KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Likvidirajmo ustaštvo, pa ćemo pričati o ekonomiji

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 03.06.2015 12:49
  • Objavljeno 03.06.2015 u 12:00
Ustaški grafiti i dalje preplavljuju hrvatske zidove

Ustaški grafiti i dalje preplavljuju hrvatske zidove

Izvor: Pixsell / Autor: Željko Mršić

Tek nakon potpune likvidacije ustaštva i njegovih simbola i natruha postat će moguće na miru raspravljati o vječnom pitanju odnosa države i tržišta ili rada i kapitala i tek tada će Hrvatska sebi stvoriti preduvjete za ekonomski napredak jer će tek tada postati normalno, demokratsko i civilizirano društvo

Već izvjesno vrijeme u javnosti je prisutna tvrdnja kako se ne treba iscrpljivati raspravama o 'ustašama i partizanima' nego nam se valja posvetiti kroničnoj ekonomskoj krizi. Doista, čini se kako nema smisla baviti se (sve daljom) prošlošću u situaciji kada ekonomska kriza građanima Hrvatske otima budućnost.

Takvo razmišljanje doima se kao razumno i dobronamjerno ali, iako možda zvuči nevjerojatno, način kojim se problemu ustaša i partizana pristupa, zapravo je jedan od najvažnijih uzroka ekonomske krize u Hrvatskoj.

U samoj frazi 'ustaše i partizani' krije se opasna zamka. Ona sugerira da su ustaše i partizani dva ravnopravna, jednako sumnjiva antagonista koji su se svojedobno potukli, a njihovi pristalice tuku se i danas pa gnjave javnost koja je željna racionalnog pristupa aktualnim i 'životnim' problemima. Takvo izjednačavanje ustaša i partizana ne ukazuje samo na provincijalno nerazumijevanje Drugog svjetskog rata nego i na nedostatak moralnog i demokratskog kompasa čime se briše razlika između jednog terorističkog, psihopatskog pokreta i borbe koju je čovječanstvo vodilo u ime golog opstanka. Sukob ustaša i partizana bio je samo lokalni, sporedni segment rata između jedne sulude, neljudske ideologije i elementarnih vrednota ljudske civilizacije. Bio je to rat koji su Sjedinjenim Državama, Sovjetskom Savezu, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Kini, Poljskoj, Jugoslaviji, Norveškoj, Nizozemskoj i mnogim drugim zemljama nametnuli nacistički Treći Reich, fašistička Italija i nacionalističko-militaristički Japan, sve u cilju svoje globalne dominacije, uništenja čitavih rasnih i etničkih skupina i uspostave vladavine 'krvi i tla' u kojoj će pojedinac biti sveden na poslušnika kolektiva, a sva intelektualna i moralna dostignuća ljudskog roda bit će uništena i proskribirana u ime rase i nacije.

U svojoj borbi protiv Saveznika, Osovina se oslanjala na satelitske države Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i Sijam (današnji Tajland) ili bi u okupiranim zemljama uspostavljala marionetske tvorevine poput klerofašističke Slovačke, vichyjskog režima u Francuskoj, ustaške NDH u Jugoslaviji ili 'carevine' Mandžukuo u Kini. Suučesnici Osovine bile su i nacionalističke organizacije poput Željezne garde u Rumunjskoj, Strjelastih križeva u Mađarskoj, belgijskih reksista, četnika i ljotićevaca u Jugoslaviji, Quislingove stranke u Norveškoj te ukrajinskih i baltičkih nacionalista u Sovjetskom Savezu. Nacisti i fašisti, od Hitlera i Mussolinija, do posljednjeg esesovca i ustaškog ubojice, bili su talog čovječanstva, ološ spreman na nepojmljive zločine u ime jednako nepojmljive, sablasne ideologije.

Koliko god da su bili krvoločni i strastveno opsjednuti šovinističkom mržnjom, ustaše su bili marginalni fenomen Drugog svjetskog rata. Tvorevina koju su nazivali 'državom' bila je tek njemačko-talijanska okupacijska ustanova nastala iz ratnog zločina (agresije na Jugoslaviju) i kršenja Haaškog pravilnika o suhozemnom ratovanju koji zabranjuje državnopravne promjene dok traju sukobi. Likvidacija ustaškog pokreta i te tvorevine bila je jednako tako usputna posljedica poraza Sila Osovine. Činjenica da su ustaše pokušale nastaviti rat i nakon njemačke kapitulacije svjedoči samo o njihovoj – za nacionaliste tipičnoj – autističnoj i provincijalnoj nesposobnosti da pojme stvarnost.

