Mara Anđelić već 20 godina brine za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kroz njezin dom u Trnjanima kraj Slavonskog Broda prošlo ih je više od 40, a mnogi su ondje prvi put osjetili sigurnost i stabilnost.

Dom Mare Anđelić odmah na prvu osvaja toplinom i iskrenošću kakva se danas rijetko sreće. Sve to nije slučajno. Teta Mara, kako je djeca oduvijek zovu, naizgled je jednostavna i nasmiješena žena. No iza toplog osmijeha i blagog tona glasa krije se osoba kakvu ne susrećete svaki dan. Mara je heroina našeg vremena, hrvatska ‘Majka Hrabrost’.

Cijeli život posvetila je djeci – onima za koje se roditelji ne mogu brinuti, koju su roditelji napustili ili koja nose teške traume. Djeci koja tek traže svoje mjesto pod suncem.

Marin dom od 2006. godine mjesto je sigurnosti, podrške i svakodnevice koja mnogima nedostaje. Ona je jedna od rijetkih udomiteljica koja već dva desetljeća radi bez dana bolovanja ili godišnjeg odmora.

‘Kad djeca dođu u moju obitelj, želim da se ovdje osjećaju sigurno, da shvate da ih netko cijeni i da im želi pomoći. I sami kažu da osjećaju tu neku drugačiju ljubav’, kaže Mara.

Prvo dijete jednogodišnja djevojčica

Njezin životni put oduvijek je vezan uz djecu. Majka petero djece ostala je bez supruga 1992. i tada naučila što znači boriti se – prije svega za svoju obitelj.

U svibnju 2006. završila je edukaciju za udomiteljstvo, a već u rujnu u njezin dom stiglo je prvo dijete. Najmlađa kći tada je imala sedam godina. Sudbina je htjela da to bude djevojčica, beba s nepunih godinu dana. Učila ju je sve – prve korake, prve riječi, pisanje i čitanje. Nakon sedam godina djevojčicu je posvojio bračni par.

‘Bilo je teško i za nju i za mene jer smo se jako vezale. Zvala me mama jer za drugu nije znala. Njezini posvojitelji potrudili su se da se prilagodi novoj sredini, ali mene nikada nije zaboravila. Dolazila sam joj na rođendane, a za 18. rođendan dobila je novi auto pa me pozvala da ga provozam. Danas je na fakultetu i jako sam sretna zbog nje’, priča Mara.

Najteži dio udomiteljstva, ističe, su rastanci. Iako udomitelji znaju da su tu privremeno, vezanost se ne može izbjeći. U tim trenucima vodi je jedna misao: djecu je ispratila do dijela njihova puta, a dalje ih čeka novi početak i, uz malo sreće, bolji život.

Dječak koji je pokrenuo cijelu Hrvatsku

Kroz dom obitelji Anđelić prošlo je više od 40 djece. Svako dijete sa svojom pričom. Među njima je bio i Kristijan – dječak koji je kao beba teško stradao u požaru. Nakon brojnih operacija njegov izgled i dalje je bio drugačiji, a djetinjstvo obilježeno zadirkivanjem i odbacivanjem.

‘Kaže da sam ga uzela kad ga nitko nije htio’, govori Mara.

Njegov put bio je težak, pun izazova i trauma. Operacije su bile skupe, a mogućnosti ograničene. No prije dva tjedna upravo je njegova priča pokrenula cijelu Hrvatsku.

Na inicijativu socijalne radnice Anice Gusak Krajnović pokrenuta je humanitarna akcija kako bi mu se omogućile estetske operacije. U akciju se uključila i lokalna televizija – u samo sat i pol prodajom palačinki prikupljeno je više od 21 tisuće eura. No važnije od novca bilo je nešto drugo.

Na gradskoj tržnici Kristijanu su prvi put prilazili nepoznati ljudi, pružali mu podršku i govorili da je hrabar. Dječak koji se godinama skrivao iza Mare danas više ne skriva lice.

‘Hvala svima koji su pomogli u ovoj akciji, nemam riječi, hvala cijeloj Hrvatskoj’, kaže Mara.

Strogi Marini 'testovi'

U domu Anđelić nijedan dan nije isti. Vožnje u školu, na treninge, liječnicima, rođendani, bolesti, iznenadne situacije – sve je to dio svakodnevice. Djeca kod Mare ostaju i nakon punoljetnosti.

Jedna djevojka došla je kao šesnaestogodišnjakinja. Kada je s 18 godina poželjela stupiti u brak, prvo je, kaže kroz smijeh, morala proći Marine ‘testove’.

‘Prvo sam ga ja morala upoznati, objasniti mu da je odgovoran ako je izvede u grad. On je sve to prihvatio, a kada su se odlučili vjenčati, pitali su me da im budem kuma. Danas je udana i ima dvije kćeri, a jedna nosi ime jednog mojeg udomljenog djeteta. Time mi je htjela pokazati da, kao što ja nju nosim u srcu, i ona će uvijek ostati tu među nama’, kroz suze govori Mara.

Udomiti i odgajati djecu nije lako, priznaje.

‘Jako je teško izvesti ih na pravi put. Na početku zna biti teško, bude razmirica i svađa, nekada znaju i pobjeći, no onda shvate da im je tu lijepo i da žele ostati i nakon punoljetnosti’, kaže.

U Marin dom često dolaze djeca s teškim traumama, a neka od njih već su prošla kroz više udomiteljskih obitelji. Među djecom koja su trenutačno kod nje je i 16-godišnja srednjoškolka koja kaže da je kod Mare posve drugačije nego ondje gdje je bila prije.

