Komu, ako ikomu, zapravo sve to skupa odgovara i postoji li opasnost da zemlja nepovratno zaglavi u mračnoj spirali netolerancije i destrukcije, temeljenoj na nacionalnoj, ideološkoj, rasnoj ili čak regionalnoj netrpeljivosti?

Je li riječ o trendu koji je odavno nadišao razinu sporadičnih incidenata i izrodio se u novu hrvatsku normalnost ili nas neka nevidljiva ruka planski vuče u kaos, a možda je riječ samo o opsjeni?

Razna pitanja se roje i formiraju oštro suprotstavljene tabore pa i, rekli bismo ironično, cijele nove škole mišljenja. Nije potrebna osobita politička i socijalna inteligencija da se svi svrstaju u neki od zbijenih tabora, a kako to i inače biva, izostanak iz njih donosi uglavnom prezir s obje strane.

Uz rizik takve sudbine, na ovom mjestu pokušat ćemo trezveno odgovoriti barem na dio postavljenih pitanja, uz disclaimer da su za apsolutnom istinom tragali i veći umovi.

Neuspješno, dakako.

Je li se hrvatsko društvo doista radikaliziralo?

Usprkos vrlo eksponiranim incidentima u posljednje vrijeme, do tog zaključka zaista je teško doći: po svim parametrima, a posebno kada se u jednadžbu stave države Europske unije i okruženja, Hrvatska je zapravo mirna i dosadna zemlja te ni po kakvoj kontroverzi ne odskače od prosjeka. Baš kao što bi i trebalo biti.

Njeni politički trendovi su predvidivi, ekonomija još uvijek nejaka, ali s jasnim i stabilnim rastom, sve bolje je integrirana u najnapredniju zajednicu te u najsnažniji vojni savez u povijesti. Ima čak i dobar imidž u svijetu, poželjna je za strane radnike, a turisti u nju hrle u desecima milijuna svake godine.

Pod 'radikalizacijom' obično se, barem u našem primjeru, podrazumijeva intenziviranje javne rasprave o Drugom svjetskom ratu – kolokvijalno, o ustašama, partizanima i četnicima – koja se neobično efikasno spaja s događajima i prispodobama iz Domovinskog rata, pa se sve to izrodi u ideološki kupus u kojemu svaka strana čvrsto drži svoj monopol na moral, povijest i istinu.

Zatvorite li portale i novine, isključite li televizor i pogledate li kroz prozor, teško da ćete primijetiti išta osim vedrog i sunčanog dana.

Postoji li zbilja problem s Markom Perkovićem Thompsonom?

Ne, ne postoji: čovjek pjeva ono što je pjevao više-manje cijeli svoj život, usput suptilno igrajući na neizgovoreno i pobuđujući zatomljene (nekad i zabranjene) sentimente točno do granice neizgovorenog, kao što je to radio u cijeloj svojoj karijeri.

Naprosto, to mu se isplati.

Pamti se da je u naponu 'nekog drugog HDZ-a' primio novac kako ne bi nastupao za njihovu političku konkurenciju, ali i da je jednom zgodom iz svojih 'Čavoglava' ispustio početni stih, kada je to za njega bilo poprilično oportuno. Simbolično, to je učinio baš na glavnom trgu glavnog hrvatskog grada, no tada je politička konstelacija u Zagrebu bila znatno drugačija.

Tada mu se upravo to isplatilo.

A postoji li problem s pozdravom 'Za dom spremni'?

Da, postoji, ali prije svega zato što služi kao alat za političko razračunavanje: ljutoj desnici za demonstriranje filoustaštva pod kukavičkom krinkom čuvanja tekovina Domovinskog rata, a ljutoj ljevici – bogme i nekim njenim saveznicima, o čemu nešto kasnije – za širenje mantre da su povampireni ustaše posvuda oko nas. Po tko zna koji put pokazalo se da se dva ekstremna politička pola sjajno nadopunjuju i jedan drugome čine smisao i svrhu postojanja, pa je potpuno nezapaženo prošao čak i apel veterana HOS-a da se njihovo ime i insignije ne zloupotrebljavaju, kao i njihovo odbijanje da budu jedini i ultimativni simbol i sinonim za cijeli Domovinski rat.

Zbilja je iluzorno očekivati da bi bilo koja hrvatska vlast ikada zabranila legitimnu oznaku jedne od ratnih postrojbi, a bogme je jasno i da Thompson više nema namjeru pristati na bilo kakav kompromis oko 'Čavoglava', pa je u tom okviru Plenkovićeva vlada još na početku svog mandata formirala narativ o 'dvostrukoj konotaciji' spomenutog pozdrava. Građani u većini zapravo instinktivno znaju da se radi o jedinom logičnom rješenju ovog rebusa, kao što instinktivno odbijaju radikalizaciju – ako ništa, dokazuju to svojim političkim preferencijama koje su u odnosu na većinu Europe izrazito centrističke i umjerene – a da ne govorimo o bilo kakvoj vrsti nasilja.

Koje, pokazali su posljednji dani, u hrvatskom društvu definitivno nema potporu, dapače nailazi na osudu i zgražanje.

Kako se ove dileme prelijevaju na političku scenu?

