Propala zgrada propale, nekoć slavne novinske industrije spektakularno je ilustrirala propast ideje o državi kao dobrom gospodaru, barem kada je riječ o nekretninama: ako joj je buktinja progutala desetke milijuna eura vrijedan neboder usred glavnog grada, valjda ne treba biti maštovit u zamišljanju toga kako se drži do imovine u pasivnim krajevima.

Istodobno ista ta država – ironično, čak i isto ministarstvo pod čijom kapom se nalazio Vjesnik – kroz saborsku proceduru gura zakone kojima de facto preuzima ingerenciju nad apsolutno kompletnim prostorom u zemlji: od skrovitih uvala u zabačenim dijelovima pučinskih otoka do predgrađa urbanih aglomeracija, od šume u Makarskoj do polja u Baranji, od Marjana u Splitu do Trešnjevke usred Zagreba.

Sve to s argumentom da gradovi i općine ne mogu, ne znaju ili ne žele voditi računa o vlastitom uređenju i razvoju dok, eto, Država s velikim 'D' može, zna i hoće. Branko Bačić pritom je posegnuo za dosad nezamislivom ucjenom: ako na nižim razinama ne udovolje 'iskazu interesa' investitora i za njegovu zonu u roku od dvije godine ne izrade urbanistički plan – a zbog katastrofalno zakučaste procedure, uglavnom zaostale od prethodne Države, to je često nemoguće, čak i da postoji volja – ziđanje na toj lokaciji zapravo može započeti.

'Neka izvole donijeti svoje planove', zagrmio je ministar sa saborske govornice. Kao da je na čelu administracije u Danskoj a ne, eto, u Hrvatskoj, gdje golobrada mularija jednom šibicom uspijeva razotkriti desetljeća nepostojanja suvislog sustava za koji su odgovorni.

Bačić možda jest za uvođenje reda, ali nije za to da taj proces počne od njega.

Dva naoko nepovezana događaja – buktinja na Savskoj cesti u Zagrebu i saborski pičvajz oko triju zakona vezanih uz gradnju i prostor, protiv kojih su neobično jedinstveno ustali i kompletna struka i cijela šarolika oporba – razgolitila su nekoliko procesa koji se paralelno odvijaju u društvu.

I osim vlasti, neki od njih pritom ne idu u prilog ni spomenutoj struci, ni oporbi, a svakako ni javnom interesu, razvoju zemlje, očuvanju prostora kao najvećeg nacionalnog resursa, investicijama kao jamstvu opstanka, u što god se neki od nabrojanih kunu.

Najprije Vjesnik: Je li trebao izgorjeti?

Koliko god grubo zvučalo, da.

Golem kompleks smješten na savršenoj lokaciji usred glavnog grada jedne članice Europske unije gotovo dva desetljeća postupno je trunuo naočigled države, a ona je pravnim, knjigovodstvenim i stečajnim vratolomijama postala njegov većinski, ali ne i potpuni vlasnik. U takvoj situaciji najbolje čega se mogla domisliti jest aktivirati ga kao priručno skladište starih registratora i prašnjavih arhiva dok su se drugi dijelovi zgrade iznajmljivali očajnicima s deficitom novca, a u trećima su carevali glodavci i skitnice.

Sve to, ponavljamo, usred glavnog grada i na lokaciji koja je odavno trebala biti barem 'stavljena u funkciju' ili – da je Hrvatska zbilja zasnovana na principima tržišnog gospodarstva, kao što joj stoji u Ustavu – na tržište. Nema ničeg prirodnijeg od toga da upravo ovakve probleme rješava kapital.

Sličnih 'vjesnika' nagledali smo se diljem Hrvatske, recimo u Splitu, gdje ista ta država nije prstom mrdnula da spasi vlastitu proizvodnu tvrtku Dalmacijavino, već joj je oduzela prvoklasnu nekretninu usred gradske luke i potom cijelo desetljeće pustila da propada – i da nekoliko puta izgori – naočigled pet milijuna putnika koji svake godine prođu doslovno pored nje.