Pobjeda Saveznika označila je – usprkos savezničkim zločinima počinjenim u Dresdenu, Hirošimi, Berlinu ili na jugoslavensko-austrijskoj granici – kraj najstrašnije mòre u kojoj se čovječanstvo ikada zateklo. Građani Hrvatske su kao vojnici jugoslavenske partizanske vojske i pripadnici jugoslavenskog antifašističkog pokreta, a Hrvatska kao federalna jedinica savezničke Jugoslavije, toj pobjedi dali nemali doprinos i, ako je to bitno, a postalo je bitno mnogo kasnije, u okviru tog istog jugoslavenskog antifašizma, rođena je, po prvi puta u modernoj epohi, i hrvatska državnost. S druge strane, zaboravljenoj frazi da su ustaše bili izdajnici hrvatskog naroda doista je nemoguće naći zamjerku.

Sve su to notorne i neupitne činjenice, a saveznička pobjeda je moralni temelj suvremenog svijeta. Tek 1990., kada je u Hrvatskoj umjesto demokracije uspostavljen autoritarni nacionalistički režim, iznebuha se pojavila drugačija interpretacija. Neke nacionalističke frakcije gajile su simpatije prema takozvanoj NDH i svojim su povijesnim revizionizmom i legalizacijom ustaške ikonografije (slovo 'U', pozdravi, rituali, pjesme) stvorile, blago rečeno, sveopću zabunu. Suočene s očitim fašističkim i zločinačkim karakterom ustaštva (u modernom svijetu ipak nije oportuno pozivati se na takve 'ishodišne osnove') njegovu rehabilitaciju pokušavaju prokrijumčariti izjednačavanjem fašizma i komunizma po formuli 'ako već ne možemo javno biti fašisti, barem ćemo se okomiti na komuniste'. No, komunizam, kakav god da je bio – a više ga odavno nema – zbog svojeg antifašističkog karaktera i racionalističkih i humanističkih korijena ne može biti izjednačen s iracionalnim fašizmom koji, sve da u njegovo ime nije počinjeno ni jedno jedino ubojstvo, već na razini same ideje ostaje najveći zločin u ljudskoj povijesti.

Pojavila se početkom devedesetih godina i teza da su ustaše branile zapadnu civilizaciju od 'istočne' opasnosti, iako su njemački nacizam, talijanski fašizam i ustaštvo bili očita i totalna negacija 'plutokratskog i dekadentnog' zapada (što njihovi ideolozi nisu ni krili) i iako su zapadnu civilizaciju i civilizaciju uopće, na ovim prostorima 1945. spasili upravo komunistički partizani koliko god da su bili ideološki kruti, često surovi i pristigli 'iz šume'. Komunizam se, na koncu, pokazao sposobnim za demokratsku evoluciju koja je svoj vrhunac dosegla 1989. kada su osnivane političke stranke i u proljeće 1990. kada su održani izbori. Da je kojom nesrećom pobijedio fašizam ovaj planet postao bi bizarna barbarska naseobina, a Hrvatske – revizionisti drže kako svojim moralnim ludilom brane hrvatstvo (što bi svaki domoljub trebao doživjeti kao ultimativnu uvredu) – ne bi ni bilo.

Kako bilo, intelektualna i moralna konfuzija je stvorena i teško je osakatila hrvatsko društvo. Ta ista konfuzija i ta ista osakaćenost su hrvatsku demokraciju učinile insuficijentnom i – neminovno – hrvatsku ekonomiju neodrživom. Zato je odnos prema fašizmu i antifašizmu bitan u kontekstu ekonomske krize. Društvo koje je nesposobno razriješiti jednu tako jednostavnu dilemu, društvo u kojem je takva dilema uopće moguća, nesposobno je za bilo što, kamoli za svladavanje ekonomske krize. Afirmacija antifašizma i bezuvjetni prezir prema svemu fašističkom – i svemu što na fašizam nalikuje, bila to šovinistička mržnja, kolektivistička negacija individualizma, fašistička ikonografija ili prijetnje političkom i svjetonazorskom pluralizmu – elementarni su preduvjet civilizacijskog opstanka nekog društva, nipošto gnjavaža koja skreće pozornost s ekonomije. Uostalom, antifašizam je vrednota važnija od ekonomske konjunkture. Zaludna je rasprava o ekonomiji u društvu koje se libi kategoričke osude fašizma – ili rehabilitira njegove suučesnike što se nedavno dogodilo u Srbiji – kao što je zaludno bavljenje infinitezimalnim računom bez poznavanja osnovnih računskih operacija.

Tek nakon potpune likvidacije ustaštva i njegovih simbola i natruha – sustavnim prosvjećivanjem i nemilosrdnim kaznenim progonom po uzoru na modernu demokratsku Njemačku – postat će moguće na miru raspravljati o vječnom pitanju odnosa države i tržišta ili rada i kapitala i tek tada će Hrvatska sebi stvoriti preduvjete za ekonomski napredak jer će tek tada postati normalno, demokratsko i civilizirano društvo. Bilo kakva prečica kojom se pokušava zaobići taj moralni imperativ ne bismo li se tobože posvetili 'ozbiljnim' ekonomskim pitanjima samo je još jedna stranputica u labirintu hrvatskih zabluda i samoobmana.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi