preferencija, ali preostaje nam vidjeti. Stvari često ne budu onakve kakvima ih očekujemo. Ta ekipa treba pokazati po što je došla i što će ostaviti iza sebe. Mediji će tu biti važni kao i za svaku vlast. Prije svega kao čuvari vrijednosti. Međutim mediji nisu tu da bi čuvali svjetonazorske vrijednosti. Postoji često clash između medija i publike jer prečesto zastupaju vrijednosti koje redakcija dominantno osjeća kao svoje. Što je legitimno. Ali to se ne smije izmiješati s izvještavanjem. U izvještavanju trebaju vrijediti samo činjenice. Ali ok, to je moj idealistički pogled na stvari.

Milanović bez Plenkovića ne ide. Kakvo mišljenje imate o starom - novom premijeru?

Plenković je privatno i javno dva različita svijeta. Očito je čovjek užasno spretan. Ne može biti slučajnost to što je on opet sastavio Vladu. Ispliva gotovo iz svake situacije i na neki način bude pobjednik. Njegova umjerena retorika je ono što mi se sviđa. Možda je malo birokratska. Ali ono što mi se ne sviđa je to što niti taj čovjek nema hrabrosti ni za kakve ozbiljnije reforme. Kompletan politički establišment od lijevog do desnog, s izuzetkom nekih pojedinih igrača, čuva status quo. Status quo, kako za državu, tako i za biznis, znači da propadaš. Naša kompletna politička garnitura održava koruptivni status quo. Nije samo HDZ korumpiran. Svi trguju i gledaju kako će zaposliti članove bliže i dalje familije. Samo to neki rade sofisticirano, a neki na seljački način. Neki to rade na masovnoj skali, drugi na kokošarskoj. Ali suština je ista. Plenkovićev glavni grijeh je pokroviteljstvo korupcije.

Koga biste od političara poslali na Put sv. Jakova?

Sve! Sve bih ih poslao. Bilo bi to zanimljivo iskustvo za njih. U najgorem slučaju bi smršavili.

Promovirajući knjigu, najavili ste da se spremate za novi Camino. Jeste li postali Camino junkie?

(smijeh) Nisam postao junkie. Ovaj put ću imati društvo. Idemo na kraću rutu Camino primitivo od 320 kilometara. Pratit će me nekoliko menadžera iz većih domaćih kompanija. Mislim da će im to iskustvo otvoriti neke nove perspektive i da će im biti još zanimljivije raditi na tome da budu bolji lideri.

Spomenuli ste da pišete novu knjigu upravo za menadžere. Što će biti glavna poruka?

Ona je spoj 33 godine mog profesionalnog rada i 33 dana hodanja Caminom. Bit će tu pouka i iz jedne i druge faze mog života. Iz neke osobne perspektive najvažnije je da čovjek osvijesti sebe, svoja ponašanja i ovlada sobom. Čovjek koji je svjesniji sebe, koji je u sebi pronašao mir, može na puno kvalitetniji način voditi druge.

  • +16
Boris Trupčević Izvor: tportal.hr / Autor: Mladen Lončar

Jeste li na Caminu postali vjernik?

Nisam postao vjernik, niti nevjernik. Dok sam pješačio, na Facebooku sam pisao o svom putu. Oni koji su me pratili podijelili su se u dva tabora. Jedan je navijao da postanem vjernik, a drugi je tvrdio da tamo gore nema nikoga. Ono što sam shvatio je da su svi odgovori u čovjeku samom. Kad se čovjek okrene sebi, pronaći će sve ono što je ikad tražio. I ljubav, i odgovore na sva pitanja, i rješenje svojih problema, i sve spoznaje. Čovjek isto tako spozna da ne postoji kao otok. Da je neraskidivo povezan sa svime oko sebe. Kako s ljudima, tako i s okolišem. Ovisan je o okolini, ali i okolina o njemu. Spozna da smo svi jedno. I kad malo bolje istražite sve filozofije, religije i duhovne prakse ovoga svijeta, svugdje se pojavljuje spoznaja da smo svi jedno. Svatko od nas na fizičkoj razini svaki dan razmjenjuje šest kilograma tvari s okolišem. Šest kilograma unosimo u sebe, šest kilograma izbacujemo. U stalnoj smo razmjeni energije. Tko smo onda mi?

Ok, vjerujete li onda u Boga ili ne?

(smijeh) Zato trebate pročitati knjigu. Jedna od pouka je da to uopće nije pitanje. Na Caminu vlada sveprihvaćanje. Bio sam na hrpi misa za hodočasnike na kojima su bili i vjernici i nevjernici. To uopće nije važno. Na Caminu vlada čudo ljudskosti. Čudo univerzalne ljubavi i međusobnog prihvaćanja. Uopće nije važno je li netko vjernik ili nevjernik. Nitko se time ne opterećuje.

Kako zamišljate svoj daljnji put? Hoćete li biti kao list na vjetru pa kud vas okolnosti odvedu?

Oduvijek sam imao potrebu za stvaranjem i shvatio sam tijekom vremena da forma ili sadržaj tog stvaranja nisu presudni dok god je to stvaranje. Volim raditi. Danas radim jednako koliko sam radio i prije. Samo sam malo fleksibilniji s vremenom. Nova dimenzija i želja koja se otvorila u meni je - pomagati. Od svega što radim najviše obožavam coaching jer izravno vidim kako pomažem ljudima. Pomaganje mi je nova radost.

Iz biografije

Boris Trupčević bio je dugogodišnji glavni urednik i predsjednik Uprave 24sata, direktor Styria Media Groupa za Hrvatsku i predsjednik hrvatske Udruge novinskih izdavača. Tijekom karijere bio je i predsjednik Uprave Večernjeg lista, izdavački direktor Sanoma Magazines Zagreb (današnja Adria Media), glavni urednik magazina Story te novinar i urednik u Jutarnjem listu. Bio je član odbora direktora u nekoliko europskih i svjetskih izdavačkih udruženja, uključujući International News Media Association. Napustivši medijsku industriju, bio je dvije godine globalni CEO švedske beauty-tech kompanije FOREO.

sve osim nogometa