Nobelova nagrada za mir, kao i za postignuća u području medicine/fiziologije, kemije, fizike, književnosti i ekonomskih znanosti, dodjeljuje se prema tradiciji 10. prosinca u spomen na obljetnicu smrti Alfreda Nobela, izumitelja dinamita. No ove godine obilježena je nervozom zbog toga što je najveće svjetsko priznanje za mirotvorstvo želio i američki predsjednik Donald Trump.

Ipak, nagradu je naposljetku svojim radom i otporom diktaturi venecuelskog predsjednika Nicolasa Madura dobila Maria Corina Machado. Budući da je i sam Trump u svađi s Madurom do te mjere da se na dnevnoj bazi špekulira o mogućoj vojnoj intervenciji SAD-a protiv Venezuele, nije bio previše razočaran te se nakon razgovora s pobjednicom pohvalio da mu je i ona rekla da je zaslužio Nobela. Potom se namirio prošlog petka FIFA-inom nagradom za mir prilikom izvlačenja ždrijeba za Svjetsko prvenstvo u nogometu, kojemu će SAD, uz Kanadu i Meksiko, biti domaćin iduće godine.

Brojni analitičari smatraju da bi dodjeljivanje Nobela Trumpu kompromitiralo ovu nagradu. No, taman da ju je i dobio, ne bi to bila prva kontroverza s kojom se Nobelov odbor susreo i to upravo zbog priznanja za mir, bilo zbog kriterija dodjeljivanja ili zbog toga tko ga je dobio. Neki će se sjetiti i podijeljenih mišljenja zbog dodjeljivanja Nobelove nagrade za mir Baracku Obami 2009. godine, ni punih godinu dana otkako je sjeo u Bijelu kuću, a kritičari vjeruju da ju je bivši američki predsjednik prerano dobio zbog svojih 'izvanrednih napora u jačanju međunarodne diplomacije i suradnje među narodima' te su mu zamjerali vojne poteze na Bliskom istoku.

Ali, uz Obamu, bilo je još laureata čiji kritičari ističu da su u potpunosti izdali sve principe zbog kojih su bili nagrađeni. Istaknut ćemo samo tri takva primjera jer nas podsjećaju na to da je Nobelovu nagradu za mir teško osvojiti, ali još je izazovnije nakon slavlja u Oslu (budući da se Nobelova nagrada za mir dodjeljuje u glavnom gradu Norveške, a ne u Stockholmu, op.a) ostati dosljedan njenim principima. Podsjetimo, ona se dodjeljuje osobama koje su se istaknule poticanjem suradnje među narodima te promoviranjem demokracije, ljudskih prava, razoružanja i mirovnih konferencija umjesto ratnih sukoba.

Majka Tereza

Jedna od kontroverzi koja će mnogima odmah pasti na pamet dodjeljivanje je Nobelove nagrade Majki Terezi 1979. godine za 'pomaganje ljudima koji pate'. Kako stoji na stranicama Nobela, katolička misionarka rodom iz Skoplja živjela je među siromašnima u Indiji i osnovala sestrinstvo koje je izgrađivalo domove za siročad i za skrb gubavaca, kao i hospicije u Calcutti za palijativnu skrb smrtno bolesnih osoba.

K tome, Tereza je skupljala novac za pomoć potrebitima diljem svijeta te ju je pokojni papa Franjo 2016. godine proglasio sveticom. Ipak, iz samog Nobelova odbora ističu da je kritizirana zbog toga što je bolesnicima na samrti odbijala davati lijekove protiv boli, iako je osobno išla u bolnicu kada je njoj bilo loše, kao i da se protivila pravu žena na pobačaj. Uz to, National Geographic podsjetio je da je jedan od najžešćih kritičarki ove nobelovke bio pokojni pisac Christopher Hitchens, čija je knjiga o njoj posthumno objavljena 2012. godine.

Hitchens je pisao da su liječnici koji su posjetili Terezine misije, pored nedostatka analgetika, naišli na nehigijenske uvjete i nedostatne zalihe hrane. Uz to, sestre su krstile pacijente protiv njihove volje, praveći se da samo stavljaju hladne obloge na njih. Što se tiče donacija, pokojni pisac zamjera nobelovki to da je preko milijun dolara dobila od financijera Charlesa Keatinga, kasnije uhićenog i zatvorenog zbog prijevare ulagača. Tereza je potom pisala sudu moleći da poštedi Keatinga, bez objašnjavanja njihove poveznice. K tome, prihvatila je veliku donaciju od haićanskog diktatora Jean-Claudea Duvaliera, kasnije optuženog zbog mučenja i ubijanja tisuće ljudi.

Abiy Ahmed Ali

Tužnoj reputaciji Afrike kao siromašnog kontinenta na kojem se desetljećima konstantno ratuje doprinosi i sukob između Etiopije i Eritreje. Ukratko, teritorij Eritreje bio je pod kontrolom Etiopije, ali su se onda Eritrejci pobunili i naposljetku izborili vlastitu državu koju danas mnogi znaju i pod ne baš laskavim nadimkom 'afrička Sjeverna Koreja'. Povremeni granični sukobi i prijetnje novim većim regionalnim ratom bili su svakodnevni jer je Etiopija odbijala prihvatiti međunarodnu arbitražu u korist Eritreje 2002. godine. Međutim tračak nade pojavio se 2018., kada je na vlast u Etiopiji došao premijer Abiy Ahmed Ali te je s predsjednikom Eritreje Isaiasom Afwerkijem potpisao povijesni mirovni sporazum. Uz to, uključio se u druge mirovne procese na istoku Afrike, radio na poboljšanju statusa žena i njihovih prava u Etiopiji, oslobodio političke zatvorenike i ukinuo cenzuru medija.

