Naftne kompanije i tvrtke za frakturiranje stijena u SAD-u među najvećim su dobitnicima rata s Iranom na što ukazuje i sam američki predsjednik. 'Sjedinjene Američke Države daleko su najveći svjetski proizvođač nafte, pa kada cijene nafte rastu, mi zarađujemo mnogo novca', nedavno je objavio Donald Trump na društvenim mrežama.

Isplativost bušenja u SAD-u

Zahvaljujući industriji nafte iz škriljevca, SAD proizvodi više nafte nego bilo koja druga država na svijetu. Istodobno, Sjedinjene Države od 2020. godine bilježe neto izvoz nafte i naftnih proizvoda, piše Angela Göpfert, novinarka ARD-a.

To je također posljedica snažne američke rafinerijske industrije. Lani je SAD je neto izvozio oko pet milijuna barela rafiniranih naftnih proizvoda dnevno. Stoga trenutačno visoke cijene nafte u SAD-u prije svega koriste proizvođačima nafte, rafinerijama koje izvoze, operatorima naftovoda te, naposljetku, tvrtkama za frakturiranje stijena.

Prema podacima podružnice američke središnje banke u Dallasu, nova bušenja u SAD-u postaju isplativa tek pri cijeni od oko 60 do 70 dolara po barelu nafte, ovisno o regiji i vrsti bušenja. Cijene od oko 100 dolara, kakve su nedavno zabilježene na svjetskim tržištima sirovina, stoga predstavljaju snažan poticaj dobiti za kompanije koje se bave tim načinom eksploatacije.

Prva manja reakcija na rast cijena nafte zabilježena je već u prva dva tjedna ožujka: prema podacima tvrtke Baker Hughes, broj aktivnih bušotina u SAD-u porastao je s 407 na 412. Taj bi se trend mogao nastaviti ako cijene nafte ostanu na toj razini ili dodatno porastu.

'U kratkom roku, međutim, ne treba očekivati znatno povećanje ponude iz SAD-a. Prema američkoj Upravi za energetske informacije (EIA), proizvodnja sirove nafte u SAD-u neće rasti prije kasne jeseni ove godine, a sljedeće će godine biti znatno veća nego sada', rekao je stručnjak za robna tržišta Carsten Fritsch iz Commerzbanke za ARD-a.

Agenda energetske dominacije

EIA je nedavno povećala svoju prognozu za 2027. godinu za 0,5 milijuna barela dnevno, na ukupno 13,8 milijuna barela dnevno. U najnovijem izvješću 'Kratkoročni energetski pregled' izričito se navodi da trenutačno više cijene potiču domaću proizvodnju nafte.

Koliko god domaća naftna industrija profitirala od rasta cijena, trajno visoke cijene nisu u Trumpovu interesu. One slabe domaće gospodarstvo, poduzeća, potrošače, a time i birače.

Prošlog je tjedna prosječna cijena benzina porasla na 3,60 dolara po galonu (oko 3,8 litara), prema podacima udruženja AAA, u odnosu na 2,90 dolara prije početka rata. Tijekom izborne kampanje Trump je obećavao još niže cijene energije.

Unatoč tome, napad na Iran uklapa se u Trumpovu agendu 'energetske dominacije', koju američki predsjednik provodi sve agresivnije. Samo dan prije napada na Iran Trump je tijekom govora u Corpus Christiju u Teksasu izjavio da želi 'učvrstiti status Amerike kao vodeće svjetske energetske velesile s velikom prednošću'.

Buši, samo buši

Na domaćem planu Trump vodi politiku maksimalne potpore fosilnim gorivima, pod motom 'Buši, samo buši'. No to nije sve. Mnoge njegove vanjskopolitičke odluke kritičari tumače kao pokušaje približavanja cilju globalne 'energetske dominacije'.

Promatrano iz perspektive energetske politike, u napadima najprije na Venezuelu, a sada i na Iran, uočava se jasan obrazac u kojem Washington pokušava preusmjeriti globalne tokove nafte kako bi oslabio suparničke države i ojačao vlastiti utjecaj na tržištu.

Wall Street Journal piše da je američki uvoz venezuelanske nafte nedavno dosegnuo najvišu razinu u više od godinu dana. Ta je nafta osobito privlačna mnogim rafinerijama na američkoj obali Meksičkog zaljeva. Razlog je taj što su brojna postrojenja ondje, uključujući ona u Corpus Christiju, 'izvrsno' opremljena za preradu teške nafte s visokim udjelom sumpora kakvu isporučuje Venezuela, navodi EIA.

Cilj Trumpove energetske politike, čini se, jest snažnije ponovno uključivanje venezuelanske, a u slučaju promjene režima i iranske nafte u globalno tržište, ali pod uvjetima koje kontrolira Washington. Time bi se oslabila Kina, koja je dosad znatno profitirala od sankcionirane nafte iz Venezuele i Irana, ostvarujući milijardske uštede. Kina je nedavno kupovala najmanje 80 posto iranske nafte u prosjeku 1,38 milijuna barela dnevno u 2025. godini.

'Za zemlje poput Kine to će, naravno, biti teže jer će morati pronaći druge dobavljače. Vjerojatno će morati i više platiti, budući da su iranska i venezuelanska nafta dosad bile jeftinije zbog sankcija', naglašava Fritsch.

Kina nije nespremna

Ipak, trenutačna nestašica sirovina nije Kinu zatekla nespremnu. 'Kinezi su posljednjih godina znatno ulagali u povećanje svojih naftnih zaliha', kaže Fritsch. Samo prošle godine Kina je povećala zalihe za više od 400 milijuna barela. Te se zalihe sada pokazuju kao povoljna okolnost.

Prema procjenama Bernstein Researcha, kineske zalihe iznose oko 1,4 milijarde barela, a neki stručnjaci smatraju da prelaze i dvije milijarde. Za usporedbu, američke strateške rezerve prije početka rata s Iranom iznosile su 415 milijuna barela što je manje od trećine konzervativne procjene kineskih zaliha.

Predsjednik Trump nastoji postići globalnu energetsku dominaciju, pri čemu se snažno oslanja na naftu. Cilj mu je ojačati domaće naftne kompanije i oslabiti geopolitičke suparnike. No Kina mu to neće olakšati. Kina je provela opsežne pripreme i danas je bolje nego ikad spremna na poremećaje u opskrbi sirovinama.