Njezin posljednji u nizu oglasa, podijeljen po društvenim mrežama, govori o kakvoj se ponudi radi.

‘Ne, ne morate provesti zimu sami i tužni! Karmen, Nadica, ja i ova veeeeelika, svijetla i topla soba viška pozivamo još jednu umirovljenu učiteljicu, knjižničarku, odgajateljicu... da s nama provede nezaboravna tri zimska mjeseca u Šarengradu. Nemamo televizor, ali imamo puno knjiga, tkalački stan, vune, konce, krpice, perlice... Vrijedno učimo hrpu stranih jezika. Sviramo, pjevamo, plešemo, crtamo, razgovaramo, smijemo se, vježbamo tai chi, jogu, šetamo, idemo na izletiće, kuhamo...’

U malom, pitomom mjestu na krajnjem istoku Hrvatske, njezina je gesta još prije nekoliko godina odjeknuo kao neobičan čin još neobičnije gospođe. Da bismo demistificirali cijelu priču i ispunili Dinkinu želju, razgovor započinje njezinom jednostavnom filozofijom:

'Ovo nema veze s dobrotom, već s viškom prostora'

‘Vrlo mi je bitno da ne napišeš priču o tome kako sam ja dobra osoba, jer to nema veze s tim. Ja naprosto imam previše prostora i ja ne mogu odjednom spavati u pet soba, nitko ne može. U dvorištu sam naslijedila četiri stana koja mi stvarno ne trebaju. I to je moje vraćanje duga. Ja sam to dobila i ja imam osjećaj da ja to trebam nekom ponuditi.’

Dok većini u doba inflacije i rasta cijena nekretnina na pamet padaju riječi poput najma i prodaje, Dinka razmišlja drugačije. Velebno zdanje koje nagodinu puni stotinu godina, smješteno tek 15-ak metara od Dunava, njezina je obiteljska kuća koju je kupio pradjed.

I ta je priča gotovo filmska. Pradjed Josip Kovačević, kapetan na riječnom brodu koji je plovio od Beča do Crnog mora, godinama ju je gledao kako se gradi. Vilu Albina gradio je tadašnji vlasnik imanja za svoju buduću suprugu, no Albina je tri dana prije vjenčanja umrla od posljedica tuberkuloze. Kuća je ubrzo prodana, a Dinkin pradjed, s gotovinom pri ruci, kupio je zdanje kojem se godinama divio.

Od tada do danas vila je u vlasništvu obitelji, a u nju su se generacijama vraćali u umirovljeničkim danima. Takav je bio i plan Dinkinih roditelja, rođenih Vukovaraca, koji su se nakon radnog vijeka u Zagrebu krajem osamdesetih vratili u Šarengrad, uredili kuću i zasadili vinograd. Sve je prekinuo Domovinski rat.

Plan je bio život uz Kupu, a ne Dunav

Obiteljska kuća bila je sjedište neprijateljske vojske i dodatno devastirana. Kad su se Dinkini roditelji vratili, jedno vrijeme s njima je u prizemlju živjela srpska obitelj iz Udbine – jer su, kako su tvrdili, u njihov dom uselili Hrvati.

Dinka je, pak, imala drukčiji plan. Nakon odlaska u mirovinu preselila se na imanje pokraj Kupe koje je godinama uređivala i mislila da će to biti njezina posljednja životna stanica. Sve se promijenilo jednim pozivom obiteljske liječnice – otac je obolio od demencije i predloženo je da ide u dom. Dinka je sjela u automobil, s malo stvari i tri psa, i krenula u Šarengrad.

S ocem je provela tri zajedničke godine prije njegove smrti. Od tada ovu lokaciju više ne napušta. Dok je još bio živ, primila je njegova prijatelja koji je također ostao sam. Tada se rodila ideja da kuću stavi na raspolaganje ljudima kojima treba prostor i društvo – prvenstveno umirovljenicima koji žele aktivnu starost.

‘Žao mi je kad pomislim koliko se mojih prijateljica smrzava u velikim stanovima u Zagrebu koje ne žele prodati. Ne mogu spasiti svijet, ali mogu ponuditi dom ljudima koji žele kvalitetniju starost. Imamo zajednički fond, oko 350 eura mjesečno za hranu i režije, ali nikad ne potrošimo sve. Jedemo kao kraljice’, ponosno kaže Dinka.

Slovenka Karmen prijavila boravište na pet godina

Trenutačno u kući žive tri stanarke, a dio zajedničkog budžeta uvijek ostaje za štednju i planove – od izleta do ugradnje dizala za starije dana do adaptacije kuće, gradnje nove terase.

Na Dinkin oglas u svibnju se javila 60-godišnja Slovenka Karmen Zupančič, koja je u Mariboru živjela u unajmljenom stanu. ‘Kliknule’ su odmah, a već sredinom kolovoza Karmen je spakirala život u mali kamion i preselila na hrvatsku obalu Dunava.