Kao jedan od glavnih pozitivaca afričke političke scene, 2019. godine dobio je Nobelovu nagradu za mir zbog 'napora u ostvarivanju mira i međunarodne suradnje, pogotovo sa susjednom Eritrejom'. No sam Nobelov odbor naveo je i da, dok je Abiy primao nagradu, bilo je zabrinutosti hoće li izbori 2020. godine u Etiopiji biti slobodni i pošteni. Radilo se o pokrajini Tigray, a vlada Etiopije nije prihvatila izborne rezultate u njoj, prema kojima je pobijedila opozicija.

Sve je to rezultiralo oružanim sukobima u Tigrayu i novim razaranjima te smrću civila. Sukob u toj regiji zaključen je mirovnim sporazum u Pretoriji 2022. godine, ali napetosti ostaju visoke i danas, a Abiy se suočava i s drugim militantnim skupinama s kojima nastoji pregovarati i održati mir.

Međutim, što je još gore s obzirom na Nobelovu nagradu koju je dobio, ruže oko mirovnog sporazuma s Eritrejom ipak ne cvjetaju onako kako se međunarodna zajednica nadala, iako u trenutku pisanja ovog članka nije bilo incidenata na zatvorenoj granici između dviju zemalja. Abiy optužuje Eritreju da je podupirala oružane skupine u Tigrayu te je u nedavnom govoru, koji je prenio etiopski Institut za vanjske poslove, poručio da napetosti između dvije države ostaju visoke. Također, unatrag nekoliko godina aktivno govori da Etiopija zaslužuje pravo na teritorij na morskoj obali. Naime nakon osamostaljenja Eritreja je oduzela Etiopiji izlaz na Crveno more.

Kako navodi Al Jazeera, Abiy je u ožujku ove godine naveo da Etiopija ne planira izbiti na obalu silom nego kroz dijalog, ali mirovni sporazum koji je trebao biti povijesni uspjeh u istočnoj Africi nalazi se pod pritiskom, a navodi o pravu Etiopije na morsku obalu, koja joj je oduzeta prije 30 godina, svemu tome nimalo ne pomažu. Poglavito kad dolaze od osobe koja je za taj sporazum nagrađena Nobelom.

Aung San Suu Kyi

Ipak, možda najtužniji zaokret nekog laureata Nobelove nagrade za mir slučaj je mjanmarske političarke Aung San Suu Kyi, a ona ju je osvojila 1991. godine zbog 'nenasilne borbe za demokraciju i ljudska prava'.

Konkretno, Aung San je, inspirirana Mahatmom Gandhijem, vodila oporbenu stranku Nacionalna liga za demokraciju te tražila od vojne hunte koja je vladala Burmom od 1962. godine da mirnim putem preda vlast civilnoj vladi kako bi se ostvarili demokratsko društvo i suživot različitih etničkih skupina. Zbog toga je uhićena 1989. godine te je u kućnom pritvoru provela 15 godina, s tim da je ukupno u zatočeništvu bila 21 godinu, do svog oslobođenja 2010. Upravo je Nobelova nagrada pomogla osvijestiti javnost o zločinima vojne diktature u Burmi, ali onda su stvari krenule neočekivanim smjerom.

Naime, nakon dobivanja Nobelove nagrade i izlaska iz kućnog pritvora, Aung San je postala de facto vođa Mjanmara jer je njena stranka osvojila izbore 2015. godine, iako formalno nije imala predsjedničku ili premijersku funkciju. Za vrijeme njene vlasti, koja je trajala od 2016. do 2021. godine, međunarodna zajednica počela je bilježiti progone i ubojstva pripadnika etničke skupine Rohindža, dominantno muslimanske vjeroispovijesti. Najgori slučaj ubijanja, silovanja i paleža sela, prema stranici Holocaust Encyclopedya, dogodio se u kolovozu 2017. godine, nakon čega je preko 700 tisuća Rohindža napustilo svoje domove i pobjeglo u Bangladeš. Situacija je potaknula Međunarodni kazneni sud da otvori istragu o zločinima protiv čovječanstva i optuži Mjanmar za genocid.

U šokantnom preokretu, pred Međunarodnim sudom se 2019. godine pojavila ni manje ni više nego sama Aung San, tražeći kao vođa Mjanmara da se odbace optužbe o genocidu protiv njene države. Kako je tada prenosio CNN, laureatkinja Nobelove nagrade tvrdila je da su one zavaravajuće te da se vojska bori protiv militanata koji nastoje srušiti vlast u Mjanmaru i siju teror u toj zemlji. Dok je sve to nazivala legitimnom protuterorističkom operacijom, nije sve osvrnula na optužbe o sistematskom ubijanju i mučenju Rohindža. Tek je navela da je moguće da je u pojedinim slučajevima korištena nepotrebna sila ili da vojska nije jasno mogla razlikovati civilnu osobu od militanta.

Dok je svjetska javnost bila iznenađena ovim prevratom, stvari su postale još gore 2021. godine. Mjanmar je opet pao u vlast vojne hunte, a Aung San je ponovno uhićena. S jedne strane, rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a tražila je prekid nasilja te oslobađanje svih političkih zatvorenika, uključujući Aung San. S druge strane, vojska ju je u međuvremenu osudila na dugogodišnju robiju, između ostaloga zbog presude za 'kaznena djela povezana s iznajmljivanjem i korištenjem helikoptera dok je bila na čelu države'.