Cinici će reći da je šteta što novi Bačićevi zakoni nemaju i reverzibilnu klauzulu – pa da, recimo, za slučaj da se država u dvije godine ne pobrine za svoje vlasništvo, Tomislav Tomašević ili Tomislav Šuta imaju pravo zaplijeniti ga.

Što je zapravo problematično u zakonima?

Dosta toga. Manje zbog njihova sadržaja, pa možda i stvarne namjere zakonodavca, a više zbog realnosti i stanja na terenu.

Istina je da oni predviđaju siledžijske metode postupanja države prema vlastitim gradovima i općinama, ali i potpuno nerealne odredbe o ukidanju apsolutno svih urbanističkih planova u Hrvatskoj ako se u roku od pet godina oni ne prilagode novom sustavu, novoj tehnologiji i prohtjevima državne vlasti.

Kao i u brojnim slučajevima dosad – spomenut ćemo sređivanje stanja na pomorskom dobru, koje je izmaklo kontroli upravo državi te sada taj posao prebacuje na nižu razinu i postavlja rok od dvije godine, a da ona sama u tom vremenu nije uspjela donijeti čak ni osnovne pravilnike po kojima će se to obaviti – centralna vlast od sebe odmiče probleme i prebacuje posao drugima.

Dok u međuvremenu oni stenju svezani u luđačkoj košulji propisa, pravilnika, procedura, javnih rasprava, strateških procjena o potrebi strateških procjena i drugih beskrajno dugih, a često i potpuno besmislenih ili nepotrebnih formalnih koraka zbog kojih, uz realan nedostatak kvalificiranih stručnjaka, u dvije godine često nije moguće donijeti nijedan, a kamoli deset, stotinu ili tisuću urbanističkih planova.

Evo, ni država nije uspjela donijeti vlastiti plan premda je to najavila prije punih dvanaest godina.

Druge stavke Bačićeva paketa također su sporne, ili barem tako izgledaju, jer očito služe 'proboju' kapitala na mjestima na kojima je aktiviranje prostora zakočeno iz spomenutih objektivnih razloga, bilo zbog političke (a nekad i praktične) odluke lokalnih vlasti da neke zone na svom području naprosto ne žele staviti u njihovu davno planiranu funkciju.

Od ministra, u čijoj se tituli na prvom mjestu nalazi 'prostorno uređenje', očekivalo bi se da se primarno bavi upravo time, dakle uređenjem sustava i skraćenjem besmislenih procedura, umjesto da ga buši pravilom – ako nema plana, dopušteno je graditi.

Zapravo, bizarno je da država od svih razina niže vlasti, pa onda i od svojih građana, zahtijeva strogo pridržavanje pravila dok istodobno ona sama izmišlja posebna pravila i zakone svaki put kad je potrebno obaviti neki stvarni posao – bila to obnova od potresa, izgradnja autoceste ili željezničke pruge, neke investicije od strateškog državnog značenja ili, evo sad, 'priuštivo stanovanje' te razni 'urbanistički projekti'.

Ima li u Bačićevim prijedlozima štogod pozitivno?

Da smo u nekoj Danskoj, svakako bi bilo, ali opet, teško da bi u jednoj Danskoj uopće bilo potrebe za ovako radikalnim potezima.

Divljanje i nered u prostoru, kao i nesposobnost ili nevoljkost države da se suoči s time, imanentni su i vuku korijene daleko prije postanka države, a prijedlozima ovih triju zakona začepljavaju se neke 'rupe' koje su pronašli tradicionalno vižljasti i promućurni Hrvati – bilo da se radi o kamp kućicama, etažiranju u turističkim zonama i sličnom.

Zapravo krateri koji su se kroz godine izrodili od rupica.

Jedan od logičnih i očekivanih poteza jest ponovno uvođenje instituta urbane komasacije kao valjda jedinog mogućeg načina sanacije devastiranih prostora ili realizacije većih ili ambicioznijih projekata, a on je upravo u dijelovima Europe kroz povijest doveo do strukturiranog i kontroliranog napretka. Zanimljivo je da je upravo na ovaj dio zakona oporba najviše graknula, premda bi se njime eventualno mogle sanirati posljedice zločina prema prostoru počinjene upravo u njihovo doba, i to masovnom i neselektivnom legalizacijom bespravne gradnje.