Reda mora biti

‘Velik broj udomitelja je sličan – strogi su i to je sve. Kad sam došla kod Mare, mislila sam da će tu biti samo stroga pravila koja mi se neće svidjeti. Ali čim sam ušla na vrata, zagrlila je i poljubila sestru i mene. Danas puno razgovaramo, što god nas muči rješavamo razgovorom. Kad primijeti da sam nervozna, odmah pita što mi je i razgovara sa mnom, i to mi puno znači.

Nakon četiri godine ovdje sam kao doma. Bit će mi teško kada budem krenula svojim putem. Bila sam dva tjedna sa školom u Poljskoj i jedva sam čekala da se vratim kući – sve mi je nedostajalo’, kaže srednjoškolka koja je, kako kaže, ovdje prvi put osjetila toplinu i ljubav obiteljskog doma.

Bez obzira na toplinu i pristupačnost, razumijevanje i slogu, kod Mare red mora postojati. Struktura dana, obaveza i odgovornosti jasno je postavljena.

Kod mlađih nastoji usaditi radne navike pa djeca preuzimaju brigu o svojim stvarima i pomažu jedni drugima oko zadaće. Odgoj onih starijih često je obilježen prepirkama oko izlazaka, a tu je Mara, kažu djevojke koje su trenutačno kod nje, stroga.

‘Jednom sam joj rekla da idem u grad s prijateljem kojega je već dobro poznavala. Nije mi povjerovala, sama me odvezla do grada i morala sam je upoznati s cijelim društvom. Još je na odlasku kroz prozor vikala svima da me moraju čuvati. Sada mi je to simpatično, ali u tom trenutku mi je bilo neugodno i nije mi bilo drago’, kroz smijeh govori Josipa koja je prošle godine kod Mare proslavila 18. rođendan.

Male geste koje govore više od riječi

Da o udomiteljici iz Trnjana ništa ne znate, pogled na Josipinu ruku puno bi toga ispričao. Nakon rođendana odlučila je istetovirati Marino ime. Bio je to znak zahvalnosti koji Mara nikada nije tražila – ni od Josipe ni od bilo kojeg drugog djeteta.

Tetovaža koja govori više od riječi. ‘Hvala’ za svaku toplu riječ, opeglanu majicu, skuhan ručak, ali i za stroga pravila.

‘Hvala’ koje od neke djece nikada nije čula, ali ga je osjetila. Nekada to, priznaje Mara, budu i male stvari – spremljena kuća, kolač koji su djevojke same ispekle ili svijeće koje su zapalile kako bi je iznenadile. Prisjeća se i dječaka koji se teško otvarao. Četiri godine nije pokazivao emocije.

‘Jedno jutro poslao mi je poruku: “Teta, možeš li mi staviti kavu?” Odgovorila sam da mogu. A onda mi je poslao srce. Nakon četiri godine tim jednim srcem pokazao je da mu je lijepo ovdje. Pozvala sam svu djecu i rekla im da mi je poslao srce – oni su znali koliko je to velika stvar’, kaže Mara.

Za svoju ljubav i pažnju nikada nije tražila ništa zauzvrat. Zato je njezina priča još snažnija. Uz odricanje, neprospavane noći i stalnu brigu za djecu, ne traži priznanja ni nagrade. Njezin dan završava tek kada posljednje dijete ode na spavanje.

‘Kako sam štedljiva, poslove poput spremanja i paljenja perilice i sušilice ostavljam za kasne noćne sate, kad je struja jeftinija’, kaže kroz osmijeh.

Na pitanje treba li joj ponekad odmor odgovara – ne.

‘Ne razmišljam što će biti sutra, kako će proći noć, važno mi je samo da su djeca dobro. U jednom danu nekoliko puta odlazim u grad – jednu djevojku vozim kući, drugu zubaru, treća obaveza već čeka. Ali meni to nije teško, radim to iz ljubavi. Ni sama ne znam odakle mi snaga, imam 67 godina. Njihova ljubav me diže – mislim da je to moja tajna’, kaže Mara.

Velika pomoć Marine obitelji

Uz djecu iz udomiteljstva ima četiri biološka sina, jednu kćer, devetero unučadi i troje praunučadi. U početku, priznaje, bez pomoći svoje djece ne bi uspjela. Danas si međusobno pomažu i funkcioniraju kao povezana obitelj. Stariji sinovi znali su pričuvati djecu kada bi morala liječniku ili obaviti nešto za druge.

Takav način života oblikovao je i njih – postali su ljudi puni empatije i brige jedni za druge.

U odgoju djece pomažu joj i susjedi, škola, socijalne radnice, psiholozi i prijatelji. Svi, kaže, imaju svoj dio zasluga.

Poruka ‘tete Mare’ za kraj možda je i najbolja promocija udomiteljstva za one koji o tome razmišljaju, ali još nisu napravili prvi korak:

‘Unatoč velikim izazovima i neprospavanim noćima, zvučat će kao klišej, ali ljubav sve pobjeđuje. Biti udomitelj nije lako, ali kad se radi sa srcem, problemi se rješavaju. Ima puno obitelji koje bi mogle pomoći djeci kojoj treba siguran dom i napraviti nešto dobro’, kaže.

Danas je ponosna što je na dobar put uspjela izvesti toliki broj djece.

‘Kad me susretnu u gradu pa me zagrle, srce mi je puno. A svatko od njih koji je izašao iz moje kuće, odnio je dio mog srca’, zaključuje Mara.