Trend skretanja udesno u Europi nije nov, no sada se prvi put to događa u tri najmoćnije europske države.

U Francuskoj Nacionalno okupljanje, čiji je simbol Marine Le Pen, vodi u anketama već mjesecima. Prema istraživanju agencije Elabe iz kolovoza, Jordana Bardellu, koji se spominje kao predsjednički kandidat nakon što je Le Pen dobila zabranu kandidiranja, podržava 36 posto ispitanika. Prema anketama, kandidat Nacionalnog okupljanja vodio bi u prvom krugu izbora da se oni danas održavaju.

Pravo iznenađenje je Velika Britanija. Iako je aktualni premijer Keir Starmer na vlasti svega godinu dana, u posljednjih šest mjeseci vodstvo u anketama ispred njegove Laburističke stranke i oporbenih torijevaca preuzela je stranka Reform UK pod vodstvom 'dežurnog britanskog političkog zlikovca' Nigela Faragea.

Kada je u pitanju Njemačka, krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) od početka 2025. izmjenjuje se na prvom mjestu u anketama s demokršćanima aktualnog kancelara Friedricha Merza. Trenutno je u vodstvu CDU, i to za jedan posto.

Kada se uzme u obzir to da su desne ili krajnje desne stranke već na vlasti u državama poput Italije, Finske i Nizozemske, postavlja se pitanje skreće li Europa udesno.

'Doista je dio političkog raspoloženja u Europi generalno otišao udesno, odnosno došlo je do stanovite backlash reakcije na dva fenomena. Jedan je bio fenomen dosta otvorene politike prema imigraciji, kako one legalne, tako i prema prihvatu ljudi koji dolaze preko zelene i plave granice (Mediterana) u Europu. A druga stvar je cijela rasprava o tome na koji način bi se trebalo upravljati zelenom tranzicijom i do koje mjere bi naša socijalna država u Europi trebala akomodirati te promjene. Jer kritičari zelene tranzicije tvrdili su da to ide nauštrb radnika i tu su često desne stranke također dobivale simpatije. Isto tako su često govorile ili uspjele mobilizirati ljude oko teza da stranci uzimaju posao domaćem stanovništvu. Ali glavni pokretač trenda ipak je imigracija. Niti rat u Ukrajini niti neki drugi fenomeni nisu toliko pokrenuli Europu u tom smjeru kao što je pitanje imigracije i s time srodna pitanja integracije, kulturnih ratova, pitanja sigurnosti u velikim gradovima itd.', kaže nam tportalov komentator i politički analitičar Višeslav Raos.

Taktički potezi koji mogu prikočiti desnicu

Iako je činjenica da u tri najveće europske države desni preuzimaju primat zanimljiva, Raos upozorava da to ne znači da će te stranke pobijediti i na izborima, odnosno osvojiti vlast.

'Treba uzeti u obzir to da je njemački izborni sustav tako podešen da AfD može osvojiti ogroman broj mandata, ali da se druge stranke mogu udružiti protiv njih i koalirati te ih tako izbaciti iz neke računice za vladu, bez obzira na to što bi oni bili najjača stranka. Pitanje je koliko dugo to mogu raditi, ali uzevši političku kulturu poslijeratne Njemačke, koja je jasno određena prema tome da krajnja desnica nema mjesta u saveznoj vlasti, oni to mogu raditi neko vrijeme. U Nizozemskoj smo vidjeli da Geert Wilders i njegova Slobodarska stranka jesu ušli u vladu, ali je on to uvjetovao time da ne bude premijer pa imaju nestranačkog premijera. Britanija i Francuska su drugačije. Zašto? Zato što im je izborni sustav većinski: Britanija ima jednokratni većinski sustav koji pogoduje dvjema najvećim strankama, tako da, koliko god Farage i njegova reformistička stranka sada bili na prvom mjestu, to ne znači da će on automatski na idućim izborima osvojiti većinu mandata. Naime lako se može dogoditi da glasači dviju najvećih stranaka zbiju redove i da primjerice laburistički glasač u nekom okrugu Engleske ili Škotske zaokruži i konzervativca samo da ne bi Farageovi ljudi došli na vlast', pojašnjava nam Raos.

Slična situacija lako se može dogoditi i u Francuskoj.

'Slični fenomeni znali su se događati u prošlosti u Francuskoj te bi, recimo, u drugom krugu socijalisti glasali za konzervativnog kandidata protiv sada već pokojnog Jean-Marie Le Pena. Jordan Bardella, mladi nasljednik Marine Le Pen, definitivno jest netko tko je favorit za predsjedničke izbore, ali do njih ima još neko vrijeme. Međutim znamo da u Francuskoj slijedi glasanje o povjerenju vladi 8. rujna te bi premijer Francois Bayrou mogao biti srušen. A što će se to točno kasnije dogoditi? Ima li neke šanse da se složi ta predsjednička većina, Macronova većina? Vidjet ćemo. Macron i Bayrou, pa i njegova prethodnica, neko vrijeme bili su mirni jer se krajnja ljevica i krajnja desnica nisu mogle dogovoriti o rušenju vlade, zbog čega je ona uspjela opstati i bez većine u parlamentu', kaže Raos.

'Ukupni trend je krajnje interesantan. To je opet nešto što dovodi u pitanje europsko jedinstvo i jedinstvo u nastupu prema ratu u Ukrajini. Kad se sve uzme u obzir, da, definitivno postoji trend zaokreta udesno u Europi, ali s obzirom na različite izborne sustave, s obzirom na političku kulturu, to ne znači da će u svakoj od tih zemalja sutra oni doista doći na vlast', poručuje Raos.

Iako je francuska vlada na klimavim nogama, Macronu mandat traje do 2027. i može do tada biti miran, ako uspije izbjeći velike potrese koji mu prijete. Kada su u pitanju britanski premijer Keir Starmer i njemački kancelar Friedrich Merz, obojica su relativno nedavno izabrana te do redovnih izbora imaju još nekoliko godina vlasti.

Može li u to vrijeme, pitamo Raosa, doći i do promjene trenda?

'Naravno da se on može promijeniti. Primjerice, Starmer je jako zanimljiv fenomen jer se u njegovu slučaju radilo o najvećoj laburističkoj pobjedi ikada. No vrlo brzo je došlo jako puno problema i za stranku i za njega te pad povjerenja građana. To je gotovo nezapamćeno – da netko ima tako uvjerljivu izbornu pobjedu i tako brzo počne gubiti podršku javnosti. Farage je očito nanjušio da je ovo pravi trenutak', kaže Raos.