Riječ je o tehnički složenim, ali politički značajnim izmjenama koje Hrvatskoj donose veći manevarski prostor u upravljanju granicama unutar Schengenskog prostora, u trenutku pojačanih sigurnosnih i migracijskih pritisaka u Europskoj uniji.

Ključna novost je mogućnost privremenog ponovnog uvođenja nadzora na unutarnjim granicama ne samo na cijeloj granici, nego i na njezinim pojedinim dijelovima. Time se omogućuje ciljano reagiranje na konkretne prijetnje, bez općeg zatvaranja granica ili uvođenja sveobuhvatnih kontrola. Odluka se donosi na prijedlog ministra unutarnjih poslova, što dodatno ubrzava proceduru u kriznim situacijama.

Dosadašnji zakon ponajprije je predviđao ponovno uvođenje nadzora zbog sigurnosnih razloga, poput terorizma ili ozbiljnih prijetnji javnom poretku. Izmjenama se krug razloga proširuje i na zdravstvene prijetnje, čime se u zakon ugrađuju iskustva pandemije covida-19 i mogućih budućih epidemija. To znači da će država, ako se pojavi ozbiljna zarazna bolest u susjedstvu, imati jasnu pravnu osnovu za ograničavanje prometa na pojedinim graničnim točkama.

Zakon također predviđa mogućnost privremenog zatvaranja ili skraćivanja radnog vremena pojedinih graničnih prijelaza, uz preusmjeravanje prometa. Takve mjere, ističe se u prijedlogu, moraju biti razmjerne, vremenski ograničene i jasno obrazložene.

Jedna od važnijih institucionalnih promjena je to što se Ministarstvo unutarnjih poslova formalno definira kao tijelo nadležno za iniciranje i vođenje savjetovanja s Europskom komisijom u vezi s nadzorom unutarnjih granica. Time se preciznije uređuje tko u Hrvatskoj komunicira s europskim institucijama i preuzima odgovornost u postupcima vezanim uz Schengen.

U skladu s novom uredbom EU-a, Hrvatska će o svakom ponovnom uvođenju nadzora na unutarnjim granicama morati obavijestiti Europsku komisiju, Vijeće EU-a i Europski parlament. Time se povećava transparentnost i smanjuje mogućnost proizvoljnog ili politički motiviranog ograničavanja slobode kretanja.

Iz hrvatskog ministarstva unutarnjih poslova podsjećaju kako je uredba obvezujuća i njom se među ostalim propisuje da je Ministarstvo unutarnjih poslova nadležno tijelo za pokretanje inicijative i za sudjelovanje u savjetovanju Europske komisije u vezi s ponovnim privremenim uvedenim nadzorom unutarnje granice ili nekog određenog dijela.

Konkretno, u slučaju da neka država članica odluči uvesti nadzor na unutarnjim granicama, Komisija može ''propitivati'' navedenu odluku, odnosno vidjeti postoji li opravdani razlog za to. Propitivanje može pokrenuti sama Komisija ili neka država članica koji ima opravdani interes. Tim člankom je propisano da je u Republici Hrvatskoj za te radnje nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova - kažu u MUP-u.

Izmjene zakona dolaze u trenutku kada više država članica, među njima Njemačka, Austrija, Italija i Francuska, a i Slovenija na granici s Hrvatskom, već duže vrijeme koriste mogućnost privremenog vraćanja kontrola na unutarnjim granicama, uglavnom zbog migracijskih tokova i sigurnosnih procjena. Hrvatska tu mjeru do sada nije primjenjivala, no novim zakonom stvara se jasan pravni okvir za brzo djelovanje ako se okolnosti promijene.

Na razini Europske unije posljednjih se godina sve snažnije osjeća politička napetost između temeljnog načela slobode kretanja, na kojem počiva Schengen, i pritiska država članica da zadrže veću kontrolu nad svojim granicama. Nova uredba EU-a pokušava upravo zato uvesti stroža pravila, jasnije rokove i snažniji nadzor nad nacionalnim odlukama.