Dinka je cijeli radni vijek provela u Školskoj knjizi. Karmen je bila knjižničarka, a i danas puno čita, slika i pleše tango. U Šarengradu je prijavila boravište na pet godina, ima svog liječnika i zubara, i potpuno novi život.

‘Mirovina mi je bila znatno niža od plaće, a rješenja nije bilo puno. Prijateljica mi je poslala Dinkin oglas i tako sam prvi put došla u Hrvatsku. Meni je ovdje prekrasno, kao raj na kraju svijeta’, kaže Karmen.

Šarengrad - baza za putnike namjernike iz cijeloga svijeta

U prosincu im se pridružila i Nadica iz Kupljenova kod Zaboka, koja u Šarengradu prezimljuje. Novinare ne voli, ali je prva zatražila televizor – do danas nepoznat pojam u Vili Albina. Umjesto turskih sapunica, ovdje se čita, šeta, stvara, a u šali priznaju da bi im dobro došao i muški cimer za košnju trave i popravke.

Karmen najradije slika, iza sebe ima veliku zbirku fraktala, tečno govori engleski i njemački, a s Dinkom uči talijanski, nakon španjolskog. Jer Šarengrad je – internacionalna baza za putnike namjernike iz cijeloga svijeta.

Druga velika Dinkina priča je Kapetanova kuća - kamp i besplatno odmorište. Kada u Google kartu upišete ‘camping Šarengrad’, doći ćete ravno na njezin prag. Kuhinja, sanitarije, prostor za druženje – sve je besplatno. Samo ove godine bilo je oko tisuću gostiju.

Šarengrad je prvo mjesto gdje ‘Dunav ljubi nebo’ i zato ne čudi što je ljeti Dinkin kamp krcat posjetiteljima. Knjiga dojmova puna je njihov iskustava. Dinka je rado lista u maglovitim, zimskim danima.

Škotski gajdaši održali koncert

Dobrotu i gostoljubivost koju ovdje nalaze, stranci vraćaju višestruko. Neki sviraju, drugi doniraju, treći ne žele otići. Zadnji turisti ove sezone bili su Čileanci. Prije puta im je Dinka spakirale pune vreće domaćeg šarengradskog grožđa. Karmen je 60-ti rođendan proslavila s Njemcima.

‘Jedna je djevojka samo sjela za klavir i zasvirala Chopina. Nas dvije smo ostale zapanjene. Meni se od pomisli na to i sada plače. Kakav divan rođendanski dar’, kaže i dalje puna dojmova Karmen.

Škotski biciklistički gajdaški band Bikes and Pipes održao je čak koncert.

‘Svi koji nam dođu ostave neki dar. Kad čovjeka primiš u svoj dom i u svoje srce kao prijatelja, onda ti on i stvarno postane prijatelj. Zato nemam nikakvu potrebu putovati svjetom jer svijet dolazi k nama. Jedino što ćemo morati postaviti još jedan WC, jer ljudi znaju skakutati čekajući u redu’, smije se Dinka.

Novcem se ne mogu kupiti stvari koji su doista važne

Najtopliji dio kuće je galerija ispunjena knjigama, dekicama i ležajevima. Mnogi ondje prespavaju. Na pitanje ne boji li se puštati ljude u vlastito dvorište i kuću, Dinka kratko odgovara: ‘Što zračiš, to i privlačiš. Nikad mi se ništa loše nije dogodilo. Jedino vrijedno što imam su moji psi.’

Još je jedan detalj iz Dinkine biografije snažno utjecao na njezin životni stil i otvorenost prema ljudima. Od djetinjstva se, kako sama kaže, nije uklapala u društvo. Imala je problema sa sluhom pa nije mogla ravnopravno sudjelovati u razgovorima, a nosila je i naočale.

'Već kao dijete naučila sam da se novcem ne mogu kupiti one stvari koje su doista važne – da te ljudi prihvate, da se osjećaš dio zajednice. To se ne može platiti novcem. Ne možeš kupiti izgled, mladost ni zdravlje. Unutarnju radost i mir također ne možeš kupiti novcem', svoju životnu filozofiju razlaže Dinka.

Na pitanje što je naučila od svih ljudi koji dolaze u Šarengrad, odgovara bez zadrške – povjerenje. Većina od njih na putovanja kreću bez sigurnosnih lokota za bicikle i bez pepper sprejeva za samoobranu.

‘I ljudi vole pomoći. Samo treba naučiti prihvatiti pomoć. Ako ti netko nešto daje od srca, usrećit ćeš i njega i sebe.’

Doći u Šarengrad i upoznati Dinku Juričić doista je privilegija. Toliko jednostavne životne mudrosti, izrečene bez imalo pretencioznosti, lišene egoizma i svakog oblika lažnog dobročinstva, danas se rijetko susreće.