Očekivano, došlo je do tenzija kada je u vladajuću koaliciju ušao 'desni' Domovinski pokret – makar je Ivan Penava ovih dana lijepo objasnio i demonstrirao da 'jednom kad smo se odlučili participirati u vlasti, više se ne možemo ponašati kao da smo u oporbi' – pogotovo zato što je ondje zamijenio vječnog HDZ-ovog partnera, Milorada Pupovca i njegov SDSS, koji su usprkos isključivo nacionalnom predznaku, na osnovi kojeg zapravo i osvajaju svoje saborske mandate već desetljećima, sebi postupno osigurali monopol na antifašizam i poziciju ovlaštenog predstavnika ljevice.

Thompsonov masovni zagrebački koncert poslužio je kao simbolična prekretnica da bi s dijelom ljevice počeli upozoravati na navodnu devijaciju društva koje kolektivno skreće prema ustaškom crnilu i 'antisrpskoj histeriji', premda je čovjek iste pjesme pjevao i u desetljećima u kojima su SDSS-ovci imali unosne apanaže na svim razinama, a iz HDZ-a su, zanimljivo, na ove optužbe odlučili odgovarati isključivo političkim rivalima, ali ne i svojim donedavnim vjernim koalicijskim partnerima.

Čiji 'duh iz boce' doista lebdi nad Hrvatskom, dakle Plenkovićeva 'revivala ustaštva' ili Pupovčeve uvrijeđenosti, zbog koje je naglo postao osjetljiviji na marginalna ekstremna zastranjenja – odgovor je očito u oku promatrača.

Kakva je u svemu tome uloga srpske manjinske zajednice?

Srpsko narodno vijeće kao organizacija, odnosno SDSS kao politička stranka sa svojim vodećim ljudima, nisu svete krave i sasvim je legitimno propitivati njihove poteze, pogotovo jer se većina njih obilato, zaista obilato financira javnim novcem.

Pritom je valjda nepotrebno naglasiti i ponoviti da se pod 'propitivanjem' ne podrazumijeva bilo kakav verbalni ili fizički atak, pa ni sramota sa splitskih Blatina koja je zaprijetila nanijeti Hrvatskoj veliku reputacijsku i geopolitičku štetu, a pokazalo se – po odazivu na kasniji skup na Rivi, koji je ipak bio znatno manje masovan od očekivanog – da nema ni potporu golemog dijela javnosti.

No, da, teško je ne primijetiti da je upravo nakon iskrcavanja SDSS-a iz vlasti Srpsko narodno vijeće promijenilo i kadrove i kurs i da je u situaciji u kojoj su donedavni ljuti domoljubi postali krotki manjinski partneri vladajuće koalicije to razotkrila 'ulica'.

Zagrebačka izložba 'ostavštine' Dejana Medakovića, jednog od tvoraca zloglasnog Memoranduma SANU-a, koji je poslužio kao teorijska i ideološka podloga agresiji u devedesetima, solidan je primjer spomenutog zaokreta SNV-a: čovjeku kojemu će razuman građanin nadjenuti pridjev 'notorni' predstavnici srpske zajednice teško mogu pronaći, a kamoli izustiti najsporniji detalj iz biografije.

On je, eto, 'povjesničar umjetnosti' i 'potomak cijenjene zagrebačke obitelji'.

Koliko je ovaj događaj krajnje nespretan splet okolnosti – Bojan Ivošević javno ga je prozvao sramotnim i upitao Pupovca 'zar je to najbolje što srpska zajednica u Hrvatskoj može ponuditi' – a koliko planska provokacija, jer neki tumači Memoranduma SANU-a kazat će da je isprovocirao reakciju upravo predviđenu tim dokumentom, odnosno priliku da se Hrvate poistovjeti s ustašama – odgovor je, reći ćemo, također u oku promatrača.

Sve na stranu, ali jesu li nam mediji i javnost u posljednje vrijeme zatrpani nasiljem?

Ne treba bježati od toga: usprkos uglavnom povoljnim statistikama i brojkama koje dosad nisu bile znak za alarm, dojam je uvijek važan, a svaki ozbiljniji incident u svakom uređenom društvu treba biti povod za akciju, posebno oni koji upućuju na opasnu praksu pokušaja da se državi oduzme monopol na silu, što je uvijek svjesni ili nesvjesni udar na cijeli sustav.

'Obično' ulično nasilje je jedno, a uredovanje skupina u kapuljačama nešto sasvim drugo, koliko god one bile marginalne. Pritom vrijedi primijetiti da je najeksponiraniji bio incident iz Splita, grada u kojemu u cijeloj ovoj godini nije zabilježen nijedan napad ni na strane radnike, ni na pripadnike seksualnih manjina, niti ijedan incident baziran na nacionalnoj osnovi.

U državnim okvirima situacija je slična, makar se čini da Zagreb ponešto odskače od toga: mediji su izbrojali da se napadi na strance događaju otprilike svakog trećeg dana, zbog maloljetničke bande koja terorizira cijele kvartove nedavno su na ulice izašle tisuće ljudi, gotovo na dnevnoj bazi bilježe se slučajevi brutalnog vršnjačkog nasilja, a u samom centru grada nakon dugo vremena dogodio se incident motiviran regionalnom (a ne navijačkom) nesnošljivošću – pretučeni su srednjoškolci samo zato što su iz Splita. Ako nas pitate, ovo su podaci i trendovi koji trebaju zabrinuti.

Jer politički uzrokovano i uvjetovano nasilje političkim metodama se kontrolira i uklanja, bilo ono stvarno ili konfabulirano.

A ono nasilje koje se demonstrira kao dubinski poremećaj u društvu, posebno u mlađim generacijama - e to ipak zahtijeva ozbiljniju, smisleniju i dugoročniju akciju.