Ove promjene proizlaze iz šire reforme Schengenskog zakonika koju su donijeli Europski parlament i Vijeće EU-a u ljeto 2024. godine.

Reforma je usvojena u postupku u kojem su i Europski parlament i Vijeće EU-a imali jednaku ulogu u donošenju teksta.

Reforma je rezultat višemjesečnih pregovora između institucija, uključujući političke dogovore postignute početkom 2024., a potvrđene u kasnijim fazama zakonodavne procedure. Taj proces odražava širi napor EU-a da Schengenski prostor učini otpornijim na sigurnosne, migracijske i zdravstvene izazove, uz zadržavanje slobode kretanja kao ključnog načela Unije. Tijekom rasprave u Europskom parlamentu reforma je izazvala i kritike dijela civilnog društva i organizacija za zaštitu građanskih prava, koje su apelirale na zastupnike da odbace prijedlog jer bi, prema njihovim tvrdnjama, mogao dovesti do restriktivnijih pristupa migracijama i većeg nadzora nad kretanjem ljudi unutar EU-a. No uredbu su velikom većinom podržali svi klubovi zastupnika u EU parlamentu.

"Narav i intenzitet migracija u proteklom su se desetljeću temeljito promijenili, a njihovu sigurnosnu dimenziju više nitko ozbiljno i ne dovodi u pitanje. Upravo toj novoj realnosti sada se nastoji prilagoditi i europska migracijska politika, s manje naivnosti nego ranije, uvodeći više reda i tražeći ravnotežu između sigurnosti, solidarnosti i odgovornog upravljanja. Ove promjene uzimaju zato u obzir i instrumentalizaciju migranata s ciljem destabilizacije Europe, kao i dugotrajne nadzore nad unutarnjim granicama”, kaže hrvatski zastupnik u europskom parlamentu Karlo Ressler, zamjenski član u Odboru za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove u kojem se najaktivnije bavi upravo pitanjem migracija i nadzora granica.

“Kako bi Schengen mogao funkcionirati bez unutarnjih barijera, vanjska granica mora biti sigurna, policijska suradnja intenzivirana, a informacije razmjenjivane u stvarnom vremenu. Zato je bilo nužno jasno definirati i da se unutarnje kontrole mogu koristiti samo kao krajnja i privremena mjera," dodaje Ressler

U konačnici, usvajanje nove uredbe označilo je politički kompromis između potreba za sigurnošću i liberalnih principa slobode kretanja — centralnog načela Schengena — i omogućilo državama članicama alate za prilagodbu svojih pravnih sustava, uključujući Hrvatsku, novim europskim standardima.

U tom kontekstu, Hrvatska ovim zakonom šalje poruku da želi ostati “pouzdana schengenska članica”, koja dosljedno provodi europska pravila i izbjegava sukobe s Europskom komisijom. Istodobno, Vlada si osigurava fleksibilnije i brže alate za reagiranje na migracijske valove, sigurnosne prijetnje ili zdravstvene krize.

Za građane se u svakodnevici, barem u mirnodopskim uvjetima, ne bi trebalo ništa promijeniti. Putovanja unutar Schengena i dalje ostaju bez stalnih kontrola. No u izvanrednim situacijama moguće su povremene provjere dokumenata, kraći zastoji ili preusmjeravanje prometa na pojedinim prijelazima, bez nužnog uvođenja nadzora na cijeloj granici.

Važna je i činjenica da zakon povećava pravnu sigurnost, jer jasno definira tko odlučuje, u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima se nadzor može ponovno uvesti. Za građane to znači više kontrole države u kriznim situacijama, ali bez trajnog povratka “tvrde” granice.

U konačnici, ovaj dokument predstavlja pokušaj balansiranja između europske lojalnosti, nacionalne sigurnosti i očuvanja slobode kretanja, u trenutku kada je Schengen ponovno jedno od najosjetljivijih političkih pitanja u Europskoj uniji.