Tko će urediti zagrebački Kozari Bok ili splitsku Sirobuju ako to neće netko s novcem i kakvim-takvim alatom u rukama, odnosno jasnim pravilima igre na raspolaganju?

Je li onda problem i u odnosu prema kapitalu?

Svakako jest: krajnje je neobično to da se u saborskoj raspravi i jedna i druga strana zaklinju da upravo njihovi suprotstavljeni argumenti idu u korist 'zaštite prostora' i 'zaustavljanja gradnje'. Ili netko laže ili nitko nema pojma što radi i što govori.

Još je neobičnija činjenica da se u jednoj maloj, ali ambicioznoj europskoj državi ama baš nitko na političkoj sceni ne zalaže otvoreno za tržišne principe – koji su, rekli smo, eksplicitno navedeni u Ustavu – niti za otvoreniji i blagonakloniji pristup privatnom kapitalu. Tko je, zaboga, izgradio Europu kakvu danas poznajemo i tko upravo gradi njene gradove, u odnosu na koje, recimo, Zagreb izgleda kao zapuštena kasaba?

Nije li zapravo nevjerojatno da se ni desetljeće nakon pristupanja Europskoj uniji to ne primijeti na vizuri glavnog grada ili da svaka pod bogom investicija – recimo u turizmu – zahtijeva minimalno pet godina kako bi došla u inicijalnu fazu, premda 'u papirima' s njom nema ništa sporno?

I zar bi bilo toliko neobično da je ministar prostornog uređenja izašao za saborsku govornicu i deklarirao da je cilj njegovih zakona, osim zaštite prostora, i privlačenje jedne, pet ili deset milijardi novih investicija u Hrvatsku, dakako pod jasnim i preciznim pravilima?

Sada, nažalost, više ne možemo procijeniti izostaju li investicije zbog nedostatka pravila ili naprosto zato što nisu poželjne.

Kako u svemu tome dišu hrvatski građani?

Mentalno, rekli bismo, dobar njih zarobljen je u nekoj vrsti demokratskog socijalizma premda je taj sustav neupitno propao – dapače, treći put spomenut ćemo Ustav, u kojemu se izraz 'socijalizam' ne spominje izuzev u strogo povijesnom kontekstu.

A to znači da se u društvu pojavljuje neobičan oblik pasatizma: u Splitu bi neki konzervirali pola stoljeća star stadion makar je sasvim jasno da on nije, niti ikada može biti funkcionalan onako kako to nogomet zahtijeva. U Zagrebu slušamo ludosti o 'obnovi Vjesnika' – u koji bi se valjda trebale useliti redakcije svih u njemu propalih novina – ili još blesavije prijedloge da lokalna vlast treba kupiti ni manje ni više nego robnu kuću, u zalog nostalgiji i valjda oživljavanju pojma društvenog vlasništva.

Primjer Rijeke, koja je ulupala već desetke milijuna eura javnog novca u odrtinu od broda za prijevoz banana zvanu Galeb, nećemo ni obrazlagati – ondje je, naime, tradicionalni pasatizam garniran jasnim i vrlo eksplicitnim ideološkim ukrasom, rekli bismo s notom revizionizma.

To da država, pardon Država s velikim 'D', ima tendenciju strajbati sve što joj uplatimo i sama sebe učiniti svrhom, nije neobično, kao što nije neuobičajeno da taj birokratski monstrum pukom inercijom stvara Vjesnik i sve druge slične 'vjesnike'.

No da sami građani na to pristaju i to potiču – e, to je zbilja već slučaj za promatranje. Sustav ih je zeznuo i kada je trebao uspostaviti jasna pravila igre, poput prostornih zakona, i držati ih se, i kada se trebao brinuti o vlastitoj, a zapravo njihovoj imovini poput Vjesnika, no oni mu svejedno nude drugi obraz. Valjda u zamjenu za ograničenu cijenu Nutelle.