Većina vozača u takvoj bi situaciji bila uvjerena da se nalazi na glavnoj cesti i da automobil iz uskog prilaza mora propustiti njih. Upravo je to pomislio i vozač u ovom slučaju. Nije propustio automobil koji mu je dolazio zdesna i došlo je do sudara. Sud je presudio protiv njega.

Ni činjenica da je njegova cesta bila dvostruko šira ni to što je bila mnogo prometnija nisu mu davali prednost. Na raskrižju nije bilo prometnih znakova koji bi uređivali prolazak, obje su prometnice bile asfaltirane, pa se moralo primijeniti jedno od temeljnih prometnih pravila - prednost ima vozilo koje dolazi s desne strane.

Kako piše Revija HAK, riječ je o pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. travnja 2026. godine. Sud je pritom odbacio čak i zaključak prometnog vještaka da je širi kolnik bio važnija prometnica.

Šira cesta nije automatski glavna

Prometna nesreća dogodila se 19. studenoga 2022. u zagrebačkom Remetinečkom gaju.

Vozač se kretao kolnikom širokim približno šest metara, s parkirališnim mjestima i većim prometnim opterećenjem. S njegove desne strane nailazila je vozačica koja se kretala cestom širokom oko tri metra, namijenjenom uglavnom pristupu okolnim zgradama.

Na njezinoj je prometnici bio postavljen znak zabrane prometa u oba smjera, osim za vozila stanara. Na samom raskrižju ipak nije bilo znakova koji bi određivali tko ima prednost prolaska. Obje su prometne površine bile asfaltirane i utvrđeno je da predstavljaju nerazvrstane ceste.

Vozač je očito smatrao da se kreće važnijom, odnosno glavnom cestom. Kada mu je vozačica došla s desne strane i skrenula ulijevo, nije je propustio te su se automobili sudarili.

Slučaj je završio u sporu dvaju osiguravajućih društava. Kasko osiguratelj vozačice isplatio joj je 7418,64 eura štete, a potom taj iznos zatražio od osiguratelja drugog automobila, tvrdeći da je njegov vozač izazvao nesreću nepoštivanjem pravila desne strane.

Trgovački sud u Zagrebu prihvatio je taj zahtjev, a Visoki trgovački sud nakon žalbe potvrdio da je za nesreću odgovoran vozač koji nije propustio automobil s desne strane.

Njegovu osiguratelju naloženo je da isplati 7418,64 eura sa zateznim kamatama te 580,96 eura troškova postupka.

Čak je i prometni vještak smatrao da je cesta važnija

Slučaj je posebno zanimljiv zato što se ni sudski prometni vještak nije složio s konačnim tumačenjem suda.

Vještak je utvrdio da je cesta kojom se kretao vozač bila šira, prometno opterećenija i služila kao sabirna prometnica. Druga cesta bila je znatno uža i uglavnom se koristila kao prilaz zgradi.

S prometno-tehničkog stajališta zaključio je da je širi kolnik važniji te da je vozačica iz uskog prilaza morala prepoznati da se uključuje na prometnicu veće važnosti i propustiti automobil koji je njome nailazio.

Takvo objašnjenje većini vozača vjerojatno zvuči potpuno logično.

Sud je ipak poručio da prometna logika, širina kolnika i osobna procjena vozača ne mogu zamijeniti zakon.

Vještak smije utvrđivati tehničke okolnosti nesreće - brzinu vozila, položaj automobila, mjesto sudara, preglednost i tragove kočenja. Međutim, odgovor na pravno pitanje tko ima prednost nije u njegovoj nadležnosti, nego u nadležnosti suda.

Visoki trgovački sud zato nije prihvatio dio vještačenja prema kojem je jedna cesta bila prometno važnija. Utvrdio je da na raskrižju nije bilo znakova, da su obje prometnice asfaltirane i da nije postojala zakonom određena razlika u njihovoj važnosti.

U takvim okolnostima primjenjuje se pravilo desne strane.

Znak zabrane nije oduzeo vozačici prednost

Osiguratelj vozača tvrdio je i da uski prilaz, zbog znaka zabrane prometa u oba smjera uz iznimku za stanare, nije prava cesta iste važnosti, nego površina s koje se vozačica tek uključivala u promet.

Sud nije prihvatio ni taj argument.

Činjenica da je promet nekom cestom dopušten samo određenoj skupini korisnika ne znači da ona prestaje biti cesta niti da automatski postaje sporedni prilaz bez prava prednosti. Vozačica je smjela prometovati tom cestom, a znak nije regulirao prednost na raskrižju.

Ključ je bio upravo u tome što nije postojao znak STOP, znak kojim se nalaže ustupanje prednosti ili oznaka ceste s prednošću prolaska.

Nije bilo ni razlike između asfaltirane i neasfaltirane površine koja bi jasno određivala da se jedno vozilo uključuje sa zemljanog puta na suvremeno uređenu cestu.

Budući da su obje prometnice bile asfaltirane, vozilo koje je dolazilo s desne strane imalo je prednost.

Pravilo desne strane ne zanima koliko je cesta široka

Zakon o sigurnosti prometa na cestama propisuje da je na raskrižju cesta iste važnosti vozač dužan propustiti vozilo koje nailazi s njegove desne strane.

Većina vozača to pravilo poznaje, ali ga u svakodnevnom prometu često nesvjesno zamjenjuje procjenom koja cesta izgleda važnije.

Šira cesta djeluje kao glavna. Cesta kojom prolazi više automobila djeluje važnije. Uska uličica između zgrada izgleda kao sporedni prilaz.

No takav dojam sam po sebi ne stvara prednost.

Visoki trgovački sud naglasio je da se pravo prvenstva ne može utvrđivati prema subjektivnoj procjeni sudionika niti prema obilježjima poput širine i frekventnosti prometa.

Drugim riječima, vozač ne smije prije svakog neoznačenog raskrižja sam odlučivati koja je cesta ‘glavnija’.

Ako nema znakova, semafora, policajca koji upravlja prometom ili druge zakonski određene razlike između prometnica, mora gledati dolazi li mu vozilo s desne strane.

Postoje situacije u kojima ceste ipak nisu iste važnosti

Presuda ne znači da se pravilo desne strane bez iznimke primjenjuje svaki put kada nema prometnih znakova.

Ako se vozač uključuje sa zemljanog ili makadamskog puta na asfaltiranu cestu, mora propustiti vozila koja se kreću cestom sa suvremenim kolničkim zastorom.

Prednost također može biti određena kategorizacijom prometnica ili toliko jasnom i objektivnom razlikom u njihovoj ulozi da se ne može govoriti o cestama iste važnosti.

Sud je, međutim, zaključio da takva razlika u ovom slučaju nije bila utvrđena. Postojale su dvije asfaltirane nerazvrstane ceste bez znakova koji bi uređivali prednost prolaska. To što je jedna bila šira, prometnija i funkcionalno važnija nije bilo dovoljno da se isključi pravilo desne strane.

Mnogi vozači oslanjaju se na ‘psihološku prednost’

Upravo je to najvažnija poruka ove presude.

Vozači često razviju osjećaj da na poznatoj, široj ulici imaju prednost. Njome svakodnevno prolaze deseci ili stotine automobila, dok se s desne strane nalazi malena uličica iz koje rijetko tko izlazi.

S vremenom se stvara svojevrsna psihološka prednost. Vozači više ni ne provjeravaju dolazi li im netko zdesna jer su uvjereni da se nalaze na glavnoj cesti.

Takva navika može završiti sudarom i punom odgovornošću za štetu.

U ovom slučaju sud nije utvrdio ni dio odgovornosti vozačice koja je dolazila iz uže uličice. Činjenica da je preglednost bila ograničena nije bila dovoljna da joj se pripiše suodgovornost jer nije dokazana njezina konkretna protupravna ili nepažljiva radnja.

Vozač na široj prometnici morao ju je propustiti jer mu je dolazila s desne strane.

Presuda zato donosi jednostavnu, ali mnogima neočekivanu pouku: Glavna cesta nije ona koja izgleda važnije, kojom prolazi više automobila ili koja je dvostruko šira.

Glavna je samo ona kojoj prednost daje prometni znak, semafor ili drugo jasno pravilo. Kada toga nema, pogled udesno može odlučiti tko će platiti cijelu